Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-498/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-168/2021-21 od 5. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika u pretežitom dijelu se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Sisku broj P- 168/2021-21 od 5. travnja 2022. u pobijanom dijelu (točka I, II i III izreke presude te rješenje):

a) potvrđuje

- presuda u točki I i II izreke

- te rješenje

b) preinačuje

- u točki III izreke presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka tako da sada ista glasi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.381.15 EUR sa zateznim kamatama od 5. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zateznim kamatama koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope i to za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:

i to presudom

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 3. travnja 2006.g. sklopili tužitelj M. N., S., OIB …, kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., Z., OIB … kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB … da tužitelju M. N., S., OIB …, isplati iznos od 18.450,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 8,37 kn počam od 31. svibnja 2006.g.,

- na iznos od 0,71 kn počam od 30. lipnja 2006.g.,

- na iznos od 1,08 kn počam od 31. kolovoza 2006.g.,

- na iznos od 2,43 kn počam od 30. rujna 2006.g.,

- na iznos od 81,28 kn počam od 31. listopada 2008.g.,

- na iznos od 107,34 kn počam od 31. prosinca 2008.g.,

- na iznos od 126,12 kn počam od 31. siječnja 2009.g.,

- na iznos od 134,60 kn počam od 28. veljače 2009.g,

- na iznos od 111,22 kn počam od 31. ožujka 2009.g.,

- na iznos od 115,69 kn počam od 30. travnja 2009.g.

- na iznos od 79,92 kn počam od 31. svibnja 2009.g,

- na iznos od 53,59 kn počam od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 60,60 kn počam od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 74,47 kn počam od 31. kolovoza 2009.g.,

- na iznos od 73,27 kn počam od 30. rujna 2009.g.,

- na iznos od 59,24 kn počam od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 85,57 kn počam od 30. studenog 2009.g.,

- na iznos od 106,68 kn počam od 31. prosinca 2009.g.,

- na iznos od 136,70 kn počam od 31. siječnja 2010.g.,

- na iznos od 129,82 kn počam od 28. veljače 2010.g.,

- na iznos od 170,57 kn počam od 31. ožujka 2010.g.,

- na iznos od 162,84 kn počam od 30. travnja 2010.g.

- na iznos od 177,90 kn počam od 31. svibnja 2010.g.,

- na iznos od 308,32 kn počam od 30. lipnja 2010.g.,

- na iznos od 281,47 kn počam od 31. srpnja 2010.g.,

- na iznos od 363,49 kn počam od 31. kolovoza 2010.g.,

- na iznos od 335,15 kn počam od 30. rujna 2010.g.,

- na iznos od 289,57 kn počam od 31. listopada 2010.g.,

- na iznos od 385,75 kn počam od 30. studenog 2010.g.,

- na iznos od 508,10 kn počam od 31. prosinca 2010.g.,

- na iznos od 421,46 kn počam od 31. siječnja 2011.g.,

- na iznos od 451,85 kn počam od 28. veljače 2011.g,

- na iznos od 413,20 kn počam od 31. ožujka 2011.g,

- na iznos od 420,14 kn počam od 30. travnja 2011.g.

- na iznos od 12.211,75 kn počam od 24. svibnja 2011.g, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB … da naknadi tužitelju M. N., S., OIB …, troškove parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja 5. travnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Tužiteljica se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.784,43 kn."

a rješenjem:

"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda."

2. Protiv te odluke tuženik je izjavio dopuštenu i pravovremenu žalbu, a žalbom pobija točke I - III izreke (ne može pobijati točku IV izreke jer za to nema pravni interes-članak 358. stavak 3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), te rješenje, a žalba se izjavljuje iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. ZPP te se traži da se žalba prihvati tako da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan i tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatraženi su troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je u pretežitom dijelu neosnovana, a osnovan je i to djelomično glede odluke o troškovima parničnog postupka.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, što su ga parnične stranke sklopile 3. travnja 2006. pod brojem … u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, te isplata stečenog bez osnove na temelju tako ništetne odredbe.

6. Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Sisku, a tuženik je pravovremeno, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP-a) Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tuženik je dalje naveo kako prvostupanjski sud ni u kojem slučaju ne može biti nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari jer je i na temelju odredbi o općemjesnoj nadležnosti (članak 46. i 48. ZPP-a) također nadležan sud na kojem se nalazi njegovo registrirano sjedište a to je Općinski građanski sud u Zagrebu.

6.1. Prvostupanjski sud je rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koji se prigovor tuženik pozvao, nepoštena, a time i ništetna na temelju članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - u daljnjem tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

6.2. O navedenoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale, pa bi tužiteljica koja je ujedno potrošač i koja ima prebivalište u S. koje je naselje u gradu P. na teritoriju općine S., radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Z., a što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena, te je prvostupanjski sud zaključio da je takva odredba nepoštena te time i ništetna.

