Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj:Gž-216/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.&S. B. d.d. OIB: ….., R., J. trg 3a, zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. društva B.&P., odvjetnicima iz Z., M. ulica 3, protiv tuženika D. K. O.: ……, iz V., N. T. 41, zastupan po punomoćniku L. T., odvjetniku iz R., Poslovni centar M. P., P. 68 – p.p. 63, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-957/19 od 15. studenoga 2023., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika D. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-957/19 od 15. studenoga 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi, koje je dana 27. studenog 2014. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-2328/14, donio javni bilježnik J. K. iz V., a na temelju kojega je tuženiku D. K. naloženo da tužitelju E.& S. bank d.d. R., isplati iznos od EUR 798.105,38/6.013.324,99 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od EUR 511.039,21/3.850.424,93 kn od 07.11.2014. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, kao i zakonske zatezne kamate koje su tekle na iznos od EUR 114.664,11/863.936,74 kn od 07.11.2014. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena te od 01.08.2015. do 15.06.2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 126.330,28 eura/951.835,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. studenog 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi ističe da je sud propustio utvrditi bitnu činjenicu na koju je ukazao ovaj drugostupanjski sud u prethodnoj odluci odnosno da li je tuženik prilikom namirenja u stečajnom postupu primijenio kogentnu odredbu Zakona o obveznim odnosima (čl. 171. Zakona o obveznim odnosima) koja propisuje pravila koja vjerovnik više istorodnih obveza protiv istog dužnika obvezno mora primijeniti glede uračunavanja njihovog ispunjenja. Prvostupanjski sud propušta utvrditi kako sukladno izračunu vještaka proizlazi da se tužitelj od tuženika namirio u iznosu od 2.010.148,75 EUR 2012., 2013. i 2014., sve u okviru stečajnog postupka koji je nad dužnikom otvoren u trenutku kada obveze još nisu bile dospjele. Otvaranjem stečajnog postupka sve ove nedospjele istorodne obveze dospjevaju istodobno po čl. 140. Stečajnog zakona, a vjerovnici unutar istoga isplatnog reda po čl. 137. st. 2. Stečajnog zakona naplaćuju se razmjerno visini tražbina što znači da su tražbine više vjerovnika unutar istog isplatnog reda u okviru stečajnog postupka podjednako osigurane razmjerno svojoj visini. Prema izračunu vještaka potraživanje tužitelja prema tuženiku temeljem Ugovora o kratkoročnom revolving kreditu osigurano Ugovorom o solidarnom jamstvu (jedna od istorodnih obveza koja je predmet ovog postupka) iznosi 912.769,49 EUR odnosno dopunom vještačenja je vještak utvrdio da iznosi 1.041.397,68 EUR. Iako pobijana presuda to ne prepoznaje i ne utvrđuje, vještačenjem je upravo dan odgovor na meritorno pravno pitanje te je činjenicu načina uračunavanja namirenja istorodnih obveza od strane tužitelja vještak obrazložio na stranici devetoj nalaza. Tužitelj taj zaključak vještaka nije osporio te on predstavlja dokazno sredstvo tako da je vještačenjem utvrđena činjenica kako je tužitelj izravno protivno čl. 171. Zakona o obveznim odnosima način i redoslijed ispunjenja istorodnih obveza uredio svojim internim aktom koji je protivan navedenoj normi. Prema tome utvrđena je činjenica da tužitelj nije uzimao u obzir izričito pravilo iz odredbe čl. 171. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Prema zaključku vještaka u okviru namirenja kroz stečajni postupak tužitelj je zatvarao istorodne obveze prema glavnom dužniku sukladno svojim internim odlukama tj. po vlastitom nahođenju, a pri tome nije postupio prema navedenom propisu o zatvaranju istorodnih obveza kad ih ima više. Iz vještačkog nalaza vidljivo je da je banka od dužnika naplatila u okviru stečajnog postupka iznos od 2.010.148,75 EUR što je i više nego dvostruko od iznosa obveze po Ugovoru o kratkoročnom revolving kreditu osigurano Ugovorom o solidarnom jamstvu. Slijedom navedenog tužitelj je imao obvezu sukladno čl. 171. st. 3. Zakona o obveznim odnosima namiriti one tražbine po onim ugovorima koji su dužniku najotegotniji jer su tražbine u okviru stečajnog postupka istodobno dospjele i podjednako osigurane razmjerno svojoj visini. Najotegotnija pojedinačna obveza je Ugovor o kratkoročnom revolving kreditu jer je isti sa aneksima jedini od svih istorodnih obveza – kredita osiguran osobnim jamstvom tuženika i ima se smatrati najotegotnijom za dužnika. Tužiteljeva tražbina prema tuženiku bila bi namirena da je tužitelj sukladno navedenom zatvarao istorodne obveze sa glavnim dužnikom te prvenstveno zatvorio najotegotniju obvezu za dužnika. Navedeno bitno činjenično stanje pobijanom presudom nije utvrđeno. Presuda je stoga manjkava i nedostaje joj zaključak oko glavnog pitanja. Osim toga obveza tuženika u okviru stečajnog postupka nije samo smanjena jer iz nalaza i dopune vještačenja proizlazi da bi ona bila u potpunosti namirena da je tužitelj knjižio ispunjene obveze kako je naprijed opisano, a ne po vlastitom nahođenju i praksi jer tužitelj se dvostruko više naplatio od dužnika nego li iznosi ova obveza. Dakle, sud nije pravilno primijenio materijalno pravo jer nije uzeo u obzir odredbe čl. 171. st. 3. Zakona o obveznim odnosima te čl. 137., 138. i 140. Stečajnog zakona. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje uz obvezu naknade troška sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju iste sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19., dalje ZID ZPP), na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 798.105,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos u visini 511.039,21 EUR od 7. studenoga 2014., kao i zakonskim zateznim kamatama koje su tekle na iznos od 114.664,11 EUR od 7. studenoga 2014. do 15. lipnja 2018.

6.1. Zahtjev je utemeljen na činjenici da su stranke sklopile Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5106548071 na temelju kojeg se tuženik obvezao da će na prvi poziv tužitelja, kao banke, i bez odgađanja u cijelosti podmiriti sve obveze glavnog dužnika koje proizlaze iz Ugovora o kratkoročnom revolving kreditu koji su 28. svibnja 2010. sklopili tužitelj, kao banka i kreditor, te korisnik kredita – glavni dužnik V. d.d.

7. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužitelja, a nakon što je kao neosnovan odbio istaknuti prigovor zastare, zatim neosnovanim utvrdio navode tuženika o ništetnosti Ugovora o solidarnom jamstvu i Ugovora o kratkoročnom revolving kreditu, kao i navode da bi jamstvo koje je tuženik dao na temelju Ugovora o solidarnom jamstvu bilo ograničeno te naposlijetku neosnovanim našao i prigovor ispunjenja sporne obveze.

7.1. I u ovoj fazi postupka tuženik dovodi u pitanje osnovu zahtjeva tvrdnjom o ispunjenju cjelokupne sporne obveze od strane glavnog dužnika – V. d.d. odnosno tvrdnjom da bi tužiteljeva tražbina prema tuženiku bila u cijelosti namirena da je Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", tužitelj sukladno odredbi čl. 171.

broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) vršio knjiženja zatvaranjem sporne obveze tijekom stečajnog postupka nad glavnim dužnikom.

8. Nakon što je odlukom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-190/2019 od 12. studenoga 2019. djelomično uvažena žalba tuženika i djelomično ukinuta prvostupanjska presuda u ponovnom postupku prvostupanjski sud je odredio vještačenje po vještakinji G. Š. M. koja je sačinila nalaz i mišljenje (l.s. 719-738) iz kojeg, u bitnome slijedi, kako tužiteljeva tražbina po prijepornom Ugovoru o solidarnom jamstvu broj 5106548071 nije namirena kroz sredstva osiguranja koja je dao tuženik i to kroz mjenicu, kroz sredstva na svim računima tuženika kod tužitelja, kroz prodaju nekretnina u odnosu na koje je zasnovano založno pravo, a koje su upisane u zk. ul. 7724 i 7418 k.o. Vinkovci, kroz ovršne postupke protiv glavnog dužnika, društva V. d.d. V. (Ovr-4737/11 i Ovr-184/12 Općinskog suda u Vinkovcima) te kroz stečajni postupak protiv glavnog dužnika V. d.d. (broj St-199/11 Trgovačkog suda u Osijeku).

8.1. Također je utvrđeno da je po spornoj partiji 29. ožujka 2012. u iznosu od 74.374,34 EUR izvršena uplata dospjele glavnice te 15. lipnja 2018. u iznosu od 114.664,11 EUR odnosno da je stanje tužiteljeva potraživanja prema tuženiku temeljem spornog Ugovora na dan 15. lipnja 2018. ukupno iznosilo, primjenom fiksnog tečaja konverzije, 1.028.527,86 EUR sa specifikacijom kao u tablici na stranici 7. dopune nalaza i mišljenja.

