Poslovni broj: Usž-2438/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. B., iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Z., radi sukoba interesa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 1305/2024-6 od 25. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. kolovoza 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1305/2024-6 od 25. travnja 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje Odluke tuženika, KLASA: P-259/21, URBROJ: 711-02-01/05-2024-8 od 11. siječnja 2024. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Pobijanom Odlukom tuženika utvrđeno je da je tužitelj, direktor trgovačkog društva H. k. z. p. d.o.o. i kao takav dužnosnik, primitkom regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 1.629,54 kn u 2017., regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 5.168,56 kuna, nagrade za ostvarene rezultate u iznosu od 8.160,26 kuna i stimulativne nagrade u iznosu od 134.296,28 kuna u 2018. godini, regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 5.168,56 kuna, nagrade za ostvarene rezultate u iznosu od 5.909,00 kuna i stimulativne nagrade u iznosu od 166.966,83 kuna u 2019., regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 5.438,48 kuna u 2020., te regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 5.738,62 kuna u 2021. godini, kao dodatnih naknada za poslove obnašanja javne dužnosti ostvarenih uz plaću, počinio povredu čl. 7. st. 1. toč. d) Zakona o sprječavanju sukoba interesa, zbog koje mu je izrečena sankcija obustava isplate dijela neto mjesečne plaće u iznosu od 2.000,00 eura, koja će trajati pet mjeseci, a izvršit će se u pet jednakih uzastopnih mjesečnih obroka, svaki u pojedinačnom iznosu od 400,00 eura.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije samostalno utvrđivao činjenice i da nije naveo razloge zašto smatra da je tužitelj počinio povredu odredbe članka 7. stavka 1. točke d) Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Nadalje navodi da ako se kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva prihvati zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj poziva na Odluku Vlade RH koja ima ograničeno vremensko razdoblje i koja u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o radu nije bila na snazi jasno je da su ugovorne strane osnažile Odluku Vlade RH jer su se u Aneksu Ugovora o radu pozvale na nju, a ako se kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva prihvati da nisu utvrđeni kriteriji za stimulativno nagrađivanje od strane nadzornog odbora onda navodi da je kriterij za isplatu stimulativne nagrade jasno i nedvosmisleno naveden u predmetnom Aneksu Ugovora o radu. Pritom smatra da ugovorena stimulativna naknada predstavlja varijabilni dio plaće, a ne dodatak na plaću ili dodatnu nagradu. Naposljetku navodi da je regres i nagradu za ostvarene rezultate primio s osnova radnog odnosa i da se radi o uplatama koje su vršene jednako u odnosu na sve radnike društva, pritom se poziva na odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora H. k. z. p. Predlaže stoga da Sud preinači pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je Odluka o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava imala ograničeno vremensko važenje do 2014. godine i da zbog toga nije postojala osnova za primjenu iste u godinama u kojima je tužitelj primao stimulativnu nagradu. Dodaje da je navedenom Odlukom propisano da kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprave trgovačkih društava utvrđuje nadzorni odbor te da isti moraju biti mjerljivi i usporedivi s poslovnim rezultatima društva u prethodnoj godini te jasni i nedvosmisleni, a da je predmetnim Aneksom Ugovora o radu samo paušalno utvrđena obveza društva isplatiti direktoru stimulativnu nagradu za svaku poslovnu godinu u kojoj društvo ostvari dobit. S obzirom na potonje navedeno zaključuje da se ne može raditi o varijabilnom dijelu plaće jer nagrada nije vezana uz mjerljive i usporedive kriterije. Naposljetku, u odnosu na regres i nagradu za ostvarene rezultate navodi da odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora H. k. z. p. nisu primjenjive na tužitelja jer je tužitelj dužnosnik, a takve odredbe protivne su odredbama Zakona o sprječavanju sukoba interesa koji se primjenjuje na tužitelja kao dužnosnika. Predlaže stoga da Sud odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj, direktor trgovačkog društva H. k. z. p. d.o.o. i kao takav dužnosnik u smislu Zakona o sprječavanju sukoba interesa, u razdoblju od 2017. do 2021. godine uz plaću primao regres za korištenje godišnjeg odmora, nagrade za ostvarene rezultate i stimulativne nagrade na temelju Ugovora o radu od 12. travnja 2018., Aneksa Ugovora o radu od 29. ožujka 2019., Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, Zakona o radu i Kolektivnog ugovora H. k. z. p.
8. Odredbom članka 7. točkom d) Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“; broj: 26/11., 12/12., 126/12., 48/13., 57/15. i 98/19. – dalje: ZSSI) propisano je da je dužnosnicima zabranjeno primiti dodatnu naknadu za poslove obnašanja javne dužnosti.
9. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis.
10. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se tužitelj poziva na Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava koja je imala ograničeno vremensko važenje i za čiju primjenu u godinama u kojima je tužitelj primao stimulativnu nagradu nije bilo osnove. Osim toga pravilno se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje ovog Suda zauzeto u odluci ovog Suda, poslovni broj: Usž-2882/23 od 15. studenog 2023., prema kojem se na radno pravni status dužnosnika primjenjuju odredbe ZSSI-a pa tako i zabrana propisana odredbom članka 7. točkom d) tog zakona, a prema kojoj se svaki drugi primitak isplaćen dužnosniku uz plaću ne može smatrati plaćom, već dodatkom, a dužnosnicima je u smislu prethodno citirane zakonske odredbe izričito zabranjeno primati dodatne naknade uz plaću za obavljanje javne dužnosti. Tužitelj je stoga primitkom regresa, nagrade za ostvarene rezultate i stimulativne nagrade, kako pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud, počinio povredu odredbe članka 7. točke d) ZSSI-a.
11 Pravilno prvostupanjski sud ukazuje da tužitelj potpuno zanemaruje osobite okolnosti svog slučaja, odnosno činjenicu da se kao član uprave trgovačkog društva koje je u državnom vlasništvu smatra dužnosnikom u smislu odredbe članka 3. ZSSI-a. Činjenica da je sklopio ugovor o radu ne isključuje primjenu ZSSI-a prilikom obnašanja javne dužnosti i obvezu tužitelja da svoje djelovanje uskladi s funkcijom koju obnaša.
12. U odnosu na prigovor tužitelja da stimulativna nagrada predstavlja varijabilni dio plaće, a ne dodatak na plaću ili dodatnu naknadu ovaj Sud nalazi da je isti neosnovan i u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem je preduvjet za isplatu stimulativne nagrade utvrđenje kriterija za stimulativno nagrađivanje od strane nadzornog odbora, a u tužiteljevom Aneksu Ugovora o radu paušalno je određeno da se društvo obvezuje isplatiti stimulativnu nagradu za svaku poslovnu godinu u kojoj društvo ostvari dobit.
13. U odnosu na prigovor tužitelja da se na njega kao i na sve ostale radnike društva primjenjuju odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora H. k. z. p. ovaj Sud nalazi da je isti neosnovan jer se odredbe istih ne mogu primjenjivati u odnosu na dužnosnike, u tom smislu niti na tužitelja, ako su protivne odredbama ZSSI-a, u dijelu kojim je propisana izričita zabrana.
14. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
15. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
17. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 22. kolovoza 2024.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić, v.r.