6.3. Ispitujući u tom dijelu pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

6.4. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio ZZP/03 i to članak 81. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i članak 87. ZZP/03 kojim je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.5. S obzirom na to da se o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti u Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženika jer je taj sud udaljen od prebivališta tužiteljice što uzrokuje za tužiteljicu gubitak vremena na putovanjima i dodatni trošak što sve dovodi do značajne procesne neravnoteže na štetu tužiteljice-potrošača radi čega je ta odredba nepoštena (članak 81. ZZP/03), a time i ništetna (članak 87. ZZP/03).

6.6. Ovdje je potrebno ukazati i na zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. br. SuIV-308/2020 koji glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

7. Dalje a glede glavne stvari prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu kako je već rečeno 3. travanja 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici 27.645,00 CHF i to radi kupnje vozila te da je kredit u cijelosti otplaćen.

8. Na temelju financijskog vještačkog nalaza i mišljenja prvostupanjski sud je utvrdio da je više obračunato zbog promjene tečaja u odnosu na rast tečaja u odnosu na početni tečaj u trenutku sklapanja ugovora 18.450,27 kuna.

9. Nakon provedenog financijskog vještačkog nalaza i mišljenja tužiteljica je podneskom od 16. veljače 2022. (l.s.102) preopredijelila tužbeni zahtjev odnosno isti smanjila te zatražila iznos koji je i dosuđen.

10. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a to je ona o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak a koje su banke, među kojima i tuženik sklopile sa potrošačima, kao i tužiteljicom i to u određenim vremenskim razdobljima.

11. Radi se o presudi koja je po pitanju valutne klauzule u švicarskim francima postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a bila je predmetom preispitivanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/18, te je u tom predmetu i donesena odluka 3. rujna 2019.

12. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, među kojima je i tuženik u određenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskim francima kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP 03).

13. Ovlaštenje za takvo pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda sud nalazi u odredbi članka 502.c. ZPP kojom je propisana vezanost suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima koje fizičke i pravne osobe vode radi naknade štete i isplate, te odredbe iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 -dalje: ZZP/14) kojom je propisano da odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dalje, prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare za isplatu glede razlike zbog promjene tečaja i to iz razloga jer je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te je ponovno počela teći pravomoćnošću odluke-presude donesene u postupku kolektivne tužbe glede valutne klauzule dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužbe podnesena 9. travnja 2021. to i nije protekao petogodišnji rok zastare.

15. S obzirom na ništetnost ugovorne odredabe prvostupanjski sud je obvezao tuženika vratiti tužiteljici stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja do vraćanja (isplate) temeljeći svoju odluku na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) i to članku 323. stavak 1. kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje te stavkom 2. tog članka prema kojem ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, te članka 1111. stavak 1. kojima je propisana obveza vraćanja stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate sukladno članku 1115.

16. Kako je već rečeno tuženik žalbom a glede glavne stvari pobija odluku i zbog bitnih povreda parničnog postupka i to iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Međutim, ovu povredu ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi i o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci.

16.1. Ispitujući dalje pobijanu odluku po službenoj dužnosti a u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi ni neku od bitnih povreda parničnog postupka navedenih u tom članku.

17. Dalje, žalba pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu, jer se isti temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, odnosno da nema objektivnog identiteta ugovorene odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorene odredbe u predmetu ugovora sklopljenih s individualnim potrošačem, za istaknuti je da to ne stoji, jer uzimajući u obzir odredbu članka 502. c ZPP (koja je dopunjena 1. rujna 2019. – članak 107. ZID ZPP 19 - odnosno u članku 502. c ZPP iza riječi "naknade štete" dodate su riječi "ili isplate") te dalje uzimajući u obzir odredbu u ZZP/03 i u ZZP/14 kojima je propisano da odluka donesena za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa posljedično tome pravna shvaćanja izražena u navedenim presudama donesenim u postupku u kojem je kao stranka sudjelovao tuženik, obvezuje prvostupanjski sud. Uostalom tuženik je tijekom postupka (predlažući da se kao svjedokinja sasluša S. N., zaposlenica tuženika; koja je i saslušana-l.s.130.- ali ništa relevantno nije navela jer nije pregovarala sa tužiteljicom) pokušao ali bez uspjeha dokazati da je tužiteljicu u konkretnom slučaju informirao o svim parametrima prilikom sklapanja ugovora a koje se odnose na vezanost ugovora sa valutom CHF.

18. S obzirom da žalba i dalje ustraje u tome da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i uočljiva te da je dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, to ne znači ujedno da ta odredba ugovora o kreditu nije nepoštena budući sama razumljivost tečaja valute ne znači svijest o tome što sve može utjecati na tečaj ugovorene valute švicarskog franka, a baš pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe je ono što vezuje kako prvostupanjski sud tako i ovaj drugostupanjski sud tako da se ti žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.

