REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-851/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐCJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Branka Štajduhar, odvjetnica u Zagrebu, protiv prvotuženika ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Koraljka Tomašević, odvjetnica u Zagrebu, i drugotuženika KC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, radi raskida i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-685/2023-4 od 27. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-115/2023-60 od 17. ožujka 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 115/2023-66 od 6. travnja 2023., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-685/2023-4 od 27. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-115/2023-60 od 17. ožujka 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-115/2023-66 od 6. travnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu ''s obzirom da će se takve situacije pojavljivati u parničnim postupcima'', kao i zbog toga što predlagatelj cijeni da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nepodudarna s praksom revizijskog suda izraženoj u odlukama broj Rev- 486/97 od 11. listopada 2000., Revd-2053/2020 od 15. rujna 2020. i Rev-720/2005 od 19. listopada 2005.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

"1. Može li se raditi o zelenaškom ugovoru i onda kada prodavatelj koji je oštećen takvim ugovorom sam ponudi sklapanje ugovora protivnoj strani i sam predloži kupoprodajnu cijenu;

2. Je li drugostupanjski sud dužan, kada odlučuje o žalbi, dati odgovor na bitne žalbene navode, odnosno čini li drugostupanjski sud apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako propusti dati razloge o takvim žalbenim navodima te uskraćuje li takvim postupanjem drugostupanjski sud žalitelju pravo da raspravlja pred sudom;

3. Obuhvaća li zakonski termin iz članka 329. Zakona o obveznim odnosima "nedovoljnim iskustvom″ i neznanje neke osobe o okolnostima koje dovode do nesrazmjera međusobnih davanja, odnosno je li drugostupanjski sud dužan sam ocijeniti predstavlja li neka okolnost koja je u žalbi naznačena kao neznanje, nedovoljno iskustvo neke osobe;

4. Može li se neupitno dokazanom činjenicom smatrati raniji iskaz tužiteljice dan u okolnostima u kojima je bila pod izrazitim stresom, a koji u potpunosti odstupa od činjeničnih navoda iznesenih u tužbi te je li podnošenjem tužbe tužiteljica konkludentno poništila ranije dani iskaz?″.

3. Drugotuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije ocijenivši ga neosnovanim te ga je predložio odbiti, dok prvotuženik nije odgovorio na prijedlog.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. Naime, prvo je naznačeno pitanje utemeljeno na tvrdnji da su sudovi zaključak o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o zelenaškom ugovoru izveli isključivo iz činjenice da je prodavateljica sama ponudila sklapanje ugovora protivnoj strani i sama predložila kupoprodajnu cijenu. Ta tvrdnja, međutim, nije točna jer su sudovi zaključak o nepostojanju elemenata zelenaškog ugovora dali detaljnom analizom svih odlučnih kriterija iz članka 329. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO). Tako su, cijeneći sadržaj i pravni domašaj spomenute zakonske odredbe, ocijenili da su za nastanak zelenaškog ugovora bitni zakonom određeni, objektivni i subjektivni elementi koji moraju postojati kumulativno i istodobno u vrijeme sklapanja ugovora. Na temelju u postupku utvrđenih činjenica, sudovi su ocijenili da subjektivni elementi na strani tuženika kao navodnih zelenaša odnosno znanje o postojanju nepovoljnih okolnosti na strani navodno iskorištene prodavateljice (stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost) i namjera da ove okolnosti iskoristi za sebe ili trećega, nisu ispunjeni zbog čega upravo i nedostaje jedna od kumulativnih pretpostavki za utvrđenje ništetnosti uz primjenu članka 329. stavka 1. ZOO. Pored toga, sudovi su imali na umu da je prodavateljica tijekom kriminalističke obrade nad prvotuženikom izjavila da njezine financijske prilike nisu bile razlog zbog kojeg je ugovor zaključen te da nije pristala na raskid ugovora kad joj ga je tuženik nudio i to prije nego je izvršio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na temelju tog ugovora. Jednako su tako imali na umu i da je prodavateljica prije nego što je spornu nekretninu prodala prvotuženiku bila njezina suvlasnica te ju je bez novčane naknade davala na korištenje tužiteljevoj obitelji koja je od te nekretnine imala novčane i nenovčane imovinske koristi, pa su ocijenili da nije za očekivati da bi prodavateljica ili tužiteljeva obitelj održavale takav odnos u situaciji da je prodavateljica bila u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju. Uz navedeno, sudovi su cijenili i da je prodavateljica, osim suvlasništva predmetne nekretnine, bila suvlasnica još tri nekretnine koje je ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prenijela u vlasništvo tužitelju 2017., pa su zaključili da u takvim okolnostima nisu prihvatljive tvrdnje tužitelja da su financijske teškoće prodavateljice nakon smrti supruga bile njezin motiv za zaključenje predmetnog Ugovora.

