Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska 62

Poslovni broj: I Kž-24/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Marijana Bitange, predsjednika vijeća te Tomislava Juriše, dr. sc. ĆEA, Slavena Vidmara i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆEA zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 5. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) i dr. odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 6. listopada 2023. broj K-22/2022., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ĆEA kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli - Pola optuženi ĆEA proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 5. u vezi s člankom 34. KZ/11., produljenog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11. i kaznenog djela protiv javnog reda, prisila prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci te presude.

1.1. Nakon toga za počinjena kaznena djela utvrđene su pojedinačne kazne zatvora i to na temelju članka 111. uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, na temelju članka 229. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine te na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je uz primjenu članka 51. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to vrijeme od 24. siječnja 2022. u 17,13 sati kada je isti uhićen, pa nastavno vrijeme koje će provesti u istražnom zatvoru do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) oštećeni ĆE i CE upućeni su da svoj imovinskopravni zahtjev u cijelosti ostvaruju u parnici.

1.4. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena produljenim kaznenim djelom protiv imovine – teškom krađom iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. u iznosu od 500,00 kuna / 66,36 eura.

1.5. Na temelju članka 560. stavak 2. ZKP/08. utvrđeno je da je novčani iznos 500,00 kuna / 66,36 eura oduzet od optuženika imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da pod prijetnjom ovrhe navedeni iznos isplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.6. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu te da optuženiku utvrdi strože pojedinačne zatvorske kazne i da mu izrekne strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

2.2. Optuženi ĆEA žali se po braniteljici odvjetnici Sanji Borovnici zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da ukine pobijanu presudu i uputi predmet na ponovno odlučivanje.

2.3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

3. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

5. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te navodi da je izostalo valjano obrazloženje, nisu navedeni vjerodostojni razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost u iskazima koja upućuje na izostanak izravne namjere kod optuženika. Suštinski se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će u nastavku biti riječ.

6. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11. optuženik smatra da u konkretnom slučaju nije postojala apstraktna niti realna opasnost po život žrtve, te nije bilo izravne namjere dok je do uboda u konkretan dio tijela žrtve došlo slučajno u situaciji koja je bliža postupanju u nužnoj obrani. Na to ukazuje činjenica da se radilo o plitkom ubodu zaliječenom u roku od tjedan dana pa motiv postupanja optuženika svakako nije bilo onemogućavanje žrtve da optuženika otkrije kao počinitelja djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točka 1. KZ/11.

6.1. Međutim, prvostupanjski sud uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. Ilije Kučinara (točka 3.37.) u pogledu svih okolnosti na koje upućuje optuženik u žalbi pa tako i u odnosu na lokaciju (prednja strana prsnog koša), kvalifikaciju zadobivene ozljede i relaciju apstraktne i realne opasnost za život ĆE vezano uz mogućnosti ozljeđivanja vitalnih organa, smisleno povezuje s upotrijebljenim sredstvom, dinamikom događaja i ponašanjem optuženika, te iznosi jasne i dostatne razloge u pogledu ispunjenja subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela (točka 5.13.) smatrajući da je optuženik postupao s izravnom namjerom, a koji zaključak u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6.2. Nadalje, optuženik u žalbi navodi da izravnu namjeru isključuju činjenice da je bježao te da do uboda ne bi došlo da ĆE, fizički znatno krupniji i s polugom u ruci, nije trčao za njim pri čemu je namjera optuženika bila isključivo bijeg te nije niti jednu stvar zadržao za sebe, dok strah od „nadirućeg“ ĆE nije dovoljno valoriziran. Suštinski optuženik ukazuje na primjenu instituta nužne obrane iz članka 21. KZ/11. te izostanka ispunjenja zakonskog obilježja kaznenog djela iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11. Međutim, neovisno o činjenici da postoji određena vremenska distanca od počinjenja kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11. (24. siječnja 2022. od 12:00 do 13:00 sati) i kaznenog djela iz članka 111. točka 5. KZ/11. (oko 15:00 sati isti dan) prvostupanjski sud osnovano ukazuje (točka 5.12.) da je optuženik zatečen u prostoru predmetnog motodroma kao mjesta počinjenja kaznenog djela te da je postupao u odnosu na ĆE s motivom da ga onemogući da ga otkrije kao počinitelja kaznenog djela (sastavni dio je upravo bijeg s mjesta počinjenja kaznenog djela) i te iznesene razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potreba ponavljati. Pritom valja ukazati da, suprotno žalbenim navodima, nije od značaja činjenica da optuženik nije zadržao ukradene stvari.

6.3. Nadalje valja uputiti da optuženik u tijeku postupka nije upućivao na postupanje optuženika u smislu nužne obrane niti je iznosio u tom smislu dokazne prijedloge. Ipak valja ukazati da niti sve okolnosti pravilno utvrđene po prvostupanjskom sudu na to ne ukazuju. Naime cijeneći prethodno navedenu činjenicu je optuženik zatečen pri počinjenju kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti (teška krađa opisana u članku 229. stavak 1. točka 1. KZ/11.), valja uputiti da je ĆE (kao i ŽE) bio ovlašten spriječiti ga u bijegu i zadržati ga do dolaska policije, sve u smislu članka 106. ZKP/08. Dakle, inicijalno u odnosu na optuženika nije bio u protupravnom napadu. Samo eventualna primjena sile (neophodna prilikom zadržavanja druge osobe protivno njenoj volji) koja bi se definirala kao pretjerana i ugrožavajuća za život, činila bi taj napad protupravnim a to ovdje nije slučaj.

6.4. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud detaljno analizira iskaze svjedoka ĆE (točka 5.2.) i ŽE (točka 5.3.) koji je događaj promatrao sa određene prostorne distance u odnosu na ĆE i optuženika, te valjano zaključuje da su iskazi u svim relevantnim okolnostima suglasni pa i u pogledu dinamike događaja dok određena, po optuženiku, razlika (koja to suštinski nije) u iskazu u pogledu činjenice je li ĆE sustigao optuženika ili se je optuženik okrenuo i potrčao prema njemu nije od odlučnog značaja za ispunjenje objektivnog i subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela.

7. U odnosu na kazneno djelo iz članka 314. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., a u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da su iskazi policajaca prilagođeni kvalifikaciji kaznenog djela, dok u stvarnosti nije izvjesno da bi optuženik postupao na način koji bi predstavljao počinjenje terećenog kaznenog djela te je pretrpio ozljede koje su nerazmjerne prijetnji u odnosu na policajce, ponašanju i fizičkoj konstituciji.

7.1. Međutim, prvostupanjski sud je u tijeku postupka saslušao policijske službenike koji su pristupili službenoj radnji legitimiranja i to UE (točka 9.1.), AE (točka 9.2) i OE (točka 9.3.) te je njihove iskaze doveo u vezu, detaljno analizirao te iznio razloge (točka 9.4.-9.6.) u odnosu na ispunjenje obilježja kaznenog djela koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potreba ponavljati. U odnosu na žalbene navode da je optuženik zadobio nerazmjerne ozljede (nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka točka 3.38.) valja ukazati da su ozljede, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, očito nastale prilikom intervencije policijskih službenika koja je uslijedila nakon počinjenja terećenog kaznenog djela od strane optuženika pa nisu od relevantnog značaja.

8. Nadalje, optuženik smatra da njegovo procesno postupanje (nije iznosio obranu unatoč konzultaciji s dva branitelja) nije obrazloženo u pobijanoj presudi niti dovoljno razjašnjeno a što dovodi u pitanje njegovu procesnu sposobnost i ubrojivost tempore criminis. Međutim, procesna sposobnost optuženika u tijeku postupka nije dovedena u pitanje dok je prvostupanjski sud (točka 3.39.), prihvaćajući nalaz i mišljenje psihijatrijsko–psihologijsko vještačenja pravilno utvrdio da optuženikova sposobnost shvaćanja vlastitog postupanja kao i vladanja svojom voljom vezano uz sva terećena kaznena djela nije ni na koji način bila smanjena niti su ispunjeni kriteriji za izricanje sigurnosnih mjera iz članka 68. i 69. KZ/11. i taj zaključak u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama (suprotno žalbenim navodima da je trebao primijeniti pravilo in dubio pro reo) i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi, dok se istaknuta žalbena osnova povrede kaznenog zakona u odnosu na primjenu članka 21. KZ/11. suštinski također odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

10. Prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.

10.1. Optuženik navodi da je „opreza radi“, s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti, raniju neosuđivanost, dob optuženika, težak život kakav je živio od djetinjstva, posljedice koje nisu teške i neotklonjive, određena sankcija mogla biti blaža.

10.2. Državni odvjetnik smatra da su utvrđene kazna kao i jedinstvena kazna zatvora preblage. Ukazuje da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti te propustio kao otegotno cijeniti, osim upornosti optuženika, i okolnost da je kazneno djelo pod točkom 1. (članak 111. točka 5 u vezi s člankom 34. KZ/11.) počinje na području gdje se nalazi poduzeće žrtve što ukazuje na visoki stupanj bezobzirnosti kao i činjenicu da optuženik nije iskazao nikakvu namjeru, želju ili volju da nadoknadi nastalu štetu žrtvi niti je pokazao bilo kakvo žaljenje ili empatiju dok je preveliki značaj, ublažavajući kaznu ispod propisanog posebnog minimuma, dao činjenici da optuženik do sada nije osuđivan. U odnosu na kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. smatra da je prvostupanjski sud trebao kao otegotnim uzeti u obzir način počinjenja (razbijanje nadzorne kamere) koji ukazuje na organiziranost, činjenicu da je kazneno djelo počinjeno na javnom mjestu usred dana kao i činjenicu da optuženik niti u odnosu na ovo kazneno djelo nije pokazao namjeru ili volju da nadoknadi nastalu štetu. U odnosu na kazneno djelo iz članka 314. u vezi s člankom 34. KZ/11. smatra da je optuženik pokazao izvjestan stupanj bezobzirnosti jer se nije libio napasti tri policijska službenika na javnom mjestu. Državni odvjetnik također ukazuje da je i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina nedostatna te da je sud je u cijelosti zanemario osobne prilike i ličnost optuženika koji je beskućnik bez ikakvog prebivališta boravišta, da sredstva za život očito pribavlja činjenjem imovinskih i nasilničkih kaznenih djela, te karakteristike osoba koji imaju disocijalni poremećaj ličnosti opisan u nalazu i mišljenju psihijatrijsko–psihologijsko vještačenja.

10.3. Naime, prvostupanjski sud je u smislu članka 47. KZ/11., kao olakotnu okolnost u odnosu na sva kaznena djela ispravno utvrdio činjenicu da je optuženik neosuđivan, dok suprotno žalbenim navodima osnovano nije kao olakotnu okolnost uzeo u obzir životnu dob (rođen 1990.), nastale posljedice koje nisu „teške i neotklonjive“ (tek bi suprotna kvalifikacija posljedica mogla biti otegotna okolnost) kao i težak život od djetinjstva koju okolnost optuženik žalbenim navodima ne obrazlaže kao niti eventualnu vezu s počinjenim kaznenim djelima.

10.4. Kao otegotnu okolnost prvostupanjski sud osnovano uzima u obzir iskazanu upornost u činjenju kaznenih djela (sva djela počinjena u istom danu osim dijela radnji produljenog kaznenog djela) dok, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, osnovano nije kao otegotno u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11. uzeo u obzir činjenicu da je kazneno djelo počinjeno na motodromu, području poduzeća žrtve (ne radi se o visokom stupnju bezobzirnosti), u odnosu na kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. činjenica da je razbio nadzornu kameru (ukazuje na određeni stupanj organiziranost ali nedostatan da bi se radilo o otegotnoj okolnosti) te javno mjesto i doba dana kao mjesto počinjenja dijela radnji (samo po sebi bez drugih utvrđenih okolnosti ne predstavlja posebnu bezobzirnost). Nadalje, odredbom članka 47. KZ/11. propisano je da će sud pri izboru vrste i mjere kazne među ostalim cijeniti i trud optuženika da naknadi štetu pa tu okolnost (kao i sve propisane) treba smisleno tumačiti u odnosu na konkretni slučaj. Naime naknada štete predstavlja ujedno i izraz kajanje i kritičnost prema djelu dok optuženik od početka kaznenog postupka ne priznaje kaznena djela (izuzev dijela radnji produljenog kaznenog djela) dok izvan konteksta kaznenih djela ne postoji niti jedna pravna ili moralna obveza prema oštećenicima. To u konkretnom slučaju znači da prvostupanjski sud osnovano izostanak iskazivanja volje optuženika na naknadi štetu, kajanja, žaljenja ili empatije prema žrtvi nije uzeo kao otegotno. Isto se odnosi i na kazneno djelo iz članka 314. u vezi s člankom 34. KZ/11. i okolnost da s optuženik „nije libio“ napasti tri policijska službenika na javnom mjestu (bez drugih utvrđenih okolnosti).

10.5. Stoga, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti te su odgovarajuće pojedinačno utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo iz članka 111. točka 5. uz osnovanu primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11. (suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika neosuđivanost je uzeta kao olakotna okolnost a ne kao osnov za ublažavanje kazne) kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine te za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

10.6. Također odgovarajućom ovaj drugostupanjski sud nalazi izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Ta kazna će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama i ličnosti optuženika (pa i onima na koje ukazuje državni odvjetnik u žalbi) te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

11. S obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno članku 478. KZ/11. sadrži u sebi i žalbu zbog oduzimanja imovinske koristi ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu je utvrdio da je izrečeno oduzimanje imovinske koristi na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. zakonito i osnovano te da je prvostupanjski sud iznio razloge (točka 13.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21.kolovoza 2024.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Marijan Bitanga