REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1276/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Lorenza Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. Split, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-317/2019-45 od 30. siječnja 2023., 1. kolovoza 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-317/2019-45 od 30. siječnja 2023. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-317/2019-45 od 30. siječnja 2023. naloženo je tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 22.244,10 kuna / 2.952,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.396,00 kuna / 2.043,40 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.844,00 kuna / 1.173,80 eura s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu pobijajući je u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer nije uopće primijenio odredbu članka 80. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koju je trebao primijeniti na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile zabranu ustupanja bez pisanog odobrenja tuženika, pa tužitelj nije mogao valjano steći nikakvu tražbinu prema tuženiku budući da bez njegovog pisanog odobrenja ugovor o cesiji nema nikakvog pravnog učinka prema tuženiku. Tvrdi da je pravilno utvrđeno da je izostalo pisano odobrenje tuženika za ustup tražbine, ali na tu činjenicu prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu članka 82. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i pogrešno zaključuje da je ugovorna odredba o zabrani ustupanja protivna toj zakonskoj odredbi o učinku obavijesti dužnika o ustupanju tražbine. Time prvostupanjski sud zapravo utvrđuje da su navedene zakonske odredbe kontradiktorne i međusobno se isključuju što je po mišljenju žalitelja apsurdno. Osim toga tvrdi da je izraženo stajalište u suprotnosti s temeljnim načelima slobode uređivanja obveznih odnosa i u prilog suprotnom poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1668/2012 od 10. siječnja 2017.

4. Dalje, žalitelj obrazlaže kako je pogrešno odlučeno o visini tražbine jer je tužitelju dosuđen novčani iznos koji odgovara pozitivnim razlikama, dok po njegovom mišljenju ukupna preplata po predmetnom kreditu jedino može predstavljati razliku između stvarno plaćenih iznosa u skladu s provedenim otplatnim planom (primijenjenim tečajem CHF i primijenjenom kamatnom stopom) i iznosa koji su trebali biti plaćeni po početnom otplatnom planu (početnom tečaju CHF i početnoj kamatnoj stopi), a što je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno u visini od 19.314,49 kuna. U prilog tome poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021 od 13. listopada 2021. i zaključuje kako je suprotno pravilima o stjecanju bez osnove da se tuženiku naloži da po osnovu tečajnih razlika vrati nominalno veći iznos glavnice od novčanog iznosa kojeg je neosnovano stekao odnosno da se nitko ne može obogatiti za veći iznos od onoga za koji je netko osiromašen. Također tvrdi kako je trebalo primijeniti odredu članka 346. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima i tužbeni zahtjev umanjiti za iznos negativnih tečajnih razlika.

5. Zaključno, ali samo opreza radi, naglašava da tužitelj kao trgovačko društvo u ovoj pravnoj stvari nije tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopio potrošač, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a prvostupanjski sud prihvatio ta utvrđenja i na njima zasnovao svoju odluku, iako se samo potrošač u pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene radi ostvarivanja prava potrošača može pozivati na pravna utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

6. Odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tužiteljev zahtjev prihvaćen pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka.

7. U odgovoru na žalbu tužitelj se poziva na stajališta sudske prakse o tome da je ustupanje tražbine potrošača na pravnu osobu valjano i dopušteno, zatim da je ovdje riječ o izvanugovornoj odgovornosti za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove na temelju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, nakon što je ugovor prestao ispunjenjem, a ne o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu za koje je tuženik s korisnikom kredita ugovorio da se ne mogu ustupiti bez njegovog odobrenja. U prilog valjanosti ustupanja tražbine poziva se na stajališta sudske prakse hrvatskih sudova i Suda Europske unije, te pravnu teoriju o naravi obveze restitucije. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Žalba je neosnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama određenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Riječ je o potrošačkom ugovoru o kreditu u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu) koji je sklopio prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, sa Slobodanom Križancem, kao korisnikom kredita i Majom Križanac, kao sudužnikom, ovjerenog kod javnog bilježnika 25. svibnja 2005. Svoju aktivnu legitimaciju tužitelj zasniva na ugovoru o cesiji koji je sklopio 7. lipnja 2019. s korisnikom kredita i sudužnikom, kao ustupiteljima tražbine za povrat preplaćenih iznosa.

11. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu istaknuvši prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare, te je osporavao i visinu tražbine.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je odbio prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije kao neosnovan, s obrazloženjem da je ugovor o ustupanju tražbine valjan i proizvodi pravne učinke. Otklonio je i prigovore da se na tužitelja ne mogu primijeniti propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i odredbe o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Prigovor zastare odbijen je pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora. O visini tužbenog zahtjeva odlučeno je na temelju nalaza i mišljenja vještaka, s tim da je odbijen prigovor tuženika da ima pravo na uračunavanje manje plaćenih iznosa po pojedinim anuitetima s obrazloženjem da je tuženik trebao do zaključenja prethodnog postupka podnijeti protutužbu, istaknuti prigovor prijeboja ili prigovor radi prijeboja, te da se uračunavanje u smislu članaka 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) primjenjuje onda kada dužnik plati manje od potrebnog, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo jer je prednik tužitelja plaćao kunsku protuvrijednost CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja, kako je to bilo ugovoreno.

13. S obzirom na sadržaj žalbe, može se zaključiti kako žalitelj osporava stajalište prvostupanjskog suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja samo u odnosu na ugovorenu zabranu ustupanja tražbine iz ugovora o kreditu, a prihvaća razloge koji se odnose na ustupanje tražbine iz potrošačkog ugovora i prava koja proizlaze iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. O tim pitanjima prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa ih nije potrebno ponavljati.

