Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4946/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Gradišek kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Suzane Radaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice I. M. iz R.. S., B. N. S., OIB: …, 2. tužiteljice M. M. iz R.. S., B., OIB: …, 3. tužitelja S. M.1 iz R.. S., O., OIB: …, 4. tužiteljice R. M. iz P., OIB: …, koje zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Š., Stalna služba u K., radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1., 2., 3. i 4. tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj Pn-68/2020 od 4. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 13. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba 1. tužiteljice I. M., 2. tužiteljice M. M., 3. tužitelja S. M.1 i 4. tužiteljice R. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj Pn-68/2020 od 4. svibnja 2023.

II Odbija se tuženica Republika Hrvatska sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev kojim 1., 2., 3. i 4. tužitelji (dalje:-tužitelji) naime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe od tuženice traže isplatu svote od 19.908,42 eura za svakog tužitelja, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka (točka I izreke) dok je pod točkom II izreke naloženo tužiteljima u roku od 15 dana namiriti tuženici parnični trošak u svoti od 7.565,15 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelji zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, pobijanu presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tuženica se u odgovoru na žalbu protivi navodima tužitelja i njihovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 29. ožujka 2023. nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbo čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja, kao nasljednika pok. Đ. M., rođene … a umrle … nasilnom smrću u M. prouzročenom od osobe u odori hrvatske vojske, za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih boli uslijed smrti njihove majke.

8. Prvostupanjski sud ocjenjuje kako utvrđene činjenice da je majka tužitelja umrla 8 dana nakon VRO Oluja te da se radilo o osobi srpske nacionalnosti nisu dostatne za donošenje zaključka kako je njezina smrt uzrokovana od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga uporabom vatrenog oružja jer prema zapisniku zavoda fakulteta u Z., na kostima prednice tužitelja nisu pronađene sigurne zaživotne traume te je nepoznat uzrok smrti.

8.1. Tako zaključuje da ne postoji odgovornost tuženice prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: Zakon o odgovornosti) a niti da je njezina smrt nastupila aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osobne nesigurnosti građana kada bi tuženica odgovarala sukladno odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - ZOŠTA) po načelima društvene solidarnosti razmjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja za štetu koja je počinjena aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem, osjećajem nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima.

8.2. Budući da je odredbom čl. 337. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01.- dalje: ZOO) a koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) propisano kako se dulji zastani rok smije primijeniti samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela i da je utvrđena odgovornost počinitelja kaznenog djela što ovdje nije slučaj, ocjenjuje osnovanim, po tuženici istaknuti prigovor zastare budući da je 3. tužitelj haškim istražiteljima 2004. ili 2005. ispričao o svojem saznanju za smrt majke …. o čemu je 9. ožujka 2007. i svjedočio pred Haškim sudom te je tako potvrđeno saznanje tužitelja za štetu, od kada je protekao petogodišnji zastarni rok do podnošenja prijedloga tuženici za mirno rješenje spora, 2020. godine.

8.3. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da se za ovaj događaj primjenjuje odredba čl. 376. ZOO pa cijeneći utvrđenu činjenicu da su tužitelji doznali za smrt majke oko 15. kolovoza 1995. ili najkasnije u listopadu ili studenom 1995. te znali da su njezini posmrtni ostaci sahranjeni u kolovozu 1995. a koje činjenice su pred Haškim sudom 2007. iznijeli 3. tužitelj te svjedoci S. M.2 i J. M. i utvrđuje, kako su tužitelji saznali za smrt majke najkasnije do studenog 1995. pa budući da su se obratili tuženici sa zahtjevom za naknadu štete a tužbu podnijeli 28. srpnja 2020. prihvaća prigovor zastare i odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Tužitelji u žalbi ističu neshvatljivim da je prvostupanjski sud Potvrdu o smrti zavoda fakulteta u Z. od 8. lipnja 2017. prihvatio kao vjerodostojnost za utvrđenje da ne postoji odgovornost tuženika po načelu objektivne odgovornosti iz čl. 2. ZOŠTA odnosno, čl. 2. Zakona o odgovornosti a ne prihvaća da su tužitelji tada došli do saznanja o smrti njihove majke i da od tada trebaju teći svi rokovi za zastaru odnosno, donošenjem javne isprave kojom je javno tijelo potvrdilo činjenicu smrti a sve sukladno odredbi čl. 11. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlim i dokazivanju smrti ("Narodne novine" broj 10/74 i 59/23-dalje: ZPNU) i Zakona o državnim maticama ("Narodne novine" broj 96/93, 76/13, 98/19 i 133/22).

10. Neovisno o razlozima prvostupanjske presude koji se odnose na ocjenu je li šteta tužiteljima uzrokovana od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata ili je pak predstavljala akt nasilja izvršen iz političkih

Vrhovni sud

pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osobne nesigurnosti građana, Republike Hrvatske je u više odluka vezanih za odgovornost države za štetu uzrokovanu terorističkim aktima zauzeo stav da je, kod odgovornosti za štetu prema čl. 180. ZOO kao i kod odgovornosti tuženice prema odredbama ZOŠTA, riječ o posebnom slučaju odgovornosti za štetu - odgovornosti po kriteriju pretpostavljene odgovornosti za drugog te se kao početak zastarnog roka u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO ima smatrati dan kada je oštećenik saznao za onu osobu koja odgovara za drugog ili zajedno s njim odnosno, da u takvim slučajevima "doznati za štetu" znači doznati za opseg i visinu štete, a "saznanje za osobu koja je štetu učinila" podrazumijeva saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna - a to je, i sukladno čl. 180. ZOO i odredbama ZOŠTA, tuženica (prim. odluke VSH broj: Rev-1108/2008-2 od 31. ožujka 2010., Rev-845/2007-2 od 23. prosinca 2008., Rev-83/2008-2 od 7. listopada 2008., Rev-1305/2007-2 od 28. veljače 2008., Rev-897/2006-2 od 25. rujna 2007., Rev-442/2006-2 od 30. svibnja 2006., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-454/2008. od 9. prosinca 2010.).

11. Odredba čl. 180. ZOO brisana je Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO („Narodne novine“, broj 7/96), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996. i gdje je propisano da se svi postupci za naknadu štete pokrenuti prema odredbi čl. 180. ZOO prekidaju i da se imaju nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Taj je propis donijet 2003.- ZOŠTA, koji je uredio odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja.

11.1. Odredbom čl. 11. ZOŠTA propisano je da, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja, računa se u zakonom određeni rok za zastaru a ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

12. S obzirom da je šteta uz koju tužitelji vezuju tužbene zahtjeve nastala … a za nju su doznali oko 15. kolovoza 1995. ili najkasnije listopadu ili studenom 1995., kao i za okolnosti pod kojima je umrla te znali da su njezini posmrtni ostaci sahranjeni pokraj njezine kuće u kolovozu 1995. tada nastupa i trenutak njihova saznanja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje države) koji odgovara za tu štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužba).

13. Nadalje, budući da su zahtjev za naknadu (za mirno rješenje spora, po odredbama čl. 9. st. 1. ZOŠTA i čl. 186. a. st. 1. i 3. ZPP-a), kojim je zastalo zastarijevanje, podnijeli nadležnom državnom odvjetništvu tek 27. svibnja 2020. sve i da je postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu prema odredbama ZOŠTA ili Zakona o odgovornosti, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen budući je nastupila zastara njihova potraživanja.

14. Zastarni rok iz odredbe čl. 377. ZOO primjenjuje se samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom Kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog dijela i odgovornost počinitelja-štetnika a parnični je sud ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim dijelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje tog kaznenog dijela samo, ako su postojale određene postupovne smetnje zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti kazneni postupak.

15. U ovom slučaju su osobe osumnjičene za kazneno djelo pravomoćno oslobođene presudom Gotovina i dr. (IT-06-90) kada je 16. studenog 2012. žalbeno vijeće Haškog suda donijelo oslobađajuće presude generalima G. i M., nakon što je odbacilo zaključke prvostupanjskog suda prema kojoj su bili odgovorni za zločine kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata a tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju nije podnijelo zahtjev za revizijom oslobađajuće presude.

16. Prvostupanjski sud je nadalje na temelju iskaza 3. tužitelja i pregledom izvatka iz presude Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji broj IT- 06-90-TE od 15. travnja 2011. utvrdio da je prednica tužitelja preminula …, osam dana nakon VRO Oluja a o čemu je izrijekom iskazivao 3. tužitelj pred Haškim sudom (list 16 spisa) kada je nedvosmisleno iskazao da su pronađeni posmrtni ostaci njegove majke 14. ili 15. kolovoza 1995. te da su njezini posmrtni ostaci pokopani 50 metara od kuće, o čemu su iskazivali i svjedoci S. M.2 i J. M. u tom kaznenom predmetu.

17. Uz to, sami tužitelji su u kaznenoj prijavi koju su podnijeli 2018. godine Županijskom državnom odvjetništvu u S. (list 18 spisa) kao podnositelji kaznene prijave potvrdili da saznanja o ubojstvu majke imaju na temelju dokaza koji su bili izvedeni u predmetu Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i gdje je raspravno vijeće na temelju predočenih dokaza utvrdilo da je njihova majka, sa još dvije ili tri osobe ubijena o čemu postoje i svjedoci, S., J. i D. M. te M. L..

18. Uz iznijeto je raspravno vijeće u postupku protiv G., Č. i M. potpuno određeno i izričito navelo da je utvrđena smrt majke tužitelja i da je uzelo u obzir konkretne forenzičke dokaze i svjedočenja svjedoka koji su bili očevici incidenta ili su na drugi način mogli dati informaciju u vezi s okolnostima pod kojima je nastupila smrt majke odnosno, prednice tužitelja.

19. Tako su dakle za činjenicu smrti njihove majke tužitelji saznali 1995. godine a najkasnije u vrijeme vođenja postupka pred Haškim sudom kada su svi tužitelji mogli saznati za smrt svoje majke a taj je postupak pravomoćno završio 2012. godine odnosno, slijedom iznijetog je šteta za tužitelje nastupila još 1995. godine.

20. Iako je tijelo prednice tužitelja dostavljeno zavodu fakulteta u Z. 4. srpnja 2013. te je zavod izdao Potvrdu o smrti prednice tužitelja 6. lipnja 2017., od tog dana nije mogao početi teći subjektivni zastarni rok jer bi se od tada taj rok računao samo, ukoliko nije bilo pravno relevantnih dokaza smrti odnosno, kada prije toga smrt još nije bila izvjesna te tužitelji još nisu imali pravo zahtijevati ispunjenje tražbine s osnove naknade štete.

21. Tužitelji tako neosnovano upućuju na potrebu primjene odredbi ZPNU jer nisu niti ispunjeni uvjeti za proglašenje nestale osobe umrlom iz čl. 1. st. 1. ZPNU s obzirom da je o njihovoj majci bilo podrobnih vijesti u smislu ovoga Zakona.

22. Budući da su tužitelji znali za nastanak štete niti se može ocijeniti kako je za jedini relevantni dokaz o trenutku saznanja za smrt prednice tužitelja potrebno je uzeti tek Potvrdu o smrti od 8. lipnja 2017. s obzirom da su tužitelji i sami, kako u iskazu 3. tužitelja, tako i u kaznenoj prijavi potvrdili da je smrt njihove majke izvjesna te su već, barem na temelju iscrpno provedenih dokaza i podataka iz presude Haškog suda mogli zahtijevati ispunjenje tražbine s osnove naknade štete jer su znali i za mjesto gdje je sahranjena, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Slijedom svega iznijetog su tužitelji izgubili pravo od tuženice zahtijevati ispunjenje jer je proteklo vrijeme propisano odredbom čl. 376. st. 1. i 2. ZOO pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke.

24. Odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke pobijane presude koju izrijekom u žalbi tužitelji niti ne osporavaju odnosno, ne navode razloge njezinog pobijanja, je donijeta pravilnom primjenom odredbi čl. čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22.).

25. Tuženici nije obređen trošak sastava odgovora na žalbu jer odgovor nije radnja potrebna radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 13. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća:

Ana Gradišek, v.r.