19. U pogledu žalbenih navoda koji se tiču "negativne razlike" u odnosu na manje plaćeno kada je tečaj CHF bio manji od važećeg na dan isplate kredita za istaknuti je da o takvim razlikama nije bilo potrebno voditi računa u ovom postupku budući nije bio prigovor prijeboja niti protutužba, što je uvjet prema shvaćanju ovog suda da bi se o tome raspravljalo ili odlučivalo (tako i VSRH u odluci proširenog vijeća Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

20. Kako se i dalje u žalbi ustraje u prigovoru zastare prvostupanjski sud je pravilno odbio taj prigovor. Zahtjev za isplatu koji jedino može zastarjeti teče od pravomoćnosti presude donesene u postupku po kolektivnoj tužbi a to je od 14. lipnja 2018. kada je riječ o isplati razlike zbog promjene tečaja. Naime, presudom u tom postupku je utvrđena nepoštenost a time i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pa zastara za individualno restitucijski zahtjev teče od tada. Kako je za isplatu razlike na temelju promjene tečaja CHF tužba podnesena 9. travnja 2021. to i nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio da tuženik treba otplatiti tužiteljici zateznu kamatu od dana stjecanja bez osnove do isplate, jer se stečeno vraća zbog ništenosti ugovorne odredbe kao posljedica njihove nepoštenosti, a tuženik je takvu ugovornu odredbu unaprijed formulirao, pa se ni on ne može smatrati drugačijim.

22. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika da se učinci odluke po kolektivnoj tužbi ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti izvršen, a sve iz razloga jer činjenica da je neki ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedine odredbe (tako i VSRH broj Rev-18/2018 od 20. svibnja 2020.).

23. Također se žalba neosnovano poziva da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (a ugovor je kako je već rečeno u cijelosti ispunjen) jer u konkretnom slučaju manji značaj ovaj sud ne nalazi ispunjenim, a ni tuženik u žalbi ne daje argumente za tvrdnju da se radilo o zabrani manjeg značaja.

24. Dakle pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je glede glavne stvari prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te u dijelu za isplatu zatraženog iznosa od 18.450,27 kuna koje ustvari predstavlja razliku tečaja valute u odnosu na početni tečaj.

25. Žalbom se pobija i odluka o troškovima (točka III izreke presude). Pri tome žalba navodi da prvostupanjski sud nije cijenio uspjeh stranaka u postupu te da nisu bile nužne sve radnje koje su poduzete i to podnesak od 25. veljače 2022. i 1. ožujka 2023. jer se u istima ponavlja sve ono što je ranije navedeno kao i da nije bio nužan trošak pristupa na ročištu u vezi objave presude, te da glede sudske pristojbe tužiteljica ima pravo samo onog dijela pristojbe kojeg je platila, odnosno polovicu iste koju je mogla platiti u roku od tri dana.

26. U pravu je žalba kada tvrdi da podnesci tužiteljice od 25. veljače 2022. i 1. ožujka 2022. nisu bili potrebni za vođenje parnice jer se u njima ništa novo ne navodi, a isti su predati neposredno prije ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava, pa se sve to moglo istaknuti na tom ročištu. Također iz spisa proizlazi da je sudska pristojba za tužbu plaćena u iznosu od 281,00 kunu (l.s.26.) a pristojba na presudu nije ni plaćena.

Kada se uzme u obzir uspjeh tužiteljice u ovom postupku koja je gotovo u cijelosti uspjela te da za onaj dio u kojem nije uspjela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, krećući se svakako u okviru zahtjeva za naknadu troškova te tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22) to tužiteljici za tužbu i četiri obrazložena podneska (20. rujna 2021., 1. listopada 2021., 6. listopada 2021. i 16. veljače 2021. pripada po 100 bodova, za zastupanje na ročištu 3. ožujka 2022., 100 bodova, a za pristup na ročištu za objavu presude 50 bodova što iznosi 650 bodova tj. 6.500 kuna te PDV 25% 1.625,00 kuna, dakle ukupno 8.125,00 kuna a tom iznosu treba dodati trošak vještačkog nalaza i mišljenja 2.000,00 kuna te trošak plaćene sudske pristojbe 281,00 kunu, što ukupno iznosi 10.406,00 kuna odnosno sada 1.381,11 EUR (fiksni tečaj konverzije 7,53450), pa je s obzirom na to i trebalo preinačiti pobijanu odluku glede parničnih troškova i dosuditi taj iznos sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate a koja je u skladu sa člankom 29. stavak 2. ZOO.

27. Zatražen je trošak žalbe, no tuženiku nije dosuđen trošak žalbe jer u žalbenom postupku nije uspio glede glavnog zahtjeva, već samo dijela sporedne tražbine- parničnih troškova (članak 35. u vezi sa člankom 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. ZPP) te je odlučeno kao u točki II izreke.

28. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I a) temeljem članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP a pod točkom I b) temeljem članka 373. točka 3. ZPP.

Dubrovnik, 14. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković