Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Povrv-116/2022-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu tog suda Hugu Wedemeyeru, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Matije Kontreca, u pravnoj stvari tužitelja IZGRADNJA FUTURA d.o.o., OIB: 14482540987, Donji Stupnik, Ledinska ulica 35, kojeg zastupa punomoćnik Danko Jurišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SVEUČILIŠTE SJEVER, OIB: 59624928052, Koprivnica, Trg dr. Žarka Dolinara 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Tušek, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 4. srpnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 31. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, poslovni broj Ovrv-62/2018 od 19. ožujka 2018., kojim je naloženo tuženiku SVEUČILIŠTE SJEVER, OIB: 59624928052, Koprivnica, Trg dr. Žarka Dolinara 1, platiti tužitelju IZGRADNJA FUTURA d.o.o., OIB: 14482540987, Donji Stupnik, Ledinska ulica 35, iznos od 20.865,49 eura sa zateznim kamatama po stopi obračunatoj prema referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a koje zatezne kamate teku od 14. siječnja 2018. pa do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 739,42 eura i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 253,83 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim u odnosu na nastale troškove ovršnog postupka od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, a u odnosu na predvidive troškove ovršnog postupka od dana ovršnosti rješenja o ovrsi pa do isplate, obračunatim sukladno čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku osam dana, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju IZGRADNJA FUTURA d.o.o., OIB: 14482540987, Donji Stupnik, Ledinska ulica 35, naknaditi tuženiku SVEUČILIŠTE SJEVER, OIB: 59624928052, Koprivnica, Trg dr. Žarka Dolinara 1, troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, i to u iznosu od 937,50 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Na prijedlog ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, od 19. ožujka 2018., javni bilježnik Nikola Bakrač iz Koprivnice donio je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-62/2018 od 19. ožujka 2018. (list 4 spisa) kojim je naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku, isplatiti tužitelju iznos od 20.865,49 eura uvećano za zatezne kamate, kao i naknaditi trošak ovršnog postupka, sve u roku od osam dana.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tuženik je izjavio prigovor (list 9-15 spisa) pa je rješenjem Općinskog suda u Koprivnici broj Povrv-75/2018-2 od 16. travnja 2018. (list 65-66 spisa) isto stavljeno izvan snage u dijelu kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Općinski sud u Koprivnici se rješenjem poslovni broj Povrv- 75/2018-5 od 02. srpnja 2018. (list 69-70) oglasio stvarno nenadležnim, te je ustupio spis ovome sudu kao stvarno i mjesnom nadležnom na daljnje postupanje.

3. U prigovoru tuženik navodi da pobija rješenje o ovrsi u cijelosti. Navodi da, iako u ovršnom prijedlogu tužitelj nije obrazložio, a niti dokazao što potražuje, u spornoj ispravi "izvod otvorenih računa na dan 12.03.2018." koju je tužitelj priložio uz svoj prijedlog, stoji da isti potražuje "trošak koordinatora" temeljem računa broj 70-99- 49048-17 od 29. prosinca 2017. Ističe se da je jedini poslovni odnos između stranaka bio u tome da su iste 12. rujna 2016. zaključile Ugovor o izvođenju građevinskih radova rekonstrukcije i prenamjene kojim se tužitelj kao izvođač obvezao da će za tuženika kao naručitelja izvesti radove na rekonstrukciji i prenamjeni zgrade vojarne u uredsko- nastavnu zgradu tuženika u Varaždinu, a sve za cijenu od 834.619,45 eura netto. Čl. 4. citiranog ugovora definirano je da će se radovi izvesti u roku od 120 kalendarskih dana od dana uvođenja u posao (od 20. rujna 2016.) pri čemu je krajnje ugovoreni rok istekao 24. siječnja 2017., te je umjesto 120 dana tužitelj izvodio svoje radove 322 dana, dakle sa čak 202 kalendarska dana kašnjenja. Nadalje, tuženik ističe da je primopredaja radova izvršena 14. kolovoza 2017., a što proizlazi iz zapisnika o primopredaji radova od 14. kolovoza 2017. potpisanog od strane predstavnika obje strane. Tijekom građenja tužitelj je tuženiku ispostavio privremene situacije, a u kolovozu 2017. izdao je tuženiku okončanu situaciju koja je korigirana i ovjerena od strane nadzornog inženjera i tuženika 21. prosinca 2017. Međutim, pola godine nakon izvršene primopredaje, izvršenog konačnog obračuna i predane okončane situacije, dana 23. siječnja 2018. tužitelj je tuženiku dostavio utuženi račun broj 70-99-49048-17 od 29. prosinca 2017., a iz kojeg proizlazi da isti tuženiku zaračunava "trošak koordinatora gradnje, rekonstrukcije i prenamjene zgrade vojarne u uredsko-nastavnu zgradu kao glavni izvođač, a sukladno Odluci o imenovanju od 22. rujna 2016. u vrijednosti 2 % ugovora". Ističe da tuženik predmetni račun nema zaveden u svojim poslovnim knjigama, te kako nikakva usluga "koordinatora gradnje" i to u vrijednosti 2 % ugovora nije uopće ugovorena, a niti izvršena. Ističe da je točno da je tuženik donio Odluku o imenovanju tužitelja kao glavnog izvođača na projektu rekonstrukcije i prenamjene zgrade, međutim na ovaj način tuženik je isključivo ispunjavao svoju zakonsku obvezu iz čl. 55. Zakona o gradnji, te se isti ni na koji način nije obvezao podmiriti nikakve troškove koordinatora gradnje i to u visini koju je tužitelj samovoljno odredio.

3.1. Nadalje, tuženik navodi kako je predmetni Ugovor o izvođenju građevinskih radova, ugovor o javnoj nabavi koji je proizašao iz postupka javne nabave, te je u samom postupku javne nabave tužitelju bila na raspolaganju kompletna projektno- tehnička dokumentacija iz koje je bilo posve evidentno da će tužitelj izvoditi većinu radova (cca 80 %) iz čega proizlazi da je prihvatio zakonsku poziciju tj. odgovornost izvođenja radova kao glavni izvođač, te da su svi troškovi obuhvaćeni prethodnom ponudom tužitelja. Također, navodi da nije jasno što tužitelj podrazumijeva pod pojmom troškovi koordinatora gradnje, koji su to točno troškovi obzirom da tužitelj nije ni vršio nikakve aktivnosti usklađivanja ili koordiniranja gradnje, a što proizlazi iz činjenice kašnjenja sa završetkom radova na predmetnom objektu. Tuženik posebno ističe da isti ni na koji način s tužiteljem nije ništa ugovorio vezano uz utužene "troškove koordinacije" ili dao bilo kakvu suglasnost, bilo usmenu bilo pismenu za plaćanje bilo kakvih dodatnih troškova koje sada tužitelj potražuje temeljem utuženog računa u ovome postupku.

4. Na navode tuženika iz prigovora tužitelj se očitovao podneskom od 6. rujna 2019. u kojem u bitnom navodi da je tužitelj kao izvođač radova s tuženikom kao naručiteljem sklopio Ugovor o izvođenju građevinskih radova rekonstrukcije i prenamjene zgrade vojarne u Varaždinu u uredsko-nastavnu zgradu od 12. rujna 2016., a koji ugovor nije sklopljen s odredbom "ključ u ruke", već prema ponudi i ponudbenom troškovniku tužitelja prema zadanom i pribavljenom projektu predočenom od strane tuženika kao naručitelja, te je vrijednost predmetnih radova iznosila s PDV-om ukupno 1.043.274,34 eura.

4.1. Tužitelj nadalje navodi da predmetnim ugovorom i ugovornim troškovnikom nije bio obuhvaćen rad tužitelja kao glavnog izvođača-koordinatora ostalih izvođača na gradilištu na kojem su radile i treće osobe kao izvođači, i to društvo MIPCRO d.o.o. na energetskoj obnovi fasade, koje nisu bile angažirane od strane tužitelja već tuženika kao investitora. Tuženik je Odlukom o imenovanju, KLASA: 361-01/16-01/12, URBROJ: 2186-0336-01-16-1 od 22. rujna 2016. imenovao tužitelja glavnim izvođačem i time koordinatorom svih izvođača na gradilištu u projektu rekonstrukcije i prenamjene zgrade vojarne, te je tužitelj temeljem tog imenovanja bio dužan imenovati glavnog izvođača inženjera gradilišta što je i učinio u osobi Dinka Raka, dipl. ing. -građ., zaposlenika tužitelja. Navodi da tužitelj nikada nije pristao odraditi predmetne usluge besplatno za tuženika, ali da cijena usluga glavnog izvođača, odnosno koordinatora temeljem ugovora o djelu (sklopljen bez pisane forme), nije bila određena od strane ugovornih strana, ali je svakako odrediva prema vrijednosti projekta. Ističe da cijena predmetne usluge predstavlja minimalno 2 % od vrijednosti ugovorenih radova, te je u toj visini ispostavljen utuženi račun tuženiku. Nadalje, tužitelj ističe kako nije sporno da su se 14. kolovoza 2017. stekli uvjeti za konačni obračun temeljem svih izvedenih radova i da je primopredaja radova izvršena kao i da je tuženik preuzeo objekt u cijelosti, iako odbija plaćanje svih preostalih neplaćenih radova, a koji su obuhvaćeni okončanom situacijom utuženom u predmetu Povrv-342/18. Ističe da su neosnovani navodi tuženika kako tužitelj nije obavljao nikakve usluge, odnosno da nije koordinirao druge izvođače na gradilištu, budući da je tužitelj kroz svoje djelatnike utrošio značajno vrijeme i stručno znanje na rješavanju problema u projektu i otklanjanju nedostataka u projektu kao i usmjeravanju i požurivanju MIPCRO d.o.o. kao drugog izvođača na gradilištu, sve kako bi njegovi radovi uspješno bili privedeni kraju. Također se tuženik neosnovano poziva na nemogućnost plaćanja predmetne usluge zbog zabrane temeljem Zakona o javnoj nabavi budući da se radi o usluzi čija je vrijednost manja od 26.544,56 eura.

5. Nakon provedenog postupka, sud je donio presudu i rješenje poslovni broj Povrv-343/2018-21 od 4. svibnja 2021., međutim, u povodu podnesene žalbe tužitelja, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3012/2021-3 od 2. studenog 2022. ukinuo citiranu presudu i rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaze uvidom u izvod otvorenih računa na dan 12. ožujka 2018. (list 5 spisa), dopis od 13. prosinca 2016. (list 17-20 spisa), e-mail od 1. veljače 2017. (list 21 spisa), dopis od 20. prosinca 2016. (list 22- 25 spisa), e-mail od 9. siječnja 2017. (list 26-27), dopis od 10. siječnja 2017. (list 28- 31), e-mail korespondenciju (list 32-37 spisa), dopis od 6. rujna 2017. (list 38-39 spisa), dopis od 28. rujna 2017. (list 40-43 spisa), dopis od 21. prosinca 2017. (list 44-46 spisa), okončanu situaciju broj 64-99-72067 (list 47-48 spisa), Ugovor o izvođenju građevinskih radova rekonstrukcije i prenamjene od 12. rujna 2016. (list 49-58 spisa), prijedlog za ovrhu (list 59-61 spisa), Odluku o imenovanju od 22. rujna 2016. (list 89 spisa), račun broj 70-99-49048 od 29. prosinca 2017. (list 90), Ugovor o izvođenju građevinskih radova, rekonstrukcije i prenamjene od 12. rujna 2016. s troškovnikom građevinskih i građevinsko obrtničkih radova (list 91-165 spisa) i e-mail korespondenciju (list 166-209 spisa).

6.1. Nadalje, u tijeku ponovljenog postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tadašnjeg direktora tužitelja Darka Lovrića (list 322-324 spisa), svjedoka Damira Vusića (list 320-322 spisa), svjedoka Željka Kosa (list 325-327 spis), svjedoka Alena Gajskog (list 340-342 spisa), svjedoka Dinka Rake (list 342-343 spisa), sadašnje direktorice tuženika Marije Perić (list 344-346 spisa), svjedoka Roka Magdalenića (list 346-348 spisa).

6.2. Napominje se kako je tijekom ponovljenog postupka došlo do promjene rješavatelja pa je glavna rasprava započela iznova u smislu odredbe čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), ali je sud raspravnim rješenjem od 13. veljače 2024., nakon što je strankama dana mogućnost da se o tome izjasne, odlučio da se ranije saslušani svjedoci Darko Lovrić, Damir Vusić i Željko Kos neće ponovno saslušavati, već su njihovi iskazi pročitani.

6.3. Nadalje, sud je u tijeku ponovljenog postupka izveo i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i arhitekturu Tomislavu Žaniću, zaposlenom u društvu Ruking d.o.o. (list 357-368 spisa), koji vještak je i usmeno saslušan na ročištu održanom 4. srpnja 2024. (list 397 spisa).

6.4. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari sud nije uzeo u obzir dokumentaciju koju je tuženik dostavio ovom sudu uz podnesak od 15. veljače 2023. (list 285-318 spisa) s obzirom da je ista predana u fazi glavne rasprava te sud istu nije našao relevantnom za donošenje meritorne odluke.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu novčane tražbine tužitelja u iznosu od 20.865,49 eura, a na temelju vjerodostojne isprave – računa broj 70-99-49048 od 29. prosinca 2017. (list 90 spisa) za troškove koordinatora gradnje na rekonstrukciji i prenamjeni zgrade vojarne u uredsko-nastavnu zgradu.

8. Između stranaka nije sporno da su 12. rujna 2016. zaključile Ugovor o izvođenju građevinskih radova rekonstrukcije i prenamjene kojim se tužitelj kao izvođač obvezao da će za tuženika kao naručitelja izvesti radove na rekonstrukciji i prenamjeni zgrade vojarne u uredsko-nastavnu zgradu tuženika u Varaždinu, a sve za cijenu od 834,619,45 eura neto. Nadalje, nije sporno da je primopredaja radova izvršena 14. kolovoza 2017. (zapisnik o primopredaji radova) i da je tijekom građenja tužitelj tuženiku ispostavio privremene situacije, a u kolovozu 2017. izdao je tuženiku okončanu situaciju koja je korigirana i ovjerena od strane nadzornog inženjera i tuženika 21. prosinca 2017., kao i da su izvršeni radovi plaćeni.

8.1. Sporna je, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva, odnosno, je li tužitelj s tuženikom sklopio poseban ugovor (ugovor o djelu u usmenom obliku), izvan osnovnog Ugovora o izvođenju građevinskih radova, a na kojem ugovoru temelji utuženu tražbinu po računu broj 70-9-49048 od 29. prosinca 2017.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim iz razloga koji se navode u nastavku ove presude.

10. Prije svega, valja istaknuti kako je tužitelj u podnesku od 29. travnja 2024. (list 381-384 spisa) kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 6. ožujka 2024. smanjio tužbeni zahtjev, a što predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju broj Su-IV- 16/2021-8 od 26. travnja 2021. koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Nadalje, odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a propisano je da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatra se da je pristao na povlačenje tužbe.

10.1. Sud je tuženika o djelomičnom povlačenju tužbe obavijesti na ročištu održanom 4. srpnja 2024. te ga pozvao da se izjasni o istom, te se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

10.2. Slijedom navedenog, sud prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari nije uzeo u obzir smanjenje tužbenog zahtjeva tužitelja (djelomično povlačenje tužbe) iz podneska od 29. travnja 2024.

11. S obzirom na predmet spora, u konkretnom je slučaju relevantna odredba čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog posla ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Pritom ZOO ne propisuje da ugovor o djelu mora biti sklopljen u pisanom obliku pa se stoga primjenjuje opće pravilo iz čl. 286. ZOO-a da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku i pravilo iz čl. 247. ZOO-a da je ugovor sklopljen kad su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, odredbom čl. 613. st. 2. ZOO-a propisano je da ako naknada nije određena ugovorom o djelu, utvrdit će je sud prema vrijednosti djela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla.

11.2. Odredbom čl. 55. st. 2. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 153/13) propisano je pak da, ako u građenju sudjeluju dva ili više izvođača, investitor ugovorom o građenju određuje glavnog izvođača koji je odgovoran za međusobno usklađivanje radova i koji imenuje glavnog inženjera gradilišta.

12. Uvidom u Ugovora o izvođenju građevinskih radova sud je utvrdio kako tuženik nije već samim ugovorom imenovao tužitelja za glavnog izvođača, već je to učinio Odlukom o imenovanju od 22. rujna 2016. (list 89 spisa). Međutim, prema mišljenju ovog suda citiranom Odlukom o imenovanju, tuženik je samo ispunjavao svoju zakonsku obvezu iz čl. 55. st. 2. Zakona o gradnji s obzirom da se radi o jednostranoj odluci tuženika kojom isti ni na koji način ne potvrđuje sklapanje usmenog ugovora o djelu za obavljanje poslova glavnog izvođača radova niti se na bilo koji način poziva na takav usmeno sklopljen ugovor, dakle, navedena Odluka ne može se smatrati pisanom potvrdom o usmeno sklopljenom ugovoru u smislu odredbi čl. 287. ZOO-a. Stoga je sud na okolnost je li između stranka sklopljen usmeni ugovor o djelu za pružanje usluga koordinacije svih radova na gradilištu proveo dokaze saslušanjem tadašnjeg direktora tužitelja Darka Lovrića (list 322-324 spisa), svjedoka Damira Vusića (list 320-322 spisa), svjedoka Željka Kosa (list 325-327 spis), svjedoka Alena Gajskog (list 340-342 spisa), svjedoka Dinka Rake (list 342-343 spisa), sadašnje direktorice tuženika Marije Perić (list 344-346 spisa), svjedoka Roka Magdalenića (list 346-348 spisa).

13. Prilikom saslušanja, tadašnji direktor tužitelja Darko Lovrić naveo je kako tuženik nije imenovao tužitelja glavnim izvođačem na vlastitu inicijativu, već na inicijativu tužitelja koji je na potrebu imenovanja glavnog izvođača radova upozorio na sastanku na kojem su bili prisutni Matija Orešković, koji je tužitelju prezentiran kao osoba koja predstavlja naručitelja za izgradnju objekta, te sva nadzorna služba koja je bila imenovana. Nadalje, istaknuo je da ne zna čemu ovakvo čuđenje i stalno inzistiranje na nekakvim dogovorima i razgovorima kada je tužitelj imenovan glavnim izvođačem radova, a jasno je što glavni izvođač na gradilištu treba raditi i to nije bilo samo zakonsko ispunjenje obveze. Tužitelj je imenovao glavnog inženjera gradilišta koji je povremeno dolazio na gradilište, a ostatak vremena je na gradilištu bio prisutan voditelj gradilišta Alen Gajski, te je na koordinacijama pričano o tome da će se za obavljanje poslova glavnog izvođača radova obračunati i posebna naknada, ali to nije stavljeno u zapisnik, ali tuženik je o tome obaviješten. Tužitelj se informirao o tome tko je za što zadužen, tražio je od tuženika da mu dostavi ugovor, troškovnik i projektnu dokumentaciju s društvom MIPCRO d.o.o., a što tuženik nije napravio, pratilo se izvođenje radova od strane drugog izvođača radova na samom objektu, a za one radove koji se mogu vizualno prepoznati jesu li ispravni ili ne, tužitelj je više puta reagirao te u građevinski dnevnik unosio primjedbe. Nadalje, naveo je da je tužitelj upozoravao drugog izvođača na njihovu obvezu čišćenja rešetki na fasadi, izvođenje špaleta oko prozora, toplinsku izolaciju ispod klupčica, demontažu limarskih radova, na izvedbu toplinske izolacije na tavanu objekta, demontažu rasvjetnih tijela i demontažu radijatorskog grijanja, debljinu mineralne vune, potrebu pravodobnog micanja skele, da je tužitelj organizirao nabavu i dovoz mineralne vune na gradilište, odvoz otpada drugog izvođača s gradilišta. Nadalje, naveo je da je tužitelju samo usmenom predajom od strane izvođača MIPCRO d.o.o. preneseno koje su njihove obveze, a da su koordinaciju radova mogli vršiti jer su se radovi odvijali njima pred očima i "oni nisu glupi ljudi". Do kašnjenja radova koje je izvodio tužitelj došlo je isključivo zbog izmjene zahtjeva tuženika. Također, tužitelj nije smatra potrebnim upozoravati tuženika na njegovu potrebu plaćanja naknade za koordinaciju radova jer se to podrazumijeva.

14. Sadašnja direktorica tuženika Marija Perić je pak iskazivala kako u dokumentaciji u fazi nadmetanja nije bio spomenut drugi izvođač radova, već su se na prvoj koordinaciji pojavili djelatnici MIPCRO d.o.o. i tada je postalo jasno da se radovi tužitelja isprepliću s radovima tog drugog izvođača u tehnološkom smislu te je tada upravo ona upozorila na potrebu imenovanja glavnog izvođača, s time da nije aludirala da to mora biti tužitelj, te je nakon mjesec dana donesena odluka o imenovanju. Prije odluke o imenovanju nije bilo nikakvih dogovora i pregovora, već su tek nakon imenovanja krenuli pregovori s gospodinom Vusićem i Kosom gdje se tražila naknada za izvršenu koordinaciju, međutim ne može se izjasniti koliko nakon primitka odluke o imenovanju su započeli pregovori o izvršenju usluge koordiniranja jer to nije bilo u njezinoj domeni s obzirom da je ona tada bila tehnička direktorica u operativi, a ne financijama, pregovore je vodio tadašnji direktor Lovrić, ali progovori su svakako vođeni u fazi same gradnje. Taj drugi izvođač nije bio podizvođač tužitelja pa je koordinacija s njime vršena putem dnevnika i zapisnika o koordinaciji i to na način da je o svemu upozoravan najprije naručitelj, odnosno tuženik s kontakt adrese navedene u ugovoru, a to je bila njezina e-mail adresa. Kako je drugi izvođač izvodio radove na fasadi, a tužitelj radove na okolišu, u tom je smislu došlo do isprepletanja radova koji su morali biti koordinirani. Napominje da tužitelj nije dobio na uvid ugovor koji je naručitelj sklopio s drugim izvođačem ni njihov troškovnik pa je stoga tužitelj upozoravao na one radove koji nisu bili izvršeni prema pravilima struke od strane drugog izvođača, dakle, iz razloga što tužitelj nije imao na uvid troškovnik drugog izvođača, tužitelj nije mogao znati koje sve radove je trebao izvršiti drugi izvođač, ali se radila koordinacija u vidu onih radova koji su se isprepletali i o kojima je ovisilo izvođenje radova tužitelja.

15. Suprotno navodima Darka Lovrića iskazivao je svjedok Damir Vusić, prorektor tuženika, koji je prilikom saslušanja naveo kako je imenovanjem tužitelja kao glavnog izvođača tuženik samo izvršavao svoju zakonsku obvezu, na koju potrebu imenovanja glavnog izvođača je tuženika upozorila njegova pravna služba te koliko je njemu poznato nikakav ugovor između tužitelja i tuženika nije sklopljen, a kojim bi se tuženik obvezao platiti tužitelju kakvu naknadu za obavljanje poslova glavnog izvođača. Tijekom izvođenja radova, koliko mu je poznato, rektor tuženika se nije sastajao s tužiteljem, odnosno bio je jedna sastanak vezan uz problematiku sa sustavom grijanja i hlađenja, ali nije mu poznato da bi bili održavani sastancima da bi se dogovorila koordinacija radova, odnosno sklapao nekakav usmeni ugovor. Između tužitelja, tuženika i društva MIPCRO d.o.o. održavani su sastanci koje je inicirao tuženik i na kojim sastancima je tuženik iskazivao svoju zabrinutost glede dinamike izvođenja radova te je molio da se izvođači "poslože" organizacijski, s time da su ti sastanci održani nakon proteka roka od 120 dana. Naime, radovi je tužitelj trebao izvršiti u roku od 120 dana, a isti su trajali oko 300 dana. Svjedok je također navodio da nema saznanja da je tužitelj davao upute drugom izvođaču koje se tiču nedostataka i grešaka u njihovom radu, ali, koliko mu je poznato, između izvođača su postojala određena preklapanja u njihovu radu, konkretno glede led rasvjete, koje radove je u konačnici izveo tužitelj. Također, istaknuo je da je jedan od problema bio i taj da glavnog inženjera nije bilo na gradilištu.

16. Nadalje, svjedok Željko Kos, pročelnik odjela za graditeljstvo kod tuženika, iskazivao je kako ima neposrednih saznanja o koordinaciji radova između tužitelja i treće strane – društva MIPCRO d.o.o. s obzirom da je isključivo on vršio tu koordinaciju, on je bio i koordinator zaštite na radu uz voditelja gradilišta kojeg na gradilištu nije bilo. Isti je također naveo da je upravo on upozoravao drugog izvođača na potrebu pravovremenog izvođenja radova, dok je tužitelj imenovan glavnim izvođačem jer je to bila zakonska obveza tuženika, a drugi izvođač – MIPCRO d.o.o. radio je zapravo zanemarivu količinu radova pa je iz tog razloga on nije imenovan glavnim izvođačem. Nadalje, potpuno je siguran da nikakvog govora o naknadi za glavnog izvođača nije bilo, glavni izvođač je imenovan na inicijativu pravne službe tuženika. Navodi da je on upućivao tužitelja i MIPCRO d.o.o. jedne na druge o namjeravanom izvođenju radova kako bi se mogle izvesti mjere zaštite na radu, oni su razgovarali, ali nikakve upute nisu trebali, razgovarali su o vremenskom tijeku radova jer su se njihovi radovi preklapali jer su izvođeni u isto vrijeme, s time da ne zna je li tužitelj upozoravao drugog izvođača na obvezu čišćenja rešetki fasade, drugi izvođač imao je svog nadzornog inženjera. Isto tako, navodi da je upravo on upozoravao MIPCRO d.o.o. na pravilno izvođenje toplinske izolacije na tavanu, debljinu mineralne vune i sl. Dužnost glavnog izvođača radova je da usklađuje radove između izvođača da ne bi došlo do kašnjenja, a tužitelj je kasnio sa izvođenjem svojih radova preko 200 dana, tužitelj nije mogao „sam sebe dovesti u red“ i drugi izvođač je imao probleme sa izvođenjem svojih radova upravo zbog kašnjenja radova tužitelja. Siguran je da uslugu koordiniranja nije pružao tužitelj jer je upravo on koordinirao radove, nikada nikakvog ugovora o naknadi za koordinaciju nije bilo, niti je tužitelj to tijekom radova spominjao niti tražio. Rektor sigurno nije o tome komunicirao s tužiteljem jer bi on to znao. Zaključno, navodi da tužitelj nije dobio dokumentaciju za drugog izvođača MIPCRO d.o.o. jer se nisu ponašali kao glavni izvođač i odbijali su primitak te dokumentacije.

17. Svjedok Alen Gajski, voditelj gradilišta, iskazivao je pak kako je tužitelj tek po dolasku na gradilište saznao da postoji drugi izvođač koji je bio zadužen za energetsku obnovu zgrade, fasadu i vanjsku stolariju. S obzirom da su od prvog dana morali surađivati s drugim izvođačem, od investitora je odmah zatražena sva dokumentacija vezana uz radove drugog izvođača. Radovi drugog izvođača ovisili su o radovima tužitelja jer je tužitelj bio zadužen za izvođenje okoliša. Navodi da su u jednom trenutku dobili odluku o njihovom imenovanju glavnim izvođačem radova, ali nije mu poznato jesu li tome prethodili kakvi razgovori i dogovori između tužitelja i investitora, odnosno nema saznanja o sklopljenom usmenom ugovoru između tužitelja i investitora. Navodi da je on svakodnevno bio prisutan na gradilištu, a Dinko Rako povremeno, da se koordinacija vršila na način da su se jednostavnije stvari rješavale telefonski, a pisano samo ako se nije moglo drugačije, a sve primjedbe upisane su i u građevinski dnevnik. Ističe da on nije mogao ništa „zapovijedati“ drugom izvođaču jer s istim nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu, o problemima na gradilištu komuniciralo se prije svega s investitorom. Navodi da je drugi izvođač upozoravan od strane tužitelja na debljinu mineralne vune, obvezu čišćenja rešetki fasade, na nedostatke i način pravilnog izvođenja špaleta oko prozora, toplinske izolacije ispod klupčica, demontaže limarskih radova, oluka i rina, toplinske izolacije na tavanu, na način demontaže rasvjetnih tijela i radijatorskog grijanja. Također, tužitelj je organizirao i odvoz otpada koji je nastao kao posljedica radova koje je izvodio drugi izvođač jer zbog šute tužitelj nije mogao vršiti svoje radove. Nadalje, svjedok je iskazivao kako on nije znao koje radove je zapravo morao izvršiti MIPCRO d.o.o. jer nije imao ugovor koji su oni sklopili s investitorom, odnosno radovi koje je trebao izvršiti drugi izvođač bili su mu poznati samo u mjeri u kojoj je informacije o radovima i obvezama drugog izvođača dobio na samom gradilištu. Tužitelj je radove na objektu započeo izvoditi u studenom, a rok za završetak je bio 31. siječnja naredne godine, ne sjeća se koliko su točno radovi kasnili, kasnilo se puno, ali zbog kašnjenja u radovima drugog izvođača na špaletama, tužitelj nije mogao započeti svoje radove u unutrašnjosti zgrade.

18. Svjedok Dinko Rako prilikom saslušanja iskazivao je kako je on na gradilištu bio glavni inženjer, na gradilištu su bila dva izvođača čiji radovi su bili međusobno ovisni pa su oni morali surađivati od samog početka i odmah se javila ideja da jedan bude imenovan glavnim izvođačem, pretpostavlja da je ta ideja potekla od tužitelja. Koliko mu je poznato direktor tužitelja to je dogovarao s investitorom na nivou firme, a odluka o imenovanju uslijedila je u rujnu, međutim, nije mu poznato jesu li tužitelj i tuženik sklopili usmeni ugovor o izvršenju usluga koordiniranja. Navodi da tužitelj nije imao niti ugovor niti troškovnik drugog izvođača. Na gradilištu je trebalo usvajati dinamiku izvođenja radova, a to je vršio ponajprije kolega Gajski. Koordinacija s drugim izvođačem vršila se razgovorom, mailom, molbama te upisom u građevinski dnevnik, a odnosila se na špalete, fasadu, skelu, s time da su upute drugom izvođaču davane i putem koordinacijski sastanaka na kojima je sudjelovao i sam investitor kako bi svi bili upoznati s problemima koji su se javljali na gradilištu. Navodi da je koordinacijskim sastancima osobno bio prisutan prije samog potpisivanja ugovora i nekoliko puta nakon toga, a nije mu poznato da bi se tuženik žalio da kao glavni inženjer nije bio prisutan na gradilištu. Upitan je li moguće vršiti usklađivanje radova bez uvida u ugovor, troškovnik i ostalu dokumentaciju drugog izvođača naveo je kako nije jer u tom slučaju ne postoji uvid u to što drugi izvođač radi. Ističe da je tužitelj o problemima na gradilištu ponajprije upozoravao investitora, odnosno investitoru ukazivao na propuste drugog izvođača.

19. Svjedok Rok Magdalenić, nadzorni inženjer, prilikom saslušanja iskazivao je kako su radovi na objektu izvođeni po dva ugovora od kojih se jedan odnosio na rekonstrukciju zgrade, a drugi na energetsku obnovu iste te su se ti radovi međusobno preklapali pa je stoga on tražio da koordinacijskim sastancima bude prisutan i nadzorni inženjer drugog izvođača. Tužitelj i MIPCRO d.o.o. morali su vršiti zajedničke radove vezane uz rasvjetu, fasadu i grijanje te su u tom smislu morali međusobno surađivati, ali to kako se odvijala ta suradnja bila je njihova stvar, s time da je neke stvari i on koordinirao te u građevinski dnevnik upisivao obveze jednih i drugih. Navodi da je putem e-maila dobio odluku kojom je tužitelj imenovan glavnim izvođačem, radi se o zakonskoj obvezi da se imenuje glavni izvođač, ali nema saznanja na čiju je inicijativu tužitelj imenovan glavnim izvođačem. Također, koliko mu je poznato tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o izvršenju usluga koordiniranja, već je samo donesena odluka o imenovanju glavnog izvođača. Također, upitan je li moguće vršiti usklađivanje radova bez uvida u dokumentaciju i obveze drugog izvođača svjedok je naveo da to nije moguće.

20. Na temelju tako provedenih personalnih dokaza ovaj sud nije mogao nedvojbeno utvrditi je li između tužitelja i tuženika sklopljen usmeni ugovor o djelu o izvršenju usluga koordiniranja radova.

20.1. Naime, sud je iskaz Darka Lovrića koji je u vrijeme kada je tužitelj vršio radove za tuženika bio direktor tužitelja, dakle bio je u poziciji pregovarati s tuženikom o sklapanju predmetnog ugovora, cijenio kao neuvjerljiv i to prvenstveno iz razloga što isti ni na koji način nije potvrdio da je usmeni ugovor zaista sklopljen, već je štoviše, njegov iskaz u tom dijelu kontradiktoran ranijim navodima tužitelja u tijeku postupka. I dok je tužitelj u tijeku postupku ustrajao u tome da je tužitelj s tuženikom sklopio usmeni ugovor o izvršenju usluga koordiniranja radova, tadašnji direktor tužitelja Darko Lovrić naveo je prilikom saslušanja da „ne zna čemu ovakvo čuđenje i stalno inzistiranje na nekakvim dogovorima i razgovorima kada je tužitelj imenovan glavnim izvođačem radova, a jasno je što glavni izvođač na gradilištu treba raditi“, dakle, navedeno je u kontradikciji s ranijim tvrdnjama tužitelja u tijeku postupka. Iz svega navedenog, sud je iskaza Darka Lovrića cijenio kao neuvjerljiv u tom dijelu.

20.2. Nadalje, svjedokinja Marija Perić doduše jest navela da prije odluke o imenovanju nije bilo nikakvih dogovora i pregovora, ali da su nakon imenovanja tužitelja glavnim izvođačem krenuli pregovori s gospodinom Vusićem i Kosom gdje se tražila naknada za izvršenu koordinaciju, ali ista se nije mogla izjasniti koliko nakon primitka odluke o imenovanju su započeli ti pregovori. Iako, kako to sama navodi, to nije bilo u njezinoj domeni jer je ona tada bila u operativi, prema mišljenju ovog suda životno je nelogično da ista ne bi bila upoznata s pojedinostima o navodno sklopljenom usmenom ugovoru s tuženikom, a sve iz razloga što je upravo ona, a što je i sama potvrdila, bila kontakt osoba preko koje se odvijala komunikacija između tužitelja i tuženika. Štoviše, nelogično je i da ne postoji nikakva e-mail korespondencija koja bi upućivala na to da je sklopljen usmeni ugovor o djelu. Iz gore navedenih razloga sud je i iskaz svjedokinje Marije Perić cijenio kao neuvjerljiv u tom dijelu.

20.3. Svjedoci Damir Vusić, Željko Kos, Alen Gajski i Dinko Rako iskazivali su da im nije poznato jesu li tužitelj i tuženik sklopili usmeni ugovor o djelu pa sud na temelju danih iskaza nije mogao izvesti zaključak o tome je li predmetni ugovor uistinu sklopljen.

20.4. Jedino je svjedok Rok Magdalenić izričito naveo da, koliko mu je poznato, između tužitelja i tuženika nije sklopljen ugovor o izvršenju usluge koordiniranja, već da je samo donesena odluka o imenovanju glavnog izvođača. Međutim, navedeni svjedok o tome zapravo nema neposrednih saznanja. Navedeni svjedok bio je nadzorni inženjer na gradilištu, dakle sudjelovanje u bilo kakvim pregovorima i dogovorima o sklapanju usmenog ugovora o djelu nije bilo u opisu njegovih poslova, pa stoga ni na temelju iskaza ovog svjedoka sud nije mogao nedvojbeno utvrditi je li između tužitelja i tuženika sklopljen predmetni ugovor.

21. Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, kako sud na temelju provedenih personalnih dokaza (dok su materijalnu dokazi vezani uz predmetnu spornu činjenicu izostali) nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li sklopljen usmeni ugovor o djelu, to je primijenio pravila o teretu dokazivanja.

21.1. S obzirom da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja na tužitelju koji je trebao dokazati da je sklopljen usmeni ugovor o djelu, a da tužitelj nije dokazao da je isti zaista i sklopljen, to je sud u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a zaključio da predmetni ugovor nije sklopljen.

22. Sud je u tijeku postupka proveo i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i arhitekturu Tomislavu Žaniću na okolnost visine uobičajene tržišne naknade za usluge koordinacije radova na gradilištu uzimajući u obzir vrijednost ugovora kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom i vrijednost ugovora kojeg je drugi izvođač, društvo MIPCRO d.o.o. sklopio s tuženikom uz kratak osvrt na to što u praksi podrazumijeva usluga koordinacije radova od strane glavnog izvođača i to u slučaju kada na gradilištu postoji više izvođača koji nisu u međusobnom odnosu izvođač – podizvođač, već svaki od izvođača ima sklopljen ugovor isključivo s investitorom.

22.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 357-368 spisa) proizašlo je kako visina uobičajene naknade glavnom izvođaču za uslugu koordiniranja radova varira od 1% do 5% ukupne visine ugovorenih radova drugih izvođača, a koji imaju direktan ugovor s investitorom, a u konkretnom slučaju naknada za uslugu koordinaciju radova na gradilištu iznosila bi 4.873,58 eura (1% vrijednosti ugovora kojeg je MIPCRO d.o.o. imao sklopljenog s tuženikom). Nadalje, vještak je naveo da je glavni izvođač taj koji treba voditi gradilište i koordinirati sve druge izvođače na istom, a sve s ciljem izvođenja radova u skladu s propisanom zakonskom regulativom, ugovorom, projektnom dokumentacijom i pravilima struke u ugovorenom, što znači da glavni izvođač treba poznavati vrstu ugovorenih radova i obveza svih drugih izvođača na gradilištu, njihove rokove i kapacitete koje mogu angažirati na istome. Dužan je sastaviti dinamički plan izvođenja radova i sukcesivno ga, u koordinaciji s ostalim odgovornim osobama drugih izvođača i drugih sudionika u gradnji, pratiti, izvršavati i po potrebi revidirati. Osim toga, glavni izvođač radova u određenoj je mjeri dužan i kontrolirati obavljanje radova drugih izvođača u smislu usklađenosti svih radova, a sve ovisno o samoj vrsti građevine i tehnologije izvođenja.

22.2. Nadalje, na ročištu održanom 4. srpnja 2024. (list 397 spisa) vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja te je pritom pojasnio da je, da bi koordinacija bila kvalitetna i da bi se svi radovi na gradilištu mogli izvoditi prema pravilima struke i poštujući određenu dinamiku kao i terminski plan, neophodno da glavni izvođač ima uvid u svu dokumentaciju drugih izvođača, a koji obavljaju radove na gradilištu.

22.3. Sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je isti izrađen detaljno i okolnosno, prema pravilima struke, a ni same parnične stranke nisu imale primjedbe na isti.

23. Imajući u vidu pojašnjenje vještaka iz nalaza i mišljenja vezano uz obveze i zadaće glavnog izvođača radova na gradilištu te dovodeći isto u svezu s materijalnim i personalnim dokazima izvedenim u tijeku ovog postupka, ovaj sud smatra kako tužitelj faktično nije ni vršio koordinaciju radova na način kako se to zahtjeva od glavnog izvođača.

23.1. Naime, i sadašnja direktorica tužitelja i svi ostali svjedoci su prilikom saslušanja suglasno iskazivali da tužitelj nije raspolagao ugovorom, troškovnikom ni ostalom popratnom dokumentacijom drugog izvođača pa da stoga zapravo nije ni znao koje su obveze tog drugog izvođača. Pritom su Marija Perić, Darko Lovrić i Alen Gajski naveli kako je tužitelj djelomične informacije o obvezama drugog izvođača dobio na samom gradilištu te prateći radove koje je taj drugi izvođač izvodio na terenu. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra kako tužitelj bez dokumentacije koja se odnosila na radove koje je izvodio drugi izvođač, nije bio u mogućnosti vršiti koordinaciju radova niti je iste u stvarnosti i vršio. Da je bez uvida u dokumentaciju drugog izvođača praktički nemoguće vršiti koordinaciju radova proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, a također i svjedoci Dinko Rako i Rok Magdalenić iskazivali su da nije moguće vršiti usklađivanje radova ako se nema uvid u dokumentaciju i obveze drugog izvođača. I sama direktorica tužitelja navela je da tužitelj nije znao koje je sve točno radove bio dužan izvršiti drugi izvođač, ali da se radila koordinacija u vidu onih radova koju su se isprepletali s radovima tužitelja.

23.2. Povrh navedenog, svjedok Rok Magdalenić, čiji iskaz u tom dijelu prihvaća ovaj sud jer je isti iskazivao detaljno i okolnosno te sud nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost istog, naveo je kako je upravo on koordinirao neke stvari te upisivao u građevinski dnevnik obveze jednog i drugog izvođača. Isto tako, sud prihvaća i iskaz svjedoka Željka Kosa da je i on vršio koordinaciju određenih radova. Sve to govori u prilog tome da tužitelj u stvarnosti nije koordinirao radove na način kako on to navodi u tijeku ovog postupka.

23.3. Iz iskaza direktorice tužitelja te svjedoka Darka Vusića, Alena Gajskog i Dinka Raka proizlazi da je zbog isprepletanja radova tužitelja s radovima drugog izvođača tužitelj bio primoran surađivati s drugim izvođačem (posebice se to odnosilo na fasaderske radove, postavljanje skele) te da je u tom smislu tužitelj i davao određene primjedbe, upute i sugestije drugom izvođaču, a isto dijelom potvrđuje i materijalna dokumentacija u spisu predmeta (list 166-209 spisa). Međutim, prema mišljenju ovog suda, ta nužna suradnja između tužitelja i drugog izvođača zbog djelomičnog isprepletanja radova ne znači da je tužitelj samim time i vršio koordinaciju radova na način kako to glavnom izvođaču nalažu pravila struke, posebice kada se uzme u obzir da tužitelj nije ni znao koje su to obveze drugog izvođača. Dakle, to što su se radovi tužitelja u pojedinim aspektima ispreplitali s radovima drugog izvođača u tehnološkom smislu, ne podrazumijeva samo po sebi da je tužitelj faktično i vršio radove koordinacije, pogotovo ne u punom opsegu, a kako se to očekuje od glavnog izvođača.

23.4. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje kako tužitelj u stvarnosti nije vršio koordinaciju radova na gradilištu, a pogotovo ne na način kako to glavnom izvođaču nalažu pravila struke.

24. Kako je dakle sud primjenom tereta dokazivanja zaključio da tužitelj s tuženikom nije sklopio usmeni ugovor o djelu glede vršenja usluge koordiniranja radova na gradilištu, te da tužitelj faktično uopće ni nije vršio usluge koordiniranja radova na gradilištu kako bi to prema pravilima struke trebao vršiti glavni izvođač, to tužitelju ni ne pripada nikakva naknada pa je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine.

25. Imajući u vidu gore navedeno, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te primjenom čl. 451 st. 3. ZPP-a ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, poslovni broj Ovrv-62/2018 od 19. ožujka 2018., o čemu je odlučeno u toč. I. izreke presude.

26. O troškovima ovog postupka riješeno je u toč. II. izreke presude temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje, odredbom čl. 155. ZPP-a propisano je da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Nadalje, sud je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje u tekstu: Tarifa) s obzirom da je odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenje odluke o trošku postupka.

26.1. Kao opravdani trošak tuženiku je u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a priznat trošak sastava prigovora na rješenje o ovrsi iznosu od 500,00 eura (Tbr. 11. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanima 17. listopada 2019., 23. ožujka 2021., 15. veljače 2023., 20. travnja 2023., 13. veljače 2024. i 4. srpnja 2024. u iznosu od po 500,00 eura za pojedino ročište (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 3.000,00 eura, trošak sastava podneska od 9. listopada 2019. i 26. travnja 2024. u iznosu od po 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 1.000,00 eura. Dakle tuženiku je ukupno priznat trošak u iznosu od 4.500,00 eura, na koji iznos tuženik ima pravo i na PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, što sveukupno iznosi 5.625,00 eura.

26.2. Tuženiku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. studenog 2019. i 10. veljače 2020. s obzirom da u navedenim podnescima tuženik ponavlja već ranije iznesene navode pa stoga isti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Isto tako, sud nije priznao trošak sastava podneska od 15. veljače 2023. s obzirom da je navode iz istog podneska tuženik mogao iznijeti neposredno na ročištu koje je održano istog dana, dakle 15. veljače 2023., pa je stoga sud i taj podnesak tuženika cijenio kao nepotreban za vođenje ovog parničnog postupka. Slijedom navedenog sud je u tom dijelu, i to za iznos od 937,50 eura, zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbio kao neosnovan.

26.3. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. II. izreke ove presude.

27. Slijedom svega navedenog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 31. srpnja 2024.

Sudac:

Hugo Wedemeyer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. Tužitelju, po punomoćniku, odvjetniku Danku Jurišiću, odvjetniku u Zagrebu 2. Tuženiku, po punomoćniku Marku Tušeku, odvjetniku u Varaždinu

Broj zapisa: 9-3086a-a4c5f

Kontrolni broj: 0e0c1-176ff-b8b05

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=HUGO WEDEMEYER, L=VARAŽDIN, O=TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Varaždinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.