Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-54/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. N. d.o.o., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćniku H. V., odvjetniku u Z. protiv tuženika I. P. d.o.o., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2289/2021-4 od 21. srpnja 2022., ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj Pn-2289/2021-5 od 21. srpnja 2022., dana 29. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja te ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2289/2021-4 od 21. srpnja 2022., ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj Pn-2289/2021-5 od 21. srpnja 2022., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba tužitelja od 14. rujna 2021. kao nedopuštena.

1.1. Citirano rješenje ispravljeno je rješenjem istog suda poslovni broj Pn-2289/2021- 5 od 21. srpnja 2022. na način da je u uvodu rješenja u prvom redu umjesto ''po sucu tog suda Vlatki Toplak'' ispravno upisano ''po sucu tog suda Nevenki Božinović Ćupin''.

2. Navedeno rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj dana 14. rujna 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade imovinske štete s osnova izgubljene dobiti, koja mu je nastala otkazivanjem već ugovorenih poslova i prekida buduće suradnje od strane postojećih poslovnih partnera, te smanjenjem prihoda po osnovi novih poslova koje bi po redovitom tijeku stvari ostvario zbog članaka tuženika objavljenih 6. travnja 2019. pod nazivom ''Zovu firme, spominju policiju i traže novac, ne morate im ga dati'', dana 7. veljače 2020. pod nazivom ''Zovu firme, predstavljaju se kao policija i traže novac, a financira ih država'', dana 22. veljače 2020. pod nazivom ''Kažu da zovu iz policije, traže novac za bojanke i brošure, a onda vas ovrše'' i dana 10. lipnja 2020. pod nazivom ''Predstavljaju se kao policija i traže novac. Razotkrili smo ih, izgubili su na sudu'',

- da u spisu prileže zahtjevi za objavu ispravka netočno i nepotpuno objavljenih informacija i davanjem isprike nakladnika od 26. veljače 2020. za tekst objavljen 7. veljače 2020. i od 27. veljače 2020. za tekst objavljen 22. veljače 2020.,

te pozivajući se na odredbu čl. 21. st. 1. i 2. i čl. 23. Zakona o medijima (''Narodne novine'' broj 59/2004, 84/2011 i 81/2013, dalje: ZM),

zaključuje da je predmetna tužba podnesena izvan zakonskog roka propisanog odredbom čl. 23. ZM-a, slijedom čega je istu odbacio kao nedopuštenu.

6. Tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio i primijenio odredbu čl. 23. ZM-a obzirom je predmet ovog postupka imovinska šteta, koja se u smislu odredbe čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO) smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, radi čega trenutak nastanka imovinske štete ne koindicira s trenutkom nastanka štetnog događaja (objavom netočnih informacija u medijima, kao što je to slučaj s neimovinskom štetom), odnosno smatra se da je imovinska šteta nastala kad su nastale štetne posljedice objave netočnih informacija u medijima. Kako su se u ovom konkretnom slučaju za tužitelja štetne posljedice uslijed objave netočnih i nepotpunih informacija te lažnih informacija na internetskom portalu Indeks.hr u nakladništvu tuženika očitovale u raskidu poslovne suradnje i otkazivanju daljnje suradnje od strane dotadašnjih tužiteljevih poslovnih partnera i odbijanju potencijalnih poslovnih partnera za stupanje u poslovni odnos s tužiteljem, a koje su posljedice nastajale tijekom dužeg perioda od objave samih članaka, to bi tumačenjem čl. 23. ZM-a na način kako to čini prvostupanjski sud tužitelju bila onemogućena pravna zaštita te bi isto bilo u suprotnosti s kogentnom odredbom čl. 1045. ZOO-a, jer bi tužbu za naknadu imovinske štete (čija se visina mora dokazivati u postupku) trebalo podnijeti unaprijed prije nastanka same imovinske štete i štetnih posljedica, što je u suprotnosti s usvojenim pravnim načelima, pa stoga predmetni spor treba procjenjivati kroz prizmu odredbe čl. 21. ZM-a. Zaključno navodi da je prvostupanjski sud uslijed pogrešnog procesnopravnog pristupa predmetu spora, propustio utvrditi odlučne činjenice, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega su ostale neraspravljene odlučne okolnosti za odluku, pa je time ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje u tekstu: ZPP).

7. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga tužitelja, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je u obrazloženju naveo jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, te se prvostupanjsko rješenje može ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. Međutim, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu tužitelja kao nedopuštenu, a kako to osnovano ukazuje i tužitelj u svojoj žalbi.

9. Odgovornost nakladnika za štetu regulirana je čl. 21. ZM-a, kojim je u stavku 1. propisano da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom, dok je prema stavku 2. šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna štete) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), time da je stavkom 3. propisano da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno. U čl. 22. ZM-a propisan je način naknade nematerijalne štete i posebne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne (neimovinske) štete. Odredbom čl. 23. ZM-a određeno je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.

10. Obzirom da je čl. 21 st. 2. ZM-a imovinska šteta definirana kao umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja, izgubljena zarada (izmakla korist) predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim, pa kada se navedeno poveže s odredbom čl. 1086. ZOO-a kojom je propisano da se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, ne može se prihvatiti pravilnim stav prvostupanjskog suda da se rok za podnošenje tužbe propisan odredbom čl. 23. ZM- a odnosi i na tužbe za naknadu imovinske štete. Naime, odredbu čl. 23. ZM-a valja tumačiti u korelaciji s odredbom čl. 22. ZM-a, te tumačenjem te dvije odredbe zajedno valja zaključiti da se propisani rok od tri mjeseca odnosi na tužbe za naknadu neimovinske štete (povrede prava osobnosti).

11. Kako se prema shvaćanju ovog suda rok za podnošenje tužbe određen u čl. 23. ZM-a ne primjenjuje na tužbe za naknadu imovinske štete (u tom smislu i odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1181/2016 od 9. lipnja 2016. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2762/2016 od 8. veljače 2017.), to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom citirane zakonske odredbe odbacio tužbu tužitelja kao nedopuštenu, slijedom čega je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

12. Prvostupanjski sud će, u nastavku postupka, provesti dokazni postupak radi utvrđenja činjenica od kojih zavisi ocjena osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, te će na temelju ocjene svih provedenih dokaza donijeti odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, kojom će odlučiti i o troškovima žalbenog postupka.

U Varaždinu, 29. srpnja 2024.

Sutkinja

Amalija Švegović v.r.