14. Osnovano žalitelj tvrdi da odredba članka 12. točke 4. ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile da korisnik kredita ne može ustupiti svoja prava i obveze bez pisanog odobrenja tuženika, nije protivna odredbi članka 82. stavka 1. ZOO-a kojom je uređeno pitanje obavješćivanja dužnika nakon što je ustup tražbine već učinjen i uopće se ne odnosi na slučajeve kada prijenos tražbine na novog vjerovnika nije dopušten. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, navedena ugovorna odredba je u skladu s odredom članka 80. stavka 2. ZOO-a kojom je, pored onih slučajeva iz stavka 1. toga članka (u kojima ustupanje nije dopušteno), ostavljeno na dispoziciju ugovornih strana da ugovore zabranu prijenosa tražbine na drugoga ili omoguće prijenos samo uz dužnikov pristanak. Pravilno je shvaćanje žalitelja da je riječ o slobodi uređivanja obveznih odnosa i stranke mogu ugovoriti ovakvu potpunu zabranu ili ograničenje ustupanja, onako kako one žele.

15. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tome pitanju. Naime, stranke ugovora o kreditu jesu ugovorile da korisnik kredita svoja prava i obveze ne može ustupiti bez pisanog odobrenja tuženika i ta je odredba valjana i proizvodi pravni učinak, ali se ona ne može primijeniti na ustupanje tražbine koja je predmet ovoga spora, zato što nije riječ o pravima i obvezama iz ugovora, nego o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredba iz članka 323. ZOO-a. Ništetnost je takva nevaljanost ugovora koja poništava njegov učinak od početka (ex tunc) i dovodi do toga da se za ugovor ili pojedine ugovorne odredbe smatra da nikada nisu sklopljene.

16. Ovome treba dodati da u članku 12. točki 4. druga rečenica ugovora o kreditu nije izričito navedeno da je riječ o pravima i obvezama iz tog ugovora, ali to jasno proizlazi iz prethodne rečenice toga članka koja govori o pravu kreditora da svoje tražbine iz ugovora može prenijeti trećim osobama, pa kad u nastavku stranke ugovaraju zabranu ustupanja prava i obveza korisnika kredita, jasno je da se to odnosi na prava i obveze iz ugovora o kreditu.

17. S obzirom na to da su ustupitelji tražbine prenijeli tužitelju onu tražbinu koju su stekli zbog toga što su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim pravomoćnom sudskom odlukom donesenom u postupku povodom tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, ne može se osnovano smatrati da je riječ o tražbini koja proizlazi iz prava korisnika kredita iz ugovora o kreditu, koju kreditor ne bi mogao ustupiti bez pisanog odobrenja kreditora.

18. Žalitelj se pogrešno poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1668/2012 od 10. siječnja 2017. jer je u predmetu u kojem je ta odluka donesena bilo riječ o prijenosu tražbine iz valjanog ugovora o osiguranju, dakle o pravima i obvezama koja proizlaze iz toga ugovora.

19. U odnosu na odluku o visini tražbine, pogrešno je stajalište žalitelja da je tužiteljevu tražbinu trebalo umanjiti za negativne tečajne razlike. Sve ono što u prilog tome žalitelj navodi o stjecanju bez osnove ili pak utvrđivanju obujma naknade štete zbog povrede ugovorne obveze iz članka 346. ZOO-a, ne može se primijeniti u ovom sporu. Ovdje je, naime, riječ o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, kao posljedica ništetnosti, kada je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, ali sud o tome ne može odlučivati bez zahtjeva stranke. Ako jedna od stranaka ne traži vraćanje, zahtjev za povrat druge strane ne može se umanjiti za onaj iznos koji bi ta strana bila dužna vratiti. To je odraz temeljnog načela parničnog postupka sadržanog u članku 2. stavku 1. ZPP-a da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

20. Pogrešno je i stajalište žalitelja da je iznos negativnih tečajnih razlika trebalo uračunati na način propisan člancima 171. i 172. ZOO-a. Pravila o uračunavanju nepodmirenih obveza ne mogu se primijeniti na obvezu vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog ugovora, ako dužnik te obveze nije stavio u zahtjev za povrat.

21. Osim toga, u prilog svom stajalištu žalitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021 od 13. listopada 2021. iako je kasnijom odlukom poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita“. To stajalište je potvrđeno i kasnijom odlukom poslovni broj Revd-158/2024-3 od 21. veljače 2024.

22. Pobijana presuda sadrži valjane razloge i o pravnom pitanju može li se tužitelj kao trgovačko društvo pozivati na odluku donesenu u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa ni ti žalbeni navodi, koje žalitelj samo uzgred ističe, nisu utjecali na njenu pravilnost i zakonitost.

23. Prema tome, donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. O svim bitnim činjenicama presuda sadrži valjane razloge i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, kako to tvrdi žalitelj bez navođenja konkretnih nedostatka presude. Nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Kao što je to već naprijed navedeno, ni zbog pogrešne primjene članka 80. stavka 2. ZOO-a ne bi trebalo drukčije odlučiti o tužbenom zahtjevu.

24. Odluka o troškovima je pravilna i zakonita glede osnovanosti (članak 154. stavak 1. ZPP-a ) i visine (članak 155. ZPP-a).

25. Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a.

26. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer prema ocijeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na tuženikovu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 1. kolovoza 2024.

Sudac

Lenka Ćorić

Broj zapisa: 9-3086a-ffec0

Kontrolni broj: 0f5e2-4dc6f-49974

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Lenka Ćorić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.