REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3083/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P&B KRŠKO d.o.o., Krško, Cesta Krških žrtev 59, Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Ćorić odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CENTAR BANKA d.d. u stečaju, Zagreb, Amruševa 6, OIB 89296739230, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-467/2021 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-467/2021 od 27. svibnja 2024. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje osnovanom tužiteljeve osporene tražbine IV. višeg isplatnog reda pod rednim brojem 47. u stečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj St-1743/13 u iznosu od 2.735.173,22 eur.

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 192.248,46 eur.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 61.906,62 eur, a odbija kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 44.589,15 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u točki I. izreke utvrdio osnovanom tužiteljevu osporenu tražbinu IV. višeg isplatnog reda pod rednim brojem 47. u stečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj St-1743/13 u iznosu od 2.735.173,22 eur koji se provodi nad tuženikom; u točki II. izreke naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 192.248,46 eur.

2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom osporava zaključke prvostupanjskog suda da sporni Sporazum od 2. prosinca 2009. kojeg su sklopili tužitelj kao izvođač, tuženik kao banka i umješač Vemos ugovor o asignaciji prema kojem bi obveza tuženika bila isplatiti tužitelju 1,6 milijuna eur iz kao naručitelj navodi da su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni sami sebi i provedenim dokazima. Analizira odredbe čl. 4. i čl. 5. Sporazuma između stranaka i navodi da je tuženik dobio ovlaštenje umješača isplatiti tužitelju s računa u banci iznos do 400.000,00 eur. Ovlaštenje je bilo opozvano i sam Sporazum je raskinut od strane naručitelja. Iz iskaza zastupnice po zakonu tužitelja proizlazi da banka nije htjela potpisati asignaciju pa je stoga i načinjen Sporazum kojeg su stranke potpisale i u kojem se navodi da će banka vršiti plaćanja u korist tužitelja do manjenja umješačeve obveze na iznos od 1.200.000,00 eur. Stoga se ne može govoriti o bezuvjetnom prihvatom upute. Prvostupanjski je sud pogrešno protumačio sadržaj pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma. Navodi da je drugostupanjski sud u svojem rješenju poslovni broj Pž-1101/2011 istaknuo da iz Sporazuma nije vidljiv sadržaj tuženikove obveze niti je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje novčane tražbine u iznosu koji je predmet postupka. Netočnim smatra utvrđenje prvostupanjskog suda da je stečajni upravitelj priznao tužitelju razlučno pravo u iznosu od 1,6 milijuna eur jer je on samo evidentirao obavijest o razlučnom pravu tužitelja, a osporio je njegovu tražbinu koja je predmet postupka. Razlučno pravo nije predmet ispitivanja u stečajnom postupku. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti postupio po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izveo dokaze i raspravio sporna pravna pitanja i zbog toga žalitelj neosnovano osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja i sadržana obrazloženja pobijane odluke.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao po čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osporene tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom u iznosu od 2.735.173,22 eur koji se, prema tužitelju, temelji na ugovoru o asignaciji, zaključenom između tužitelja, tuženika i treće osobe Vemos d.o.o. (u ovom postupku umješača na strani tuženika). U ranijem tijeku postupka prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom postupak se vodio radi istaknutog kondemnatornog zahtjeva za isplatu navedenog iznosa od 1,6 milijun eur s obzirom da je stečaj nad tuženikom otvoren u žalbenoj fazi postupka. Ranijom presudom poslovni broj P-795/2010 od 4. siječnja 2012. prihvaćen je tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud je presudom poslovni broj Pž-4240/2015 od 14. travnja 2015. potvrdio prvostupanjsku presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-442/2015 od 8. prosinca 2020. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

7. U obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske se između ostalog navodi:

„Nižestupanjski sudovi su za sada pogrešno primijenili odredbe čl. 130., čl. 141. st. 1. čl. 336. st. 1., čl. 9., te čl. 10. st. 2. ZOO-a, kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je između stranaka zaključen ugovor o asignaciji koji je stvorio prava i obveze za ugovorne strane, jer za takvu ocjenu dokaza nisu naveli dostatne i prihvatljive razloge.“

„Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, priloženih isprava i iskaza stranaka i svjedoka, za izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, prema ovome sudu nisu dati dovoljni razlozi za zaključak da predmetni Sporazum sadrži uputu (asignaciju) iz čl. 130. ZOO-a, a ne samo punomoć odnosno ovlaštenje umješača danu tuženiku za određenu radnju, koju je umješač kasnije opozvao, zbog čega tuženik nije mogao postupiti po Sporazumu, za sada nije prihvatljiva jer sami sadržaj Sporazuma ne bi upućivao na uputu, s obzirom da je u čl. 2. Sporazuma utvrđeno postojanje međusobno zaključenog ugovora o izvođenju radova između izvođača i naručitelja, postojanje preostale obveze za plaćanje naručitelja prema izvođaču u iznosu od 1.600.000,00 Eura, te da će plaćanje iznosa od 1.200.000,00 Eura biti osigurano bankarskom garancijom, o čijem izdavanju je izdano pismo namjere, u čl. 4. Sporazuma naručitelj (umješač) je ovlastio banku (tuženika) da sa njegova računa (ne sa svog računa, tj. sredstava s računa banke) izvršava plaćanja prema izvođaču na njegov račun u Novoj Ljubljanskoj banci, a u čl. 5. je određeno da će se „plaćanja banke prema izvođaču izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1.200.000,00 Eura, odnosno do izdavanja garancije na iznos od 1.200.000,00 Eura prema izdanom pismu namjere“.

„Iz sadržaja navedenih odredbi Sporazuma proizlazilo bi da je tuženik (banka) dobila samo bezuvjetno ovlaštenje naručitelja (umješača) za isplatu iznosa od 400.000,00 Eura („plaćanja banke prema izvođaču izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1.200.000,00 EURA“), zbog čega, obzirom da je naručitelj isto opozvao i raskinuo Sporazum, zaključci nižestupanjskih sudova o bezuvjetnom i neopozivom nalogu odnosno asignaciji, za sada nisu prihvatljivi. Nižestupanjski sudovi, pri iznošenju navedene ocjene dokaza propustili su cijeniti je li tuženik, kao poslovna banka, ugovorna strana međusobnih poslovnih obveza iz odnosa naručitelja i umješača, odnosno tvrtke Vemos d.o.o. i izvođača tj. tužitelja i može li se tuženik vezati za njihove međusobne pravne poslovne odnose. Izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova o ugovoru o uputi nije prihvatljivo ovome sudu pogotovo što su ga sudovi temeljili i na iskazu direktorice tužitelja, iako je ona izjavila da banka (tuženik) nije željela potpisati prvobitnu verziju ovog ugovora u kojem je stajalo da se radi o ugovoru o asignaciji, zbog čega je i vraćen iz banke i kasnije potpisan kao „Sporazum o uređenju međusobnih odnosa“ i potpisan od strane direktora umješača, ovlaštene osobe u banci i direktora tužitelja, ali su nižestupanjski sudovi, nasuprot tome, iz iskaza direktorice tužitelja i predsjednika uprave tuženika utvrdili kako se radi o ugovoru o asignaciji, a propustili su objasniti zašto nisu prihvatili, u navedenom dijelu, iskaz navedenog svjedoka i kako su na izneseni način taj dio iskaza cijenili kroz sadržaj čl. 5. Sporazuma.“

8. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku ponovo izvršio uvid u isprave i saslušao već ranije saslušane tadašnje zastupnike po zakonu tužitelja i tuženika i utvrdio da je Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 2. prosinca 2009. zaključen između VEMOS d.o.o. (naručitelj), P&B KRŠKO d.o.o. (izvođač) te CENTAR BANKE d.d. po pravnoj naravi Ugovor o asignaciji (čl. 130.-144. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) navodeći da prema čl. 130. ZOO-a taj Ugovor postoji kada uputom jedna osoba, uputitelj (asignant) ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun ispuni nešto trećoj osobi primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to zaprimi u njegovo ime. U točki 23. obrazloženja sud je utvrdio da je u odredbama čl. 4. i čl. 5. Sporazuma ugovorena s jedne strane ovlast (uputa) dana od strane uputitelja VEMOS d.o.o. upućeniku-tuženoj da izvršava plaćanje, a s druge strane prihvaćanje te ovlasti (prihvaćanje upute od strane upućenika-tužene da ispuni nešto trećoj osobi primatelju upute-tužitelju). Drugi element-primanje u svoje ime ispunjenja od strane primatelja upute sadržan je u odredbi čl. 4. Sporazuma u kojoj se predviđa da će plaćanje biti izvršeno na račun primatelja upute kod NOVE LJUBLJANSKE BANKE d.d. Iz odredbe čl. 5. Sporazuma u kojoj se navodi da će se plaćanje izvršavati u vezi s obvezom koju uputitelj ima prema primatelju upute razvidno je da se radi o plaćanju koje upućenik obavlja za račun uputitelja, a ne za svoj račun, proizlazi treće element asignacije. Kako su sve tri stranke potpisale Sporazum došlo je do prihvata upute od strane tuženika i pravo tužitelja zahtijevati ispunjenje plaćanjem navedenog ukupnog iznosa potraživanja do izdavanja bankarske garancije. Sud zaključuje da umješač nije mogao opozvati uputu jer je dana radi ispunjenja duga umješača prema tužitelju kao primatelju i nisu bile ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 139. ZOO-a. Sklapanjem Sporazuma stranke su zaključile potpunu asignaciju, a ugovor je stvorio prava i obveze za sve ugovorne stranke slijedom čega je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik je bio dužan zanemariti opoziv upute, a bez obzira na naziv pravnog posla, po shvaćanju suda, radi se o potpunoj asignaciji. Tuženik nije bio ugovorna strana ugovora o izvođenju radova i prema potpisanom Sporazumu trebao je izvršavati isplate isključivo iz sredstava umješača. Stoga je sud temeljem odredbi čl. 130., čl. 141. st. 1., čl. 336. st. 1., čl. 9., te čl. 10. st. 2. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje osporene tražbine.

9. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o učincima sklopljenog Sporazuma između tužitelja, tuženika i umješača i pretpostavkama za sklapanje ugovora o asignaciji pobijana odluka sadrži dijelom nedostatne i proturječne razloge o odlučnim činjenicama s obzirom na sadržaj Sporazuma i iskaze saslušanih zastupnika po zakonu stranaka. Bitne činjenice moguće se utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje prvostupanjski sud djelomice nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja.

10. Osnovano žalitelj navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza ne proizlazi da su stranke sklopile ugovor o asignaciji odnosno da odredbe Sporazuma obvezuju žalitelja da cijeli iznos obveze umješača u iznosu od 1,6 milijun eura isplati tužitelja prema odredbi čl. 4. Sporazuma. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojem rješenju jasno ukazao da su nižestupanjski sudovi „za sada“ pogrešno primijenili zakonske odredbe koje se odnose na asignaciju, učinke ugovora te dužnosti ispunjenja obveza u obveznom odnosu i ponašanje sudionika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava. Posebice je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao i na odredbe o punomoći i ugovor o nalogu, a ukazao je i da sam sadržaj Sporazuma ne upućuje na uputu s obzirom na odredbu čl. 2. Sporazuma u kojoj se odredbi utvrđuje postojanje zaključenog ugovora o izvođenju radova između izvođača i naručitelja, postojanje preostale obveze naručitelja platiti izvođaču sporni iznos te da će plaćanje iznosa od 1,2 milijuna eur biti osigurano bankarskom garancijom. Bankarska garancija nikad nije izdana, iako je postojalo pismo namjere banke, jer umješač nije zatražio izdavanje garancije. Osim toga u čl. 5. Sporazuma izričito se navodi da će se plaćanja banke prema izvođaču (čl. 4. Sporazuma navodi se ovlaštenje banke da iz sredstava usmjerenih na njegov račun izvršava plaćanje izvođaču - tužitelju) izvršavati do smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1,2 milijun eur odnosno do izdavanja garancije. Potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo da su sudovi propustili cijeniti je li banka ugovorna stranka međusobnih poslovnih obveza iz odnosa naručitelja i umješača te može li se tuženik vezati za njihove međusobne poslovne odnose. Shvaćanje sudova o ugovoru o uputi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije bilo prihvatljivo s obzirom da su ga sudovi temeljili na iskazu direktorice tužitelja iako je ona izjavila da tuženik nije želio potpisati prvobitnu verziju ugovora u kojem je stajalo da se radi o asignaciji zbog čega je vraćen iz banke kao „Sporazum od uređenju međusobnih odnosa“. Niži sudovi nisu dio iskaza direktorice cijenili kroz odredbu čl. 5. Sporazuma.

11. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke i nakon što je ponovo saslušao direktoricu tužitelja i ranijeg direktora banke utvrdio je da su u bitnom iskazi isti i ustrajao na shvaćanju da sporni Sporazum predstavlja asignaciju koju su potpisale sve tri strane i on obvezuje tuženika. Sam potpis na Sporazumu prvostupanjski sud tumači kao prihvat upute. Nedostatak bankarske garancije odnosno činjenica da umješač nije podnio zahtjev sud tumači kao obvezu banke u cijelosti isplatiti sporni iznos obveza umješača prema tužitelju, a ovlaštenje dano tužitelju kao primatelju upute sud navodi da nije opozivo.

