Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1944/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Horvat Mataić, predsjednice vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i članice vijeća Vlaste Feuš, u pravnoj stvari tužitelja društvo „F.“ T., OIB …, T., kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. Š., M. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-147/2018-51 od 3. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-147/2018-51 od 3. veljače 2022. pod točkom I.1., I.3. i I.4. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-147/2018-51 od 3. veljače 2022. pod točkom I.2. izreke i pod točkom II. izreke i u tom dijelu vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Raskida se nagodba od 20. lipnja 2013. sklopljena između društva „F.“ T., OIB … i M. Š., M. V., OIB ….

2. Nalaže se tuženiku M. Š., M. V., OIB …, da tužitelju društvu „F.“ T., OIB…, isplati iznos od 12.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a koje kamate teku na taj iznos od dana 21. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku M. Š., M. V., OIB …, da tužitelju društvu „F.“ T., OIB …, isplati iznos od 34.823,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku na taj iznos od 1. studenog 2016., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4. Nalaže se tuženiku M. Š., M. V., OIB …, da tužitelju društvu „F.“ T., OIB …, naknadi parnični trošak, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.“

Pod točkom II. izreke nalaže se tužitelju društvu „F.“ T., da tuženiku M. naknadi parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu izričito ukazuje tužitelj u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da je pobijana presuda arbitrarna, te da je istom povrijeđeno pravo na pravično suđenje propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav). O spornoj pravnoj situaciji odlučivao je sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je proveden u skladu s mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje iste ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Stoga pobijana presuda nije arbitrarna, a niti je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava.

5. Predmet spora su zahtjevi tužitelja:

- da sud raskine vansudsku nagodbu sklopljenu 20. lipnja 2013. između stranaka kojom nagodbom je tuženik na ime dospjelih, a neplaćenih članskih obaveza prema tužitelju u iznosu od 12,500,00 kn preuzeo obavezu postaviti ogradu oko lovačkog doma, a koju obavezu tuženik nije ispunio,

-da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.500,00 kn sa zateznim kamatama,

-da tuženik isplati iznos od 34.823,20 kn sa zateznim kamatama s osnova štete koju tužitelj tvrdi da je pretrpio jer tuženik nije ispunio svoju ugovornu obavezu po Ugovoru od izradi lovačkih čeka 7. kolovoza 2016., kojim ugovorom se tuženik obvezao izraditi tri čeke, te stoga potražuje iznos od 10.823,20 kn s osnova plaćenog materijala trećoj osobi od strane tužitelja za potrebe izrade čeka i iznos od 24.000,00 kn s osnova izmakle dobiti s obzirom da tužitelj tvrdi da nije mogao iznajmljivati čeke jer tužitelj nije u skladu sa Ugovorom u ugovorenom roku izradio tri čeke.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

-da nije sporno da su stranke 20. lipnja 2013. sklopile izvansudsku nagodbu,

-da u članku 1. nagodbe navode da Š. M., član društva „F.“ T., ima dospjelih financijskih obveza s osnova članstva društvu „F.“, a oni imaju potrebu za ograđivanjem doma D. J., zajedno s pripadajućim zemljištem, da tuženik preuzima obvezu postavljanja ograde oko cjelokupnog zemljišta, izvršenje svih potrebnih radnji i radova, a društvo „F.“ ima obvezu pribavljanja i snošenja troškova svega potrebnog materijala za obavljanje dogovorenog posla,

-da ugovorne strane u članku 3. dogovaraju da je za ograđivanje potrebno postaviti minimalno 250 stupova na razmak od 2,50 metara te da vrijednost radova po stupu iznosi 50,00 kn, odnosno ukupna vrijednost 12.500,00 kn,

-da je člankom 6. utvrđeno da nagodba stupa na snagu sa danom potpisa ugovornih strana, a nagodba je potpisana 20. lipnja 2013.,

-da je uvidom u Ugovor o izradi lovačkih čeka utvrđeno da su stranke 7. kolovoza 2016. sklopile ugovor za izradu lovačkih čeka u lovištu III/3 B., čiji je lovoovlaštenik ovdje tužitelj,

-da se navedenim ugovorom tuženik obvezuje u lovištu B. izraditi tri lovačke čeke zatvorenog tipa, veličine 200x180x200, na stupovima pričvršćenim na prethodno postavljenje betonske nosače, izvana te iznutra premazane fungicidnim sredstvom, materijal za izradu čeka pribavlja društvo temeljem specifikacije tuženika, prijevoz materijala za izradu organizira član, a rok za izradu i završetak svih triju čeke je 31. listopada 2016.,

-da je uvidom u specifikaciju materijala za tri čeke utvrđeno je da je tuženik kao vlasnik građevinskog obrta Š. izradio specifikaciju materijala za tri čeke, temeljem koje je društvo „F.“ od tvrtke D.-D. I. R. d.o.o., 8. kolovoza 2016. zaprimilo ponudu 05 3905-28057, na iznos od 10.823,20 kn,

-da je uvidom u korespondenciju između tuženika te I. A., (tajnika društva „F.“) utvrđeno da je tuženik prihvatio izradu čeka te da 12. studenoga 2016. obavještava I. A. da je u velikoj gužvi i da je siguran da čeke neće uspjeti napraviti do 30. studenoga 2016., da je materijal za čeke deponiran u M. V., te ukoliko im se žuri sa izradom, neka nađu drugog izvođača te da kažu gdje da doveze materijal,

-da je uvidom u opomenu pred tužbu utvrđeno da je 13. travnja 2017. tuženiku upućena opomena pred tužbu vezana uz ovopredmetna potraživanja koju opomenu je tuženik zaprimio 19. travnja 2017.,

-da je uvidom u priložene račune (stranice 21 do 45 spisa) utvrđeno da je tužitelj izdavao račune tijekom 2017. i 2018. godine za najam čeke, na cijene od 3.110,00 kn do 6.200,00 kn,da je iz navedenih računa vidljiva samo količina, ne i vrsta čeke (otvorena/zatvorena), kao niti za koje lovište je izdan račun,

-da je sud proveo dokaz vještačenjem po fakultetu u Z.,

-da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je za područje lovišta B. u 2016. na 2017. godinu tužitelj u cijelosti iskoristio kvotu za odstrel divljih svinja, kod srneće divljači nije bilo lova radi zabrane lova, a u odnosu na jelensku divljač, od planiranog odstrela prema lovno-gospodarskoj osnovi od 31 grlo, realizirano je 24 grla, u lovnoj godini 2017. na 2018. kod jelenske divljači je planirani odstrel po lovno-gospodarskoj osnovi od 31 grlo, a realizirano je 22 grla, od srneće divljači planiran je lov 23 grla, a realizirano je 4 grla, a planirali odstrel divlje svinje je u potpunosti realiziran, u lovnoj godini 2018. na 2019. kod jelenske divljači je planirani odstrel po lovno-gospodarskoj osnovi od 31 grlo, a realizirano je 24 grla, od srneće divljači planiran je lov 23 grla, a nije izrealizirano radi zabrane lova, a planirali odstrel divlje svinje je planiran odstrel 232 grla, a realizirano je 111 grla

-da je temeljem analize lovno-tehničkih objekata u lovištu vidljivo da postoje 27 čeki, te 11 zatvorenih čeki, ukupno 38 čeka, stoga nije utemeljena tvrdnja tužitelja da nije mogao ostvariti prihode iznajmljivanjem čeka radi velike potražnje,

-da je tijekom 2017. izdano 12 računa za najam čeka, a 2018. je izdano 13 računa, što znači da nije bilo iznajmljeno više od 30% raspoloživih objekata u lovištu B.,

-da je vještak uz svoj nalaz i mišljenje dostavio i svoj upit ministarstvu iz kojeg je razvidno da mu isti odgovaraju da Zakonom o lovstvu nije uređeno davanje objekata bilo koje naravi u zakup niti je uređena njihova naplata, a sukladno Zakonu o lovstvu, zabranjeno je i davanje objekata u podzakup,

-da je, dakle, iz navedenih podataka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u cijelosti iskoristio pravo lova na divlje svinje, na srne nije bio niti dozvoljen i ostao je neiskorišten dijelom ulov jelenske divljači,

-da je tužitelj prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, no vještak je odgovorio na sva njegova pitanja te je nakon toga tužitelj predložio novo vještačenje, a koji prijedlog je povukao podneskom od 19. listopada 2021.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj traži raskid nagodbe od 20. lipnja 2013., te isplatu iznosa od 12.500,00 kn prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile nagodbu kojom je tuženik na ime dospjelih, a neplaćenih članskih obveza prema tužitelju, preuzeo obvezu postaviti ogradu oko doma D. J. i pripadajućeg zemljišta, da se navedenom nagodbom tužitelj obvezao pribaviti materijal potreban za izradu ograde te je vrijednost ugovorenih radova bila 12.500,00 kn, da iz provedenih dokaza nije utvrđeno niti da je tužitelj dostavio tuženiku materijal koji se obvezao, ali isto tako niti da je tuženik izgradio navedenu ogradu, da je navedeni međusobni sporazum sklopljen u pisanoj formi i potpisan po obje stranke, te da predstavlja valjani ugovor o nagodbi, zbog čega, tako dugo dok navedeni ugovor nije prestao na jedan od zakonom predviđenih načina, on proizvodi učinke i obvezuje stranke koje su ga sklopile. Stoga prvostupanjski sud smatra da tužitelju, načelno, pripada samo ovlaštenje zahtijevati ispunjenje ugovora, dakle, obveze utvrđene međusobnim sporazumom, a da iz provedenih dokaza nije vidljivo da je on dostavio traženi materijal za tu ogradu, pa sukladno tome niti da je tražio od tuženika da ispuni svoju obvezu. Sukladno navedenom kako je od ugovora o nagodbi (20. lipnja 2013) do utuženja 19. lipnja 2018. prošlo pet godina da je očito da niti jedna od stranka nisu ispunile svoje ugovorne obveze preuzete nagodbom. Zaključno navodi da iz provedenih dokaza nije vidljivo da je tužitelj pozvao tuženika na ispunjenje obveze, niti da mu je dostavio materijal koji mu je za to bio potreban prvostupanjski pa da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora zbog neispunjenja, te je pozivom na odredbe čl. 360., čl. 361. i čl. 366. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje ZOO), odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu.

7.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži raskid ugovora je pravilno odbijen, ali ne zbog razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude.

7.2. Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju ugovornu obvezu propisana su odredbama čl. 360. do čl. 368. ZOO. U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u navedenim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (čl. 360. ZOO). Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 361. st. 1. ZOO). Prema odredbi čl. 362. ZOO kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (st. 1.). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (st. 2.). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (st. 3.).

7.3. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj dopisom od 13. travnja 2017. pozvao tuženika na ispunjenje obaveze iz nagodbe i dao rok za ispunjenje do 15. lipnja 2017. (list 11 spisa), što i tuženik navodi u odgovoru na tužbu (list 16 spisa), a i prvostupanjski sud u obrazloženju presude (točka 10 obrazloženja), pa se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 368. st. 3. ZOO koja propisuje da nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (čl. 361. ZOO).

7.4. Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja (čl. 366. ZOO). Slijedi da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod uvjetima propisanim zakonom, raskinuti ugovor običnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Dakle, prema citiranoj odredbi do raskida ugovora dolazi na osnovu jednostavne izjave ugovorne strane ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a ne konstitutivnom sudskom odlukom. Pravo na konstitutivni zahtjev za sudski raskid ugovora zbog neispunjenja postoji kad je to izričito propisano odredbama ZOO ili odredbama kojeg drugog zakona( kao npr. u slučaju neispunjenja ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu odredbe čl. 369. ZOO). Stoga i u situaciji kada bi bili osnovani razlozi za raskid ugovora, sud bi bio ovlašten donijeti samo deklaratornu odluku, odnosno ne bi bio ovlašten konstitutivnom presudom raskinuti ugovor, kako je to tužitelj zatražio postavljenim tužbenim zahtjevom (tako i u odlukama Vrhovnog suda broj Rev 1799/15 od 19. ožujka 2019., Rev x 158/11 od 28. travnja 2011., Rev x 619/02 od 3. ožujka 2011., Revt 260/11 od 30. siječnja 2013.).

7.5. U slučaju kada ugovor nije raskinut izjavom prije podnošenja tužbe, može se smatrati da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida te da u takvom slučaju sud nije ovlašten konstitutivnom presudom raskinuti ugovor, jer se smatra da je (ukoliko nije raskinut po samom zakonu) ugovor raskinut istekom primjerenog roka nakon podnošenja tužbe. Sud bi bio jedino ovlašten donijeti deklaratornu presudu utvrđenjem da je ugovor raskinut, ali samo u slučaju ako bi bio postavljen takav deklaratorni tužbeni zahtjev (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev x 158/11 od 28. travnja 2011.).