6. Slijedom naprijed navedenog, o odgovoru na prvo naznačeno pitanje ne ovisi odluka u sporu jer ovo pitanje ne uzima u obzir pobijanu presudu kao cjelinu, već je u odnosu na presudu postavljeno selektivno precjenjujući značenje jedne činjenice u odnosu na ocjenu dokaza u cjelini. Utoliko ovo pitanje nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

7. Istu pravnu sudbinu slijede i ostala pitanja. Drugim pitanjem predlagatelj ukazuje da drugostupanjski sud nije odgovorio na bitne žalbene navode i da takvim postupanjem uskraćuje podnositelju pravo da raspravlja pred sudom, dok u trećem postavljenom pitanju polazi od netočne tvrdnje da drugostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri ocijenio pravilnost primjene mjerodavne materijalnopravne odredbe članka 329. stavka 1. ZPP. Pritom, međutim, ne prilaže žalbu, što mu sugerira sadržaj odredbe članka 387. stavka 3. ZPP čime ujedno i ograničava revizijski sud u ocjenjivanju osnovanosti prijedloga. No imajući na umu sadržaja prijedloga i njegovih priloga, u danim prilikama u odnosu na drugo naznačeno pitanje, valja odgovoriti da je drugostupanjski sud, suprotno navodima prijedloga, odgovorio na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP zaključkom da je ocjena dokaza koju je dao sud prvog stupnja utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe članka 8. ZPP. Predlagatelju dodatno valja ukazati da okolnost da pojedini rezultati dokazivanja idu u prilog predlagatelju ne upućuje samo po sebi na zaključak o nepravilnosti ocjene dokaza jer sloboda sudova u ocjenjivanju dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP upravo i znači da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se pritom ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive, razborite i dostatne razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza (na koju očito neosnovano predlagatelj ukazuje), a to je u postupku upravo i učinjeno. Utoliko ni ovo pitanje nije važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i kao takvo ne opravdava dopuštenje revizije.

7. Što se tiče trećeg naznačenog pitanja, pored naprijed navedenog, njime se u osnovi problematizira pravilnost primjene materijalnog prava i to konkretno odredbe članka 329. stavka 1. ZOO pri čemu predlagatelj ukazuje na potrebu inače neprihvatljivog selektivnog pristupa tumačenju ove odredbe, dok je drugostupanjski sud, kako je naprijed i navedeno, dao sveobuhvatnu analizu kako sadržaja, tako i pravnog domašaja ove odredbe primjenjujući je u svjetlu svih, a ne samo nekih (kako to sugerira ovo pitanje) u postupku utvrđenih pravno odlučnih činjenica. Stoga ni ovo pitanje nema potrebno obilježje važnosti.

8. Četvrto naznačeno pitanje je činjenične naravi, a k tome sadrži proizvoljnu tvrdnju da je izjava prednice tužitelja koja je pregledana i cijenjena iz iskaza danog pred policijom (inače u postupku ocijenjena pojedinačno i u ukupnosti s drugim dokazima) dana pod stresom, što u postupu, međutim, nije utvrđeno. O pitanju činjenične naravi koje se temelji i na netočnim činjeničnim tvrdnjama ne ovisi odluka o sporu, pa takvo pitanje također nema potrebno obilježje važnosti zbog kojeg bi bilo opravdano dopustiti reviziju.

9. Konačno, valja kazati i da praksa revizijskog suda na koju predlagatelj ukazuje ne upućuje na zaključak da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena zaštita drugačijeg pravnog sadržaja od onog kakav je strankama pružen pobijanom presudom.

10. Slijedom navedenog, prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek