REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-581/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak iz Splita, protiv tuženika MA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Mirošević, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-565/2019-3 od 23. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3822/2016-34 od 25. siječnja 2019., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 43.999,89 kuna (5.839,78 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke obvezan tuženik naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 9.705,00 kuna (1.288,07 EUR) s pripadajućom zateznom kamatom od 25. siječnja 2019. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.750,00 kuna (1.161,32 EUR).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2214/2020-2 od 13. listopada 2020. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja: "1. Da li u situaciji kada je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavaka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99 - dalje: ZVDSP) ili valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08);

2. Da li vlasnik može zahtijevati naknadu iz članka 165. stavka 1. ZVDSP, a bez da zahtijeva predaju stvari?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) protiv drugostupanjske presude, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

6. Revizija nije osnovana.

7. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice prema tuženiku za isplatu iznosa od 43.999,89 kuna (5.839,78 EUR) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom činjenično utemeljen na tvrdnji da je tuženik u razdoblju od prosinca 2013. do kolovoza 2016. koristio suvlasnički dio nekretnine tužiteljice, kuće s dvorištem, zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke suvlasnici navedene nekretnine, i to tužiteljica za 2/3 dijela, a tuženik za 1/3 dijela, da tuženik u predmetnoj kući stanuje od svog rođenja, i to je najprije stanovao s roditeljima i tužiteljicom (sestrom), nakon udaje i iseljenja tužiteljice nastavio je stanovati s roditeljima, a po smrti oca parničnih stranaka nastavio je stanovati s majkom stranaka i svojom obitelji u predmetnoj nekretnini, dok je u utuženom razdoblju bio u samostalnom posjedu nekretnine.

9.1. Prema daljnjim utvrđenjima sudova, tužiteljica je pred Općinskim sudom u Splitu 13. listopada 2014. pokrenula postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice stranaka na predmetnoj nekretnini, a taj se postupak vodi pod poslovnim brojem R1- 590/14. Pored toga, utvrđeno je da je među strankama u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj stvari već donesena pravomoćna presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pi-892/13 od 3. rujna 2015. kojom je tužiteljici na ime korištenja njenog suvlasničkog dijela od 2/3 predmetne nekretnine na teret tuženika dosuđen iznos od po 1.333,33 kuna (176,96 EUR) mjesečno za razdoblje siječnja 2009. do studenoga 2013. koje je prethodilo utuženom razdoblju, nakon što je vještačenjem po vještaku graditeljske struke utvrđeno da je visina mjesečnog najma cijele nekretnine iznosila 2.000,00 kuna (265,44 EUR).

9.2. U tom je postupku već bilo utvrđeno da je tuženik i u prethodnom razdoblju onemogućio tužiteljici suposjed nekretnine u cijelosti, a suposjed joj ni nakon donošenja te presude nije omogućio jer tužiteljica nakon što je njezina majka još za života odselila iz predmetne kuće k njoj, a osobito nakon majčine smrti, ne može pristupiti u predmetnu nekretninu, nema ključ kuće ni svakodobnu mogućnost korištenja nekretnine. U takvim su okolnostima nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik nepošteni posjednik tuđe stvari zato što u opisanim prilikama može znati da nema pravo sam posjedovati nekretninu u suvlasništvu i da mu ne pripada pravo na samostalan posjed. Pritom su sudovi ukazali da je već i vođenje spomenute parnice Pi-892/2013 indikacija da je tužiteljica tražila zaštitu svojih prava kao suvlasnica - neposjednica predmetne nekretnine od tuženika koji ju je neovlašteno isključio iz tog suposjeda.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev te obvezali tuženika na isplatu utuženog iznosa smatrajući da tužiteljici pripada pravo na isplatu koristi koju je tuženik ostvario uporabom njezinog suvlasničkog dijela nekretnine, i to u visini od 2/3 dijela mjesečne najamnine. Pravnu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva sudovi nalaze u odredbi članka 1111. stavka 1. i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) u vezi s člankom 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP).

11. Osnovano tuženik prvim dopuštenim pitanjem ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva na temelju pravila o stjecanju bez osnove, ali je, s obzirom na utvrđene činjenice, i uz nepravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti. Što se, pak tiče, drugog naznačenog pitanja, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda je u skladu s praksom revizijskog suda.

12. Sudovi su pogriješili kada su predmetni zahtjev za isplatu tretirali kao tražbinu po osnovi upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe članka 1120. ZOO. Naime, u konkurenciji između verzijskog zahtjeva iz članka 1120. ZOO po osnovi uporabe tuđe stvari u svoju korist i sporednog zahtjeva za naknadu koristi od stvari od nepoštenog posjednika iz članka 165. ZVDSP, revizijski se sud već izjasnio, a pravno shvaćanje na kojem je u tom smislu utemeljena pobijana presuda odstupa od tog pravnog shvaćanja.

13. To je, pak, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i 14. studenoga 2013. i ustalilo se u stabilnoj sudskoj praksi nakon toga (primjerice, odluke broj Rev- 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018., Rev-800/2019-2 od 5. prosinca 2023. i dr.), a tiče se upravo pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. ZOO (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika). Ovo pravno shvaćanje glasi: Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

14. Odredbom je članka 1120. ZOO propisano kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. S druge je strane odredbom članka 165. stavka 1. ZVDSP propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja.

15. Imajući na umu sadržaj i pravni domašaj navedenih zakonskih odredaba, valja zaključiti da kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe članka 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok se u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje prema odredbama članka 164. i članka 165. ZVDSP.

16. To u osnovi znači da je za primjenu odredbe članka 165. ZVDSP odlučno pitanje kvalitete posjeda, za primjenu koje je odlučno je li tužiteljica postavila zahtjev za suposjed nekretnine i brani li tuženik tužiteljici stupanje u posjed nekretnine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3288/2014-2 od 21. studenoga 2018., Rev- 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019., Rev-1089/2022-2 od 6. lipnja 2023. i dr.).

17. Vrhovni je sud u pogledu ovog pitanja ujednačio praksu revizijskog suda nakon zauzimanja pravnog shvaćanja odjelne sjednice broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. prema kojoj praksi nije nužno da (su)vlasnik tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaju stvari u (su)posjed ako je na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari. U tom slučaju dospijeće tražbine s osnove naknade koristi koju nepošteni posjednik ima od korištenja tuđe stvari, a time i osnovanost zahtjeva, ne može se isključivo promatrati kroz zahtjev za predaju stvari u isključivi posjed. U takvoj situaciji tražbina (su)vlasnika iz navedene osnove ne samo da nastaje nego i dospijeva u trenutku kada (su)vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku. Naime, kada (su)vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku time je ujedno i izrazio volju za posjedovanjem te stvari. To znači da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda nakon što je praksa tog suda, u skladu s ustavnom ulogom najvišeg suda, ujednačena.

18. Prema tome, kako je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nepošteni posjednik, a tužiteljica je kao suvlasnica izrazila volju za posredovanjem suvlasničke nekretnine, to je zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, iako dijelom i iz ponešto drugačijih razloga, podudaran s praksom revizijskog suda.

19. Stoga valja zaključiti da razlozi zbog kojih je revizija dopuštena ne utječu na donošenje drukčije odluke, pa je takvu reviziju valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 21. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek