Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1398/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Gradišek kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. G., iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. D., iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi namirenja tražbine iz založene stvari, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-557/2023-37 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika E. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-557/2023-37 od 12. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Nalaže se javna prodaja nekretnina u vlasništvu tuženika E. D., upisanih u zk.ul. 465 k.o. O. N. i to kčbr. 689/1, kuća br. 2 , zgrada, dvorište i oranica u O. P., P. ulica površine 4582 m², kčbr. 689/2, oranica P. ulica, površine 2746 m², kčbr. 689/3, oranica, P. ulica, površine 6798 m² i kčbr. 689/4, put, P. ulica, površine 644 m² te je tuženik E. D. dužan trpjeti namirenje tražbine tužiteljice D. T. G., u ukupnom iznosu od 50.885,92 EUR / 383.400,00 kn,

zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,i to iz cijene postignute prodajom založene nekretnine,sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku E. D. u roku 15 dana naknaditi tužiteljici D. T. G. trošak postupka u iznosu 9.859,56 EUR[1] / 74.286, 85 kn.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu 2.356,24 EUR / 17.753,09 kn."

2. Protiv prvostupanjske presude, prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I i II izreke, žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer nije prekoračio tužbeni zahtjev.

5.1. Ovo stoga što je tužitelj, podneskom od 4. siječnja 2013. (list 13 spisa) odredio tužbeni zahtjev tako, da je označio nekretninu na koju se između ostalih, odnosi tužbeni zahtjev, kao kčbr. 689/1 umjesto 689 te je tek potom (22. listopada 2014.) tuženik dao odgovor na tužbu izrijekom i u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen podneskom tužitelja od 4. siječnja 2013.(list 31 spisa), dakle postojao je pristanak tuženika na preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 190. st. 4. ZPP.

5.2. Budući da je presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-608/12 od 30. siječnja 2015. u pobijanim točkama I i II izreke ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-944/2019-2, od 14. rujna 2022. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, presuda prvostupanjskog suda od 30. siječnja 2015. pa tako niti rješenje o ispravljanju te presude, više ne postoje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj:

Gž-674/18-2, od 3. srpnja 2018., donijeto povodom žalbe na rješenje o ispravljanju presude koja više ne postoji.

6. Prvostupanjski sud je donoseći presudu u pobijanom dijelu također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza poštujući načelo iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice kao pravne slijednice V. T., kojim traži naložiti javnu prodaju nekretnina u vlasništvu tuženika, radi namirenja tražbine u svoti od 383.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama jer se radi o založenim nekretninama s obzirom da su tuženik i njegov otac M. D. sklopili kao zajmoprimatelji Ugovore o zajmu 28. srpnja 2006. i 25. ožujka 2009. te je upravo tuženik dopustio zajmodavcu, predniku tužiteljice radi osiguranja uknjižiti založno pravo na njegovim nekretninama upisanim u z.k.ul. 465 k.o. O. N. i sa zajmodavcem zaključio, na isti dan kada su sklopljeni Ugovori o zajmu, dva Ugovora o zasnivanju založnog prava gdje su osigurane tražbine po Ugovorima o zajmu.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući neosnovanim prigovor kojim tuženik ističe ništetnost Ugovora od 25. ožujka 2009. tvrdnjom da se radi o "zelenaškom ugovoru“ jer taj Ugovor obuhvaća glavnicu iz ranijeg Ugovora od 28. srpnja 2006. kojoj je pridodana lihvarska kamata.

9. Ovo stoga, što tuženik tijekom postupka nije naveo uvjerljive razloge zbog kojih bi moglo biti utvrđeno da svotu iz ovog Ugovora o zajmu prednik tužiteljice nije isplatio zajmoprimcima a niti je tijekom postupka istaknuo bilo koji element kojom bi dokazao da je Ugovor od 25. ožujka 2009. ništetan-zelenaški ugovor a upravo suprotno, tuženik niti jedan razlog ništetnosti iz čl. 329. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) nije isticao u odnosu na svojeg oca, kao niti u odnosu na ranijeg tužitelja V. T..

10. Između stranaka nije sporno da su predmetni Ugovori o zajmu i Ugovori o zasnivanju založnog prava sklopljeni i potpisani po zajmodavcu i zajmoprimateljima dakle, da su sklopljeni ugovori o zajmu u smislu odredbe čl. 499. st. 1. ZOO a tuženik nije dokazao da bi predmetni zajmovi tužitelju bili vraćeni.

11. Odredbom čl. 329. ZOO je propisano kako je ništetan ugovor koji netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Na zelenaški ugovor se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO o posljedicama ništetnosti ali, da bi se ugovor smatrao zelenaškim moraju se kumulativno ostvariti, i to u vrijeme njegovog sklapanja, svi objektivni i subjektivni elementi odnosno, mora postojati očiti nerazmjer između onoga što zajmodavatelj u svoju korist i onoga što po ugovoru daje a oštećeni ugovaratelj mora na taj nerazmjer pristati zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti te da se njima zelenaš namjerno okoristi u svoju korist znajući za te okolnosti.

12. Međutim, u ovom postupku niti jedna od ovih pretpostavki nije ostvarena kako je to pravilno u presudi ocijenio prvostupanjski sud, niti je ta ocjena dovedena u sumnju žalbenim razlogom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja gdje tuženik upućuje na vlastitu ocjenu svojeg iskaza kao i na rečenične konstrukcije iz drugog ugovora.

13. Nadalje, pogrešno tuženik u žalbi tvrdi kako je na tužitelju bio teret dokaza da bi svotu iz drugog ugovora predao tuženiku i njegovom ocu s obzirom na postojanje valjanog Ugovora o zajmu te potom i Ugovora o zasnivanju založnog prava pa kako ugovori na kojima se osniva tužbeni zahtjev nisu ništetni u smislu naprijed iznijetog, a niti u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer žalbena tvrdnja kako se radilo o nedovoljnom iskustvu i lakomislenosti zajmoprimca, niti na koji način nije utvrđena u prvostupanjskom postupku.

14. Nije osnovano niti upućivanje žalitelja na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-x 119/12-2 od 12. lipnja 2012. jer je ovom odlukom u odnosu na pitanje, može li se potpis na ugovor o zajmu a kojim se potvrđuje primitak zajma smatrati dokazom da je zajmoprimac novac i primio ili je tužitelj po pravilima o teretu dokazivanja dužan dokazati da je novac stvarno predao zajmoprimcu, dan odgovor da ovisi o činjeničnom i pravnom temelju kod svakog konkretnog slučaja dakle, tom odlukom nije odgovoreno na pitanje tako, da bi tužitelj predaju novca bio dužan dokazivati, prema pravilima o teretu dokazivanja.

14.1. Uz iznijeto, u ovom slučaju su Ugovore o zajmu nesporno zaključili prednik tužiteljice kao zajmodavatelj te tuženik i njegov otac kao zajmoprimatelji a potom i Ugovore o zalogu a iskaz tuženika od 16. prosinca 2014., gdje tvrdi da je siguran kako 238.000,00 kn nije isplaćeno se ne može prihvatiti u smislu načela iz odredbe čl. 10. st. 1. ZOO jer je prethodno iskazao kako je svojem ocu sve vjerovao i kada mu je rekao da potpiše ugovor on je to potpisao a potvrdio je da je potpisao sve ugovore koji se na njega odnose pa tako i Ugovore o zasnivanju založnog prava.

15. I naposlijetku, pregledom Prijedloga mirovanja postupka na tužbu od 27. ožujka 2013. (list 14 spisa) je M. D., otac tuženika izrijekom potvrdio da se radi o dugovanju u svoti od 53.000,00 eura dakle, svoti višoj od one na koju se odnosi zalog čime je potvrdio primitak i svote iz Ugovora o zajmu od 25. ožujka 2009. a tuženik je na ročištu održanom 22. listopada 2014. „odobrio suglasnost volja V. T. i M. D. koja je izražena u pisanoj formi i ovjerena kod javnog bilježnika“.

16. Glede davanja Izjave od 6. rujna 2012. (list 10 spisa) u vidu Sporazuma zaključenog između prednika tužiteljice i M. D. je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 96. i 98. ZOO zaključkom, kako se sklapanjem tog Sporazuma tuženik nije oslobodio svoje obveze po Ugovorima o zajmu jer je sporazum zapravo ugovor o pristupanju dugu u smislu odredbe čl. 101. ZOO a njime je otac tuženika tek stupio u obvezu pokraj dužnika.

17. Izjave prednika tuženika i oca tuženika koje prileže na listu 9, 10 i 14 spisa predstavljaju ugovor o pristupanju dugu prema odredbi čl. 101. ZOO kojim se otac tuženika obvezao predniku tužiteljice ispuniti njegovu tražbinu čime je stupio u obvezu pokraj dužnika dakle, ne umjesto dužnika te je time M. D., otac tuženika pristupio njegovom dugu u smislu označene odredbe kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Zbog toga se ne radi o preuzimanju duga na kojega upućuje tuženik jer se dug preuzima u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZOO, ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji pristaje vjerovnik dok se ovdje radi o preuzimanju obveze i pristupanju njegovom dugu čime se dužnik ne oslobađa svoje obveze i ne prestaje biti dužnikom (čl. 98. ZOO) već se treći, ovdje otac tuženika dodatno obvezao ispuniti tražbinu vjerovniku.

19. Kako tuženik nije dokazao da bi ispunio svoje obveze prema Ugovorima o zajmu a teret dokaza isplate preuzete obveze u smislu odredbe čl. 9. ZOO je bila na tuženiku, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u označenom dijelu pod točkom I izreke.

20. Odluka o parničnom trošku tužitelja donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23) te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke prvostupanjske presude.

U Zagrebu 20. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća:

Ana Gradišek, v.r.