REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-274/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice N. P. iz R., koju zastupa punomoćnica K. G., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava služnosti, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-28/14-4 od 14. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2564/09 od 31. listopada 2013., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-28/14-4 od 14. ožujka 2017. i predmet vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I Utvrđuje se da tužitelj J. D. pok. P. iz P., ima pravo stvarne služnosti prava prolaza i provoza preko nekretnine u vlasništvu i posjedu tuženika J. Š. pok. T. –R., kat. oznake čest. zem. 8232 k.o. P. kao poslužnog dobra u korist čest. zem. 8233 k.o. P. u posjedu i vlasništvu tužitelja kao povlasne nekretnine, prikazano na skici sudskog očevida od dana 4. veljače 2011. godine, geometra T. Ć., označeno žutom bojom te likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-A površine 234 m2, na dijelu čest. zem. 8232 k.o. P., a koje pravo je tužitelj putem prednika J. P. pok. T. stekao diobom s tuženikom 17. travnja 1968. godine, što je tuženik dužan priznati i trpjeti izvršavanje stvarne služnosti, a tužitelj ovlašten izvršiti upis ove služnosti u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Š. J., nadoknaditi tužitelju D. J. trošak ovog postupka u iznosu od 19.579,16 kuna, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom dijelu od određenog.“

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2564/09 od 31. listopada 2013. godine, na način da se sudi:

Utvrđuje se da tužitelj D. J. pok. P. iz P., ima pravo stvarne služnosti prava prolaza i provoza preko nekretnine u vlasništvu i posjedu tuženika Š. J. pok. T. iz R., kat. oznake čest. zem. 8232 k.o. P. kao poslužnog dobra u korist čest. zem. 8233 k.o. P. u posjedu i vlasništvu tužitelja kao povlasne nekretnine, prikazano na skici sudskog očevida od dana 4. veljače 2011., geometra T. Ć., označeno žutom bojom te likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-A, površine 234 m², na dijelu čest. zem. 8232 k.o. P., a koje pravo je tužitelj putem prednika P. J. pok. T. i osobno stekao dosjelošću, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti izvršavanje stvarne služnosti, a tužitelj ovlašten izvršiti upis ove služnosti u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru, sve u roku od 15 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik Š. J. podnio je, u jednome podnesku, i reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i onu iz stavka 2. toga članka. Predložio je ovome sudu da nižestupanjske presude preinači ili ukine.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da reviziju odbije kao neosnovanu.

5. Nakon podnošenja revizije postupak je prekinut zbog smrti tuženika Š. J. a potom nastavljen po pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2564/09 od 29. siječnja 2021. kojim je tuženikova pravna sljednica N. P. pozvana preuzeti ovaj postupak.

6. Revizija je osnovana.

7. Iako se drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu pozvao na članak 373. točku 3. ZPP, drugostupanjska je presuda, kako na to osnovano ukazuje tuženik u reviziji, donesena na temelju članka 373.a stavka 1. toga Zakona, jer je drugostupanjski sud odluku donio utvrdivši i činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio. Zato je drugostupanjsku presudu dopušteno pobijati revizijom iz članka 382. stavka 1. ZPP. Kako stranke reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP mogu podnijeti samo ako je ne mogu podnijeti prema stavku 1. toga članka, predmetna je revizija razmotrena kao ona iz članka 382. stavka 1. ZPP, a pravna pitanja koja je tuženik u njoj postavio razmotrena su kao procesnopravni i materijalnopravni prigovori dopušteni člankom 385. ZPP.

8. Na temelju članka 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik revizijom i pobija, i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (članak 386. ZPP).

9. Osnovano tuženik u reviziji ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP. Ovaj revizijski razlog obrazlaže tvrdnjom da je drugostupanjski sud odluku utemeljio na činjeničnome supstratu na koji se tužitelj nije pozivao tijekom postupka i da je tako prekoračio tužbeni zahtjev.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje stjecanja prava služnosti prolaza i provoza na nekretnini u tuženikovu vlasništvu. Taj je zahtjev prvostupanjski sud prihvatio. U samome je tužbenom zahtjevu tužitelj naveo da je pravo služnosti „stekao diobom s tuženikom“, a tako je navedeno i u izreci prvostupanjske presude, kako je to citirano u točki 1. obrazloženja ovoga rješenja.

11.1. Drugostupanjski sud pak smatra da pravo služnosti nije moglo biti stečeno na temelju pravnoga posla, kako je to izričito navedeno i u izreci prvostupanjske presude, obrazloživši, što i ovaj sud smatra pravilnim:

- da se na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno, iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, na način određen zakonom, a u skladu s člankom 219. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine“br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12, dalje: ZVDSP);

- da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, u skladu s člankom 220. stavkom 1. ZVDSP, odnosno, člankom 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO);

- da ako nema upisa u zemljišne knjige, pravni posao ostaje u području obveznoga prava, kako to ističe i tuženik u žalbi;

- da je, dakle, valjani pravni posao tek pravna osnova za stjecanje prava stvarne služnosti, dok je upis u zemljišnu knjigu način stjecanja prava služnosti, i upis u zemljišnu knjigu ima konstitutivni karakter, pa kako ugovoreno pravo služnosti između prednika tužitelja i tuženika, na temelju Diobenog ugovora iz 1968. godine nije upisano u zemljišnu knjigu, ono, dakle, i nije stečeno na temelju pravnoga posla, kako je to zaključio prvostupanjski sud.

11.2. Međutim, drugostupanjski sud smatra da se iz izvedenih dokaza može zaključiti „da se sve od vremena zaključenja Ugovora o diobi iz 1968., odnosno, 1978., kada su djeljenici konačno potpisali Ugovor o diobi, prijeporna služnost vršila neprekidno, proteklo je vrijeme koje je dovoljno da bi se pravo služnosti steklo dosjelošću, u smislu odredbe čl. 229. st. 1. ZVDSP, odnosno, 20 godina izvršavanjem njegovog sadržaja (prolaza i provoza), o čemu su suglasno svjedočili i saslušani svjedoci“. Zato drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjsku presudu moguće preinačiti, pa ju preinačuje tako da i on, kao i prvostupanjski sud, presuđuje da je osnovan tužbeni zahtjev da je stvarna služnost stečena, te u samoj izreci kojom to utvrđuje, ispustivši iz izreke prvostupanjske presude, a i iz tužbenoga zahtjeva, dio prema kojemu je to pravo „tužitelj putem prednika J. P. pok. T. stekao diobom s tuženikom 17. travnja 1968.“, kako je to navedeno i u prvostupanjskoj presudi, a dodavši da je to pravo „tužitelj putem prednika J. P. pok. T. i osobno stekao dosjelošću“.

12. Tako je drugostupanjski sud, iako je prvostupanjsku presudu preinačio, u obrazloženju izričito naveo da tuženikova žalba nije osnovana, pa tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja stvarne služnosti, kao i prvostupanjski sud, prihvatio, što je tužitelju zapravo i bitno. Pogrešno se pritom drugostupanjski sud pozvao na članak 373. točku 3. ZPP, koja drugostupanjski sud ovlašćuje da prvostupanjsku presudu preinači ako smatra da je činjenično stanje u njoj pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, drugostupanjski je sud zaključak o osnovanosti tužbenoga zahtjeva donio pozvavši se na činjenice na kojima tužitelj, očito, jer i petitom tužbenoga zahtjeva traži da se utvrdi da je služnost stečena pravnim poslom, ne zasniva taj zahtjev. Činjenična osnova tužbe je od presudnog značenja za individualizaciju tužbenoga zahtjeva, a s obzirom na to kako je tužitelj formulirao tužbu i tužbeni zahtjev, očito je da se ne poziva na činjenice iz kojih se može zaključiti o stjecanju prava vlasništva na temelju dosjelosti. Uostalom ni prvostupanjski sud nije u vidu imao mogućnost stjecanja služnosti dosjelošću, te, iako, kao što to navodi i drugostupanjski sud, utvrđuje da su tužitelj i njegov prednik izvršavali sadržaj toga prava, ne utvrđuje izričito sve činjenice odlučne za stjecanje dosjelošću, pa tako ne utvrđuje izričito da se radi o nesmetanome izvršavanju prava u neprekinutome razdoblju od 20 godina. Sud je, međutim, za činjeničnu osnovu tužbe vezan odredbom članka 2. ZPP, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odlučivanje u granicama zahtjeva podrazumijeva ne samo donošenje meritorne odluke upravo o postavljenome zahtjevu, kako on glasi, već i utemeljenje presude kojom se tužbeni zahtjev prihvaća na upravo onoj činjeničnoj osnovi na kojoj sam tužitelj temelji taj zahtjev. Povredom takvog postupanja sud tužbeni zahtjev prekoračuje.

13. S obzirom na navedeno, ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 2. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP koja uvijek postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

14. Zato je, na temelju članka 394. stavka 1. ZPP, valjalo ukinuti presudu suda drugoga stupnja i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje u kojem će ponovno odlučiti o tuženikovoj žalbi (točka I. izreke)

15. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 21. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.