Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž Ob-65/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak- Babić predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I.-Z. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. i Č. Z. u Z. (kao nasljedniku iza pok. J. P. OIB: ....), protiv tuženika I. P. iz P., OIB: ... i tuženice N. P. iz S. M., OIB: ..., oboje zastupanih po punomoćniku Đ. A., odvjetniku u Z., radi utvrđenja izvanbračne zajednice, odlučujući povodom žalbe tuženika, izjavljene protiv djelomične presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. listopada 2023. poslovni broj: P-363/2022-29, dana 22. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. listopada 2023. poslovni broj: P- 363/2022-29.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio djelomičnu presudu kojom je u toč. I. izreke utvrđeno da su pok. J. P. OIB: ... i pok. M. S. OIB: ..., bili u izvanbračnoj zajednici u razdoblju od 1972. do 27. srpnja 2010. dok je toč. II. izreke odlučeno da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučiti u konačnoj odluci.

2. Protiv presude tuženici su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., toč. 9. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) u svezi s čl. 264. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj

61/11., 25/13., 75/14., 5/15. i 103/15. - dalje: ObZ/03), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu djelomičnu presudu preinači u smislu odbacivanja tužbe, odnosno u smislu odbijanja tužbenog zahtjeva, a podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuju tuženici. Činjenično stanje je također u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno čl. 8. ZPP- a.

7. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice J. P. i M. S., oca tužitelja i tetke tuženika te zahtjev za utvrđenje da je prvotni tužitelj J. P. zakonski nasljednik iza pok. M. S., da sud stavi izvan snage rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-6504/10 od 22. travnja 2011. te da isto rješenje zamjeni novim kojim će utvrditi ostavinsku imovinu pok. M. S. i njenim jedinim nasljednikom proglasiti J. P., kao i naložiti zk odjelu Općinskog suda u Kutini upis prava vlasništva nekretnina, naložiti Općini P. prijenos prava korištenja groba te HZMO i Z. b, isplatu novčanih sredstava, što su tuženi dužni trpjeti i izdati mu tabularnu ispravu. Predmet spora je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužitelj predlaže utvrditi da je J. P. kao nasljednik iza pok. M. S. vlasnik u tužbi navedene imovine što su tuženi dužni trpjeti i izdati mu valjanu tabularnu ispravu, sve uz naknadu parničnih troškova.

8. Prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari odlučio je donijeti djelomičnu presudu u odnosu na dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice prednika tužitelja pok. J. P. i pok. M. S., u smislu odredbe čl. 329. ZPP ocjenjujući da je to svrsishodno i ekonomično te uzimajući u obzir da isti predstavlja znatan dio zahtjeva koji je u tom dijelu sazrio za odlučivanje, dok je u pogledu preostalog dijela zahtjeva u daljnjem tijeku postupka potrebno provesti i daljnje dokaze.

9. Svoju odluku prvostupanjski sud temelji na nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama da iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da su sada pok. J. P. i pok. M. S. doista živjeli u izvanbračnoj zajednici od 1972. do smrti M. S., kao i da je njihova životna zajednica imala sva obilježja bračne zajednice. Sud utvrđuje i da su sada pok. M. S. i pok. J. P. bili prijavljeni na različitim adresama no ta činjenica, prema ocjeni prvostupanjskog suda, ne dovodi u sumnju postojanje njihove izvanbračne zajednice, jer su bez obzira na to vodili obiteljski život, imali organizirano domaćinstvo, zajednički ulagali, sagradili vikend kuću u P. i održavali nekretninu u D., a J. P. je podmirio i sve troškove sahrane M. S.. Dakle, prema utvrđenju suda prvog stupnja radi se o dugogodišnjoj dubokoj emocionalnoj vezi, neudate žene (udovice) i neoženjenog muškarca (udovca), koja je trajala dugi niz godina, a počela je njihovim zajedničkim životom na adresi ..., koji je trajao od 1972. i završio smrću M. S. 27. srpnja 2010. Sud je utvrdio i da nema nikakvih naznaka da bi kroz to vrijeme netko od njih dvoje imao drugu vezu ili drugi emocionalni odnos, bilo sa ženom ili muškarcem, dakle, da se radi o jednom odnosu odanosti i vjernosti. Stoga, sud prvog stupnja smatra da je veza koji su imali sada oboje pokojni M. S. i J. P. i život koji su živjeli, životna zajednica žene i muškarca, koja se apsolutno po svemu može izjednačiti s bračnom zajednicom u smislu čl. 3. ObZ/03, zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva kao osnovan i prihvaća.

10. Pobijana djelomična presuda je i po stavu ovog drugostupanjskog suda zakonita i pravilna.

11. Prema odredbi čl. 7. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78., 27/78., 45/80., 59/90. - dalje: ZBPO) izvanbračna zajednica žene i muškarca stvara obvezu međusobnog uzdržavanja i druga

movina stečena

imovinska prava i obveze pod uvjetima određenim tim zakonom, a i

radom žene i muškarca u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom prema čl. 299. st. 1. ZBPO. Nadalje, prema odredbi čl. 3. ObZ/03, odredbe tog zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca.

12. U smislu citiranih zakonskih odredbi učinci izvanbračne zajednice imaju potpuno isti pravni režim kao i učinci faktične bračne zajednice, pa ovakvi pravni odnosi u izvanbračnoj zajednici upućuju na zaključak da je temeljna pretpostavka izvanbračne zajednice postojanje zajednice života sadržajno iste bračnoj zajednici ako traje preko tri godine, što znači da mora postojati uzajamna briga i pomaganja između izvanbračnih drugova, zajedničko stanovanje, zajedničko plaćanje režijskih troškova, troškova domaćinstva i svih drugih zajedničkih troškova, odnosno postojanje ekonomske zajednice koja se očituje u dogovornom raspolaganju zajedničkim prihodima, zajedničko održavanje domaćinstva, te druge okolnosti koje označavaju odnose u braku.

13. Da bi se odnos neudate žene i neoženjenog muškarca mogao izjednačiti s bračnom zajednicom mora postojati visoki stupanj međusobne povezanosti izvanbračnih drugova uvjetovan intenzitetom njihovih odnosa, što podrazumijeva zajedničko stanovanje, zajedničku svakodnevnicu, zajedničke financije i intimnu odanost pa i namjeru da takva zajednica bude trajna. U takvoj zajednici izvanbračni drugovi zadovoljavaju složene životne potrebe, primjerice psihičke, emocionalne, ekonomske i druge. Pri tome činjenica da je emotivna zajednica između neudate žene i neoženjenog muškarca trajala dulje vrijeme ne znači automatski da se radi o izvanbračnoj zajednici koja bi bila u svojim imovinskopravnim učincima izjednačena s bračnom zajednicom, jer izvanbračna zajednica osim u emocionalnom, mora u voljnom i ekonomskom smislu ispunjavati preduvjete za izjednačavanje s bračnom zajednicom.

14. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice, temeljeći svoju ocjenu na iskazima svjedoka, koje sud u dijelu u kojem istoznačno svjedoče da su M. S. i J. P. od 1972. bili u izvanbračnoj zajednici, prihvaća i ocjenjuje vjerodostojnim i u svim bitnim dijelovima potpuno suglasnim. Cijeneći dakle značaj duljine i intenziteta odnosa M. S. i J. P., prvostupanjski sud utvrđuje njihovu zajednicu izvanbračnom zajednicom izjednačenom sa brakom.

15. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno kako sada pok. M. S. i J. P. formalno nisu imali prebivalište na istoj adresi zbog koje okolnosti tuženici tvrde da među njima nije postojala izvanbračna zajednica. Od 25. srpnja 1978. do 05. listopada 2018. do smrti sada pok J. P. imao je prijavljeno prebivalište na adresi ..., međutim činjenica da pok. J. P. nikada nije prijavio svoje prebivalište u ..., u Z. u nekretnini M. S. gdje je faktički živio, prema ocjeni suda prvog stupnja nije od presudnog značaja.

16. I prema ocjeni ovoga suda za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije presudno da li je netko imao formalno prijavljeno prebivalište ili boravište na istoj adresi, nego je nužno utvrditi da li je doista postojala zajednica života, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno i to čak od 1972. Sve i da su izvanbračni partneri živjeli na različitim adresama to ne bilo od odlučnog značenja za ispunjavanje preduvjeta za postojanje izvanbračne zajednice, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci br. Rev-1121/07 od 22. studenoga 2007. Upravo prema ispravnom utvrđenju suda prvog stupnja pok. M. S. i pok. J. P. zajedno su živjeli u njenoj nekretnini u ... u Z. 38 godina, gdje je J. živio i nakon smrti M. sve do svoje smrti još daljnjih osam godina. Stoga, ovaj sud ne može prihvatiti kao osnovane žalbene navode tuženika kojima upiru na proturječnost u zaključivanju suda prvog stupnja o postojanju izvanbračne zajednice pok. M. S. i pok. J. P., budući formalna prijava prebivališta pok. J. na drugoj adresi, kao što je već rečeno u ovom obrazloženju, sama po sebi nije od odlučnog utjecaja.

17. U odnosu na žalbeni navod tuženika od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl. 375. stav. 1. ZPP-a, u smislu navoda da je u ostavinskom postupku već pravomoćno odlučeno da između pok. M. S. i pok. J. P. nije postojala izvanbračna zajednica, ukazuje se tuženicima da presuđena stvar pretpostavlja da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno i da je pravomoćnošću obuhvaćena samo izreka odluke, dok obrazloženje odluke ne stječe svojstvo pravomoćnosti. Da bi se radilo o već presuđenoj stvari mora dakle u kasnije pokrenutom postupku postojati identitet stranaka, identitet tužbenog zahtjeva, kao i identitet činjenične osnove tužbe (tako npr. Rev-668/2000). U ranije vođenom ostavinskom postupku kod istog prvostupanjskog suda u predmetu posl. O-6504/10 sud je utvrdio ostavinsku imovinu pok. M. S. (toč. I. izreke) te je njenim nasljednicima temeljem zakona proglasio M. i K. P. (toč. II. izreke). Toč. III., toč. IV. i toč. V. izreke sud je naložio zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Kutini da nakon pravomoćnosti rješenja izvrši upis prava suvlasništva nekretnina, potom Općini P. da nakon pravomoćnosti rješenja izvrši prijenos prava korištenja groba na ime nasljednika, dok je HZMO-u i Z. b. d.d. naložio isplatu novčanih sredstava nasljednicima. Obzirom na ovakav sadržaj izreke ostavinskog rješenja donesenog u ostavinskom postupku, ovdje ne možemo govoriti da postoji pravomoćno presuđena stvar, jer se u ranije vođenom postupku nije odlučivalo o zahtjevu za utvrđenje da su M. S. i J. P. bili u izvanbračnoj zajednici od 1972. do 27. srpnja 2010., niti postoji odluka kojom bi bilo pravomoćno odlučeno o ovom pitanju u odnosu na stranke ovog postupka. Stoga se u konkretnoj pravnoj stvari ne može govoriti o presuđenoj stvari niti o počinjenju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a.

18. Tuženici u žalbi nadalje iznose prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika iz razloga što u ovom postupku nisu obuhvaćeni svi zakonski nasljednici pok. M. S.. Međutim, nasljednikom se postaje i nasljedno pravo se stječe po zakonu, časom smrti umrle fizičke osobe, dok je rješenje o nasljeđivanju u svojem bitnom dijelu deklaratorne naravi, jer se njime utvrđuje ono što se zbilo već u trenutku ostaviteljeve smrti, tj. tko je postao njegov nasljednik i uz koje modalitete, s time da do trenutka eventualne diobe nasljedničke zajednice, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima. U konkretnoj pravnoj stvari Općinski građanski sud u Zagrebu donio je rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. S. u ostavinskom predmetu poslovni broj O- 6504/10, koje je postalo pravomoćno 15. studenoga 2011. Njime je ostavinska imovina iza pok. M. S. raspoređena na brata pok. M., M. P. u 2/3 dijela i na sestru pokojne K. P. u 1/3 dijela. U tom smislu je nasljednička zajednica prestala pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju.

18.1. Točno je da u odnosu na osobe koje čine nasljedničku zajednicu spor može biti riješen na jednak način, jer su jedinstveni i nužni suparničari (čl. 201. ZPP-a). Međutim, suvlasnici ostavinske imovine sa točno određenom veličinom suvlasničkih dijelova, nemaju u parnici položaj jedinstvenih suparničara, pa tužitelj može tužbom obuhvatiti sve ili samo neke suvlasnike. Stoga, a kako K. P. i njeni nasljednici nisu osporavali postojanje izvanbračne zajednice pokojnih J. i M., nego je to učinio isključivo M. P. (prednik ovdje tuženika), a potom iste tvrdnje iznose i njegovi nasljednici, onda tužitelj nije nužno morao svojoj tužbom obuhvatiti sve nasljednike, odnosno mogao je bez učinka na tužbeni zahtjev u odnosu na druge tuženike, povući tužbu u odnosu na Ž. P. nasljednika pok. K. P., koji mu je darovnim ugovorom prenio naslijeđenu imovinu i izričito priznao status izvanbračnog supruga.

19. Nadalje u odnosu na žalbene navode da sud nije smio svoju odluku temeljiti na iskazima saslušanih svjedoka, jer su ranije u spis dostavili pisane izjave koje nisu osobno sastavljali, neosnovana je preocijena provedenih dokaza po tuženiku, budući je prvostupanjski sud svoju ocjenu ovih dokaza iznio logično i dao je uvjerljive razloge zašto ih nalazi vjerodostojnima. Jednaki zaključak odnosi se i na žalbene tvrdnje o nedovoljnoj dokazanosti postojanja ekonomske zajednice, čije postojanje je sud prvog stupnja utvrdio temeljem iskaza svjedoka o zajedničkim financijama pok. J. i M..

20. Tuženici neosnovano navode i da sud prvog stupnja u dokazne svrhe nije smio koristi izjavu svjedoka Ž. P., koju je tužitelj dostavio u spis i to nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, nedvojbeno je da Ž. P. nije mogao biti saslušan niti je moglo biti predloženo njegovo saslušanje kao svjedoka u fazi postupka kada je bio tuženik, dakle stranka u postupku. Međutim, i neovisno o tome iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi kako je odluku temeljio na iskazima saslušanih svjedoka i priloženoj dokumentaciji, a ne na izjavama potpisanim od strane svjedoka i dostavljenima u spis. Iz ovako provedenih dokaza sud je nedvojbeno mogao sa potrebnom mjerom izvjesnosti utvrditi činjenično stanje i donijeti valjanu odluku zbog čega osnovano prvostupanjski sud nije provodio daljnji dokaz usmenog saslušanja Ž. P. sukladno načelu ekonomičnosti, osobito ako se uzme u obzir da sam postupak traje više od 12 godina i da svjedok živi u inozemstvu, a nakon 12 godina tek je djelomično odlučeno o zahtjevu tužitelja. Navodi kojima tuženici osporavaju utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu djelomičnu presudu su u biti prigovori činjenične naravi kojima oni iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, kao i prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, kojima ujedno sugeriraju prihvatiti činjenično utvrđenje koje oni nalaze istinitim. Stoga su i ovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanima.

21. Konačno, tvrdnje tuženika kako im je sud u ovom postupku uskratio pravo raspravljanja, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a proizvoljne su i neosnovane. Naime, u odnosu na okolnost da je sud na ročištu održanom dana 22.09.2023. prekinuo iskaz tuženika, sa obrazloženjem da isti iskazuje o činjenicama koje nisu bitne za postupak, ističe se da prema čl. 220. ZPP- a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke te upravo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja činjenica. Iz citirane odredbe ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, a pitanje hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je obrazložene ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju. U smislu odredbe čl. 264. st. 2. ZPP-a sud prvog stupnja je odlučio izvesti dokaz saslušanjem tuženika ocijenivši to potrebnim za utvrđivanje važnih činjenica. Tuženica N. P. nije saslušana budući se bez opravdanog razloga nije odazvala pozivu suda (265. st. 2. ZPP-a).

22. U odnosu na saslušanje tuženika I. P. ukazuje se da je prvostupanjski sud taj koji u smislu čl. 219. st. 2. ZPP-a kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozorava stranku na dužnost predlaganja činjenice i predlaganje dokaza na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, time da dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U okviru ovakvih zakonskih ovlaštenja raspravnog suca, ispravno je prvostupanjski sud pribavio upravo one činjenice koje su važne za donošenje odluke, time da je tuženik svoja stajališta iznio i u pisanom podnesku od 11. svibnja 2022.

23. Prema tome, iz provedenih dokaza proizlazi nedvojbeno da je između pok. J. P. i pok. M. S. postojala zajednica koja je bila takvog intenziteta da bi se mogla izjednačiti s bračnom zajednicom, što znači da su imali zajedničke financije i zajednički dogovorno raspolagali svojim prihodima, snosili sve troškove života, izgradili vikend kuću u Popovači i održavali druge nekretnine u svojem vlasništvu, ali i da su zajedno živjeli, družili se s prijateljima, bili emotivno povezani i u bolesti brinuli jedno o drugom.

24. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 264. ObZ/03-a potvrditi prvostupanjsku djelomičnu presudu.

25. Budući niti tuženici nisu uspjeli sa žalbom, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njihov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

U Varaždinu 22. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Ledinšćak-Babić v.r.