12. Protivno shvaćanju prvostupanjskog suda upravo sadržaj spornog Sporazuma uzevši u obzir i iskaze svjedoka ne upućuje da je sklopljenim Sporazumom nastala obveza tuženika kao da se radi o asignaciji. Ovlaštenje propisano odredbom čl. 130. ZOO-a kojim asignant ovlašćuje drugu osobu da za njezin račun ispuni nešto trećoj osobi primatelju upute (ovdje tužitelju) ne može primatelj upute realizirati odnosno zahtijevati od upućenika ispunjenje prije izjave upućenika o prihvatu ponudu. Prema tome, izjava o prihvatu upute mora biti jasna, nedvosmislena i određena. Takve određene izjave tuženika u Sporazumu nema. U čl. 4. navodi se da naručitelj ovlašćuje banku da nešto učini, a u čl. 5. da će se plaćanja banke izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1,2 milijuna eur odnosno do izdavanja garancije na taj iznos. Banka, iako je potpisala Sporazum, nije bila ugovorna strana međusobnih poslovnih odnosa tužitelja i umješača nastalih sklopljenim ugovorom o izvođenju radova. Kad se uzme u obzir i iskaz direktorice tužitelja da je ona htjela osigurati plaćanje asignacijom, a da je navodna asignacija vraćena iz banke kao Sporazum kojeg su stranke potpisale, može se zaključiti da banka nije bila suglasna s asignacijom. Osim toga nitko od stranaka nije podnio sudu nacrt navodne asignacije koji očigledno nije potpisan jer nije bilo suglasnosti za sklapanje takvog ugovora. I raniji direktor tuženika navodi da nikakve asignacije nije bilo između stranaka, niti se o tome raspravljalo. Stoga je zaključak suda da se radi o potpunoj asignaciji protivan sadržaju isprava i iskaza na kojima je sud utemeljio svoju odluku. Osim toga, kako iz Sporazuma ne proizlazi da postoji izjava banke tužitelju asignataru da prihvaća uputu niti to proizlazi iz sadržaja Sporazuma, umješač kao asignant protivno shvaćanju suda svoju uputu, ako se radi o uputi, može opozvati. Umješač je očigledno opozvao uputu prije ispunjenja kako to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Isto je umješač bio ovlašten učiniti ako se ovlaštenje u Sporazumu može smatrati punomoći jer to proizlazi iz odredbe čl. 316. st. 1. ZOO-a. Nalogodavac može odustati od naloga koji također predstavlja ovlaštenje nalogoprimcu poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, a i otkazati nalog kad hoće prema odredbi čl. 779. i čl. 780. ZOO-a.

13. Posljedično, neosnovani su razlozi obrazloženja da je sklopljeni Sporazum stvorio prava i obveze kao da se radi o asignaciji slijedom čega je dopis umješača upućen tuženiku 4. siječnja 2010. protivan sadržaju Sporazuma.

14. Sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici o troškovima je odlučeno prema odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: OT) u granicama podnesenog zahtjeva uzevši u obzir da je tuženik u dva navrata podnio zahtjev za naknadu troškova (list 242. i 359. spisa) prema odredbama OT koja je bila snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva. Kako tuženik nije podnesene zahtjeve uskladio sa OT koja je bila na snazi u vrijeme odluke o troškovima postupka sud je prema odredbi Tbr. 52/3 OT i u granicama zahtjeva odlučio o troškovima. Tuženikovi troškovi potrebni za vođenje parnice odnose se na zastupanje na ročištima održanim 10. prosinca 2010., 14. listopada 2011., 21. prosinca 2011. svaka nagrada u iznosu od po 97.950,00 kn (Tbr. 9/1 OT) ili ukupno 293.850,00 kn uvećano za PDV 23% u iznosu od 67.585,00 kn te sastav žalbe 25. srpnja 2013. u iznosu od 80.000,00 kn (Tbr. 13/1 OT) uvećano za PDV 25% u iznosu od 20.000,00 kn te pristojba za žalbu u iznosu od 5.000,00 kn u ili sveukupno 466.435,50 kn odnosno 61.906,62 eur. Kako je tuženik podnio zahtjev za naknadu troškova u iznosu od ukupno 802.392,50 kn valjalo je njegov zahtjev odbiti kao neosnovan u iznosu od 335.957,00 kn ili 44.589,15 eur.

15. Sukladno odredbi čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a presuđeno je u kao u izreci.

Zagreb, 21. kolovoza 2024.

Predsjednik vijeća

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: 9-3086b-6bf60

Kontrolni broj: 06c7b-7a0a8-28b93

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.