7.6. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I.1. izreke jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu u tom dijelu.

8. U odnosu na potraživanje iz točke II. petita tužbe kojom tužitelj traži isplatu 12.500,00 kn sa zateznim kamatama prvostupanjski sud je utvrdio da sve i da je nagodba raskinuta, da je tužitelj trebao dokazati da mu je nastala šteta i uzročno posljedičnu vezu između nastale štete i štetnika, kao i krivnju tužitelja, sukladno čl. 1046. ZOO što da tužitelj nije dokazao u ovom postupku, jer tužitelj nije dostavio sudu dokumentaciju ili neki drugi dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je netko drugi izvršio te radove i da su mu oni plaćeni, pa je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu.

8.1. Međutim, iz sadržaja tužbe, a i žalbe, razvidno je da tužitelj navedeni iznos potražuje s osnova nepodmirenih financijskih obaveza tuženika, a ne s osnova naknade štete, zbog čega je i sklopljena izvansudska nagodba 20. lipnja 2013., koji iznos bi tužitelj imao pravo zahtijevati u slučaju raskida izvansudske nagodbe pri čemu okolnost da je odbijen konstitutivni zahtjev za raskid ne sprječava sud da se o postojanje raskida ugovora raspravi kao prethodno pitanje te da ocijeni osnovanost zahtjeva tužitelja s osnova nepodmirenih financijskih obaveza tuženika.

8.2. Kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio, kao prethodno pitanje, utvrditi da li je izvansudska nagodba od 20. lipnja 2013. raskinuta (po samom zakonu istekom roka za ispunjenje ili istekom primjerenog roka nakon podnošenja tužbe), u kojem slučaju bi tužitelj imao pravo potraživati 12.500,00 kn s osnova nepodmirenih financijskih obaveza tuženika prema tužitelju, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i materijalno pravo. Stoga je na temelju odredbe čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom I.2. izreke i vratiti predmet tome sudu na ponovno suđenje.

8.3. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) donijeti novu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

9. Nadalje, pod točkom III. tužbenog zahtjeva tužitelj potražuje iznos od 34.823,20 kn sa zateznim kamatama s osnova štete koju tužitelj tvrdi da je pretrpio jer je sklopljen Ugovor o izradi lovačkih čeka 7. kolovoza 2016. kojim se tuženik obvezao izraditi tri čeke, i to iznos od 10.823,20 kn s osnova plaćenog materijala trećoj osobi od strane tužitelja za potrebe izrade čeka i iznos od 24.000,00 kn s osnova izmakle dobiti s obzirom da tužitelj tvrdi da nije mogao iznajmljivati čeke jer tužitelj nije u skladu sa Ugovorom sklopljenim 7. kolovoza 2016. izradio tri čeke.

9.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je nesporno da su stranke sklopile Ugovor o izradi lovačkih čeka 7. kolovoza 2016. u lovištu III/3 B., čiji je lovoovlaštenik ovdje tužitelj i da se navedenim ugovorom tuženik obvezuje u lovištu B. izraditi tri lovačke čeke zatvorenog tipa, veličine 200x180x200, na stupovima pričvršćenim na prethodno postavljenje betonske nosače, izvana te iznutra premazane fungicidnim sredstvom, da materijal za izradu čeka pribavlja društvo temeljem specifikacije tuženika, prijevoz materijala za izradu organizira član, da je rok za izradu i završetak svih triju čeke 31. listopada 2016., da je ovdje tuženik, izradio specifikaciju materijala za tri čeke, temeljem koje je društvo „F.“ od tvrtke D.-D. i. R. d.o.o., 8. kolovoza 2016. zaprimilo ponudu 05 3905-28057, na iznos od 10.823,20 kn, da je iz prijepisa stranka nesporno utvrđeno da je tuženik taj materijal preuzeo i da je isti deponiran u M. V., da je tuženik u emailu pozvao predstavnika tužitelja da se očituje kuda da im odveze materijal jer neće stići izvršiti ugovornu obavezu. Polazeći od utvrđenja da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je tuženiku dostavio podatke gdje da mu dostavi ovaj materijal, niti je dokazao da taj materijal više ne postoji, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, ne može samo tražiti da mu tužitelj isplati utuženi iznos koliko je vrijedio materijal, kada nije poduzeo niti jednu mjeru da mu se taj materijal vrati. Ističe da je odredbom čl. 368. st. 2. ZOO propisano da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala, a da je odredbom čl. 1085. ZOO propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a tek kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća odgovorna osoba je dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos na ime naknade štete. Slijedom navedenog je odbijen tužbeni zahtjev i u tom dijelu.

9.2. U odnosu na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 24.000,00 kn za tri čeke koje nisu izgrađene pa ih tužitelj nije mogao iznajmljivati tijekom 2017. i 2018. prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj lovačko društvo i da se kao takvo bavi lovstvom, da iz nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj za lovište B. tijekom 2017. izdao 12 računa za najam čeka, a 2018. je izdano 13 računa, što znači da nije bilo iznajmljeno više od 30% raspoloživih objekata u lovištu B., dakle, tužitelj nije uspio iznajmiti niti postojeće kapacitete, pa sukladno navedenom u tom dijelu za tužitelja nije nastala nikakva šteta. Pri čemu navodi da tužitelj u ovom postupku nije dokazao niti da ima sukladno Zakonu o lovstvu pravo iznajmljivati čeke, niti po kojoj cijeni ih je iznajmljivao u lovištu B. jer iz računa dostavljenih u spis nije vidljivo o kojim lovištima se radi, a samim time što navedeno iznajmljivanje čeka nije predviđeno Zakonom o lovstvu, niti je predviđen cjenovnik za isto iznajmljivanje bi bilo protupravno, pa samim time se dovodi u pitanje i pravo tužitelja za naknadu ovog vida štete. Imajući u vidu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim i u tom dijelu.

9.3. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda na temelju kojih je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu pod točkom I.3. i I.4. izreke, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja u tom dijelu neosnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9.4. Na žalbene navode tužitelja kojima osporava rezultate provedenog vještačenja, da nije bilo iznajmljeno više od 30% raspoloživih objekata u lovištu B., dakle, da tužitelj nije uspio iznajmiti niti postojeće kapacitete, pa sukladno navedenom u tom dijelu za tužitelja nije nastala nikakva šteta, valja reći da okolnosti na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi, a koje se svode na njegovu ocjenu provedenog vještačenja, nisu od značaja za odlučivanje budući je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka (list 70 spisa), kao i njegova pismena (list 94 spisa) i usmena dopunska očitovanja (list 90 i 122 spisa) otklonio sve prigovore tužitelja, te pravilno primijenio odredbu čl. 260. ZPP. Pri tome je prvostupanjski sud provedeni dokaz ocijenio sukladno odredbi čl. 8 ZPP te je za svoja uvjerenja dao logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 259. st. 2. ZPP, koja odredba propisuje da se vještaku mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i razmatranje spisa i da se na zahtjev vještaka mogu izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka, jer u konkretnom slučaju iz pismenih i usmenih očitovanja vještaka ne proizlazi da je vještak ukazivao na potrebu izvođenja novih dokaza.

9.5. Nadalje, budući da je utvrđeno da je tužitelj nabavio materijal za izradu čeka u iznosu od 10.823,20 kn, te da je taj materijal predan tuženiku, a da je tuženik obavijestio tužitelja da neće uspjeti napraviti čeke u danom roku, da je materijal za čeke deponiran i pod krovom u M. V. i da je pozvao predstavnika tužitelja da se očituje kuda da im odveze materijal, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 368. st. 2. ZOO, koja propisuje da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično da ima pravo na povrat onoga što je dala, kada je utvrdio da je neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete jer tužitelj nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki za zahtjev za naknadu štete. Tužitelj nije dokazao da navedeni materijal više ne postoji, a navodi svjedoka I. A. da je tuženik vjerojatno potrošio materijal za svoje potrebe (list 134 spisa), na koje navode se tužitelj poziva u žalbi, ni prema uvjerenju ovog suda, nisu dostatni dokaz za dokazivanje tvrdnji tužitelja da nisu bili ispunjeni uvjeti za zahtjev za povrat dostavljenog materijala. Pri tome žalbeni navodi tužitelja da predmetni materijal više nema vrijednost kakvu je imao nisu od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda (čl. 352. st. 1. ZPP) kao niti žalbeni navodi kojima tužitelj upire na primjenu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO koja odredba propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da vraćanje nije moguće.

9.6. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I.3. i I.4. izreke.

10. Budući da je djelomično ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tužitelja, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka, sadržanu u toč. II. izreke pobijane presude.

11. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 6. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Horvat Mataić, v.r.