9. Potrebnim se nalazi navesti da je protiv glavnog dužnika V. d.d. pokrenut stečajni postupak 4. studenoga 2011. i da je na dan pokretanja stečajnog postupka nad glavnim dužnikom tužitelj, kao stečajni vjerovnik, imao potraživanje prema istom te je prijavio u stečajnu masu tražbinu u ukupnom iznosu od 4.124.560,35 EUR (32.051.550,84 kn, l.s. 25-29).

9.1. Potraživanja tužitelja na dan otvaranja stečajnog postupka vodila su se po partijama kredita broj 5103199372, 5103759954, 5102786549 (navedene kreditne partije ne predstavljaju predmet spora) i kreditnoj partiji koja predstavlja predmet spora broj 5106548071 te na navedenim kreditnim partijama nije bilo evidentiranog dosijelog duga do 4. studenoga 2011.

9.2. Prema tome tražbine tužitelja po navedenim kreditnim partijama s osnova dugoročnih kredita učinjene su dospjelima na dan otvaranja stečajnog postupka i točno je, dakle, da se radi o obvezama koje su istodobno dospjele.

10. Također je tužitelj 4. studenoga 2011. imao i tražbinu prema glavnom dužniku po partijama kredita 5401467377 i 5401522504 (radi se o garancijama), a iznosi garancije nisu dospjeli na dan otvaranja stečajnog postupka već kasnije odnosno 10. kolovoza 2012. po kreditnoj partiji 5401467377, a po partiji 5401522504 – 25. travnja 2013.

11. Neosnovanom se ocjenjuje žalbena tvrdnja da je sud prvog stupnja propustio utvrditi za koji iznos se tužitelj od tuženika namirio jer je pregled tražbina tužitelja i naplate po otvaranju stečajnog postupka dužnika utvrđen i prikazan u nalazu i mišljenju u tablici broj 6 koja potvrđuje tvrdnju žalitelja o naplati ukupnog iznosa u visini 2.010.148,72 EUR.

11.1. Navesti je da od navedenog iznosa na zatvaranje prijeporne kreditne partije otpada iznos od 74.374,34 EUR koji je knjižen 29. ožujka 2012. s time što je navesti da izvor naplate predstavlja oročeni depozit jamca (jedina preostala sredstva), kao i na zatvaranje tražbine po ostalim kreditnim partijama kako je to prikazano u tabeli broj 6 nalaza i mišljenja imenovane vještakinje i izvor naplate istih predstavljaju rješenja o dosudi.

11.2. Naknadno tj. 15. lipnja 2018. sporna tražbina djelomično je zatvorena kroz prodaju pokretnina u odnosu na koje je zasnovano fiducijarno vlasništvo i to u iznosu od 114.664,11 EUR (Trgovački sud u Osijeku broj St-199/11).

11.3. Dakle, na zatvaranje prijeporne kreditne partije uplatom dospjele glavnice na dan 15. lipnja 2018. otpada ukupno 189.038,45 EUR (sa uplatom na ime dospjele redovne vanbil. kamate 190.368,63 EUR) kako to slijedi iz tabele broj 1 dopune nalaza i mišljenja.

12. Po ocjeni ovog suda žalbeni navodi u pogledu načina uračunavanja namirenja u konkurenciji sporne kreditne partije i ostalih kreditnih partija ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Naime, neosnovanima se ocjenjuju tvrdnje tuženika kako tužitelj namjerno nije namirio spornu tražbinu u stečajnom postupku jer po ocjeni ovog suda, nije bez utjecaja okolnost što je nad glavnim dužnikom otvoren stečajni postupak koji se proveo radi skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika i u kojem je tužitelj imao položaj razlučnog vjerovnika tj. vjerovnika koji ima založno pravo odnosno pravo na namirenje stvari ili pravu koji su upisani u javnoj knjizi, te je stoga imao pravo odvojenoga namirenja na toj stvari ili pravu.

12.2. Tako je tužitelj to svoje pravo ostvarivao unovčenjem predmeta na kojem postoji razlučno pravo uz odgovarajuću primjenu pravila ovršnog postupka o ovrsi na nekretnini odnosno drugim pokretnim stvarima i pravima po Stečajnom zakonu („Narodne novine“ br. 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12., 45/13. i 71/15., dalje SZ) kao lex specialis koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad glavnim dužnikom, a koji je uređivao, između ostalog, i postupak namirenja razlučnog vjerovnika.

12.3. Tako je odredba čl. 164.a SZ propisivala način obračuna troškova i namirenja razlučnih vjerovnika pa je tako st. 3. određivao da nakon što stečajni sudac u stečajnom postupku unovči stvar ili pravo na kojemu postoji razlučno pravo upisano u javnoj knjizi, on će iz iznosa ostvarenog prodajom 1. namiriti troškove unovčenja obračunate prema pravilima iz čl. 170. toga Zakona, 2. namiriti tražbine razlučnih vjerovnika prema redoslijedu predviđenom pravilima ovršnog postupka i 3. preostali iznos predati stečajnom upravitelju za namirenje stečajnih vjerovnika.

12.4. Članak 165. SZ je regulirao unovčenje drugih pokretnih stvari i prava odnosno da će pokretnu stvar na kojoj postoji razlučno pravo, ako se ta stvar nalazi u njegovu posjedu, stečajni upravitelj unovčit također uz odgovarajuću primjenu pravila ovrhe ili slobodnom pogodbom odnosno da stečajni upravitelj smije naplatiti ili na drugi način unovčiti tražbinu ili drugo pravo koje je dužnik ustupio radi osiguranja nekoga prava.

12.5. Navedena zakonska odredba (čl. 164.a SZ) ukazuje da ovršni sud rješenjem o namirenju na ročištu za diobu iz postignute kupovnine namiruje do tada nastale troškove ovršnog postupka, a sav preostali dio kupovnine dostavlja stečajnom sucu koji dobiveni novac raspoređuje na način propisan čl. 164.a st. 2. SZ.

12.6. Iz spisa predmeta ne slijedi, a niti je tuženik tvrdio da je dobiveni novac stečajni sudac rasporedio na način protivan čl. 164.a st. 2. SZ, a ne slijedi niti to da bi stečajni upravitelj, koji dostavlja obračun visine tražbine razlučnih vjerovnika, prigovorio načinu raspoređivanja odnosno zatvaranja dospjelih potraživanja.

13. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da niti žalbeni navodi u svezi primjene odredbe čl. 171. ZOO također ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13.1. Naime, odredba čl. 171. u st. 1. - 3. ZOO određuje:

1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.

13.2. U konkretnom slučaju nije sporno da između tužitelja i glavnog dužnika postoji više istorodnih obveza odnosno da spomenute tražbine predstavljaju više istorodnih obveza, kao ni to da ono što je stečajni dužnik ispunio nije bilo dovoljno da bi se moglo namiriti sve istorodne obveze. Nadalje, iz spisa predmeta ne proizlazi da postoji sporazum vjerovnika i dužnika u kojem slučaju bi se uračunavanje vršilo po sporazumu, a u protivnom onim redom koji je odredio dužnik. Međutim, iz spisa predmeta ne proizlazi da postoji dužnikova izjava o uračunavanju pa kako su obveze navedene u toč. 9.1. obrazloženja ove odluke dospjele istovremeno namiruju se tako da se prvo namire one obveze koje su najmanje osigurane.

13.2.1. Ovdje je navesti da po ocjeni ovog suda Odluka tužitelja od 10. veljače 2011. nema značaj sporazuma odnosno izjave dužnika u smislu odredbe čl. 171. st. 1. ZOO.

13.3. U svezi činjenice da li su sve obveze podjednako osigurane ili su neke manje osigurane odnosno više osigurane reći je da je Ugovor o kratkoročnom revolving kreditu broj 5301968766 sklopljen 28. svibnja 2010., da su nakon toga zaključena tri aneksa i da je u aneksu broj 3 koji je sklopljen 14. svibnja 2011. mijenjan čl. 11. tog Ugovora u pogledu instrumenata osiguranja prema kojem je korisnik kredita (V. d.d. V.) dužan prije puštanja kredita u tečaj predati banci: - izjavu sukladno čl. 125. Ovršnog zakona (zadužnica), - 5 komada bjanko akceptiranih mjenica korisnika kredita s klauzulom „bez protesta“ i mjeničnim očitovanjem, - Ugovor(i) o solidarnom jamstvu broj 5301984014 sklopljen između banke i solidarnog jamca: V. d.o.o., P. d.o.o. i D. K., - dokaz o zasnovanom teretu kao instrument osiguranja – hipoteka na nekretnini sukladno čl. 12. toga ugovora, - dokaz o zasnovanom teretu kao instrument osiguranja – fiducija na pokretnini sukladno čl. 12. toga ugovora te - depozit temeljem Ugovora o oročenom depozitu broj 8500052462 u iznosu od 1.400.000,00 HRK.

13.4. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedene obveze nisu podjednako osigurane već je sporna obveza više osigurana jer je jedina bila osigurana osobnim jamstvom kako to slijedi iz navoda samog tuženika (l.s.750., 765. i 781.) tako da je spornim Ugovorom o solidarnom jamstvu broj 5106548071 njezino osiguranje jače pa se takve obveze namiruju na kraju jer se vjerovnik može lakše naplatiti.

13.5. Naime, tim Ugovorom tuženik se obvezao na prvi poziv tužitelja i bez odgađanja u cijelosti podmiriti sve obveze glavnog dužnika – V. d.d. V. koje proizlaze iz Ugovora te je tim Ugovorom o solidarnom jamstvu ugovoren i instrument osiguranja – jedna vlastita bjanko mjenica jamca platca s klauzulom "bez protesta" te je potpisom tog Ugovora tuženik, kao jamac platac, jamčio svom svojom imovinom te ovlastio banku da može bez njegovih daljnjih odobrenja ili suglasnosti bilo koju dospjelu, a ne podmirenu obvezu nastalu temeljem tog Ugovora – naplatiti sa svih njegovih računa koji se vode kod banke.

13.6. Dakle, slijedom navedenog kako navedene obveze nisu podjednako osigurane jer predmetna obveza nije ona koja je slabije osigurana to niti ne dolazi, suprotno tvrdnji žalitelja, do primjene daljnjeg reda uračunavanja tj. onih obveza koje su dužniku najotegotnije (tuženik smatra da je to upravo predmetna obveza).

13.7. Navesti je i to da dvije obveze (toč. 10. obrazloženja ove presude) nisu dospjele istodobno kada i predmetna obveza i da je obveza u pogledu iznosa garancije po kreditnoj partiji 5401467377 dospjela 10. kolovoza 2012., dakle poslije sporne, a da je namirena 13. ožujka 2013. za iznos od 706.156 kn rješenjem o dosudi u stečajnom postupku, međutim sve da je i tim iznosom knjiženo zatvaranje sporne obveze, a ne navedena partija 5401467377, sporna obveza, suprotno tvrdnji tuženika, opet ne bi bila ispunjena u cijelosti.

13.8. Konačno je navesti da po obvezi prema glavnom dužniku partije broj 5401522504 koja je dospjela 25. travnja 2013. nije vršeno knjiženje zatvaranja.

14. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na sadržaj nalaza i mišljenja imenovane vještakinje u pogledu postupanja banke također ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da se vještakinja općenito referirala o uobičajenoj bankarskoj praksi, a ne praksi tužitelja, a spisu predmeta nije priložen interni akt čije odredbe bi bile protivne čl. 171. ZOO kako to tvrdi tuženik.

15. Konačno kako je u konkretnom slučaju riječ ugovoru o jamstvu kojim se jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini to je sud prvog stupnja pravilno primijenio i odredbu ZOO i to čl. 114. st. 2. prema kojoj smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze.

15.1. Budući da je utvrđeno da je sporna tužiteljeva obveza nije namirena nego samo djelomično namirena kako je to naprijed izloženo to suprotni žalbeni navodi ne dovode pitanje primjenu navedene odredbe.

16. Odlučujući u granicama žalbenih navoda te vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. ZPP ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u svezi istaknutog prigovora zastare, zatim ništetnosti Ugovora o solidarnom jamstvu i Ugovora o kratkoročnom revolving kreditu, kao i ograničenom jamstvu - pravilno primijenio materijalno pravo kada je navedene prigovore našao neosnovanim, uzimajući u obzir da žalitelj činjenična utvrđenja u svezi s navedenim, u ovoj fazi postupka, niti nije dovodio u pitanje.

17. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 27. studenog 2014. poslovni broj Ovrv-2328/14 javnog bilježnika J. K. iz V. na temelju kojeg je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 798.105,38 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s time što je navesti da je tužitelj sukladno utvrđenjima vještaka iz dopune nalaza i mišljenja djelomično povukao tužbu za iznos od 114.664,11 EUR na koji iznos mu je pravilno dosuđena zatezna kamata kao na zakašnjeli plaćeni dio glavnice po čl. 29. st. ZOO.

18. Pravilnost i zakonitost odluke o trošku žalbeni navodi nisu doveli u pitanje, a po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je istu pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP odnosno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

19. Slijedom svega navedenog ovaj sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu budući da je ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, odnosno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučio kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru 21. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica