REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž -950/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BKS-L. C. d.o.o. OIB:…, iz Z., , kojeg zastupaju odvjetnici iz O. D M. & P. iz R., protiv tuženika G. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica R. I., odvjetnica iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru od 31. listopada 2022., poslovni broj: SSS Povrv-379/2022-72, u sjednici vijeća održanoj 26. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja BKS-L. C. d.o.o. iz Z. i tuženika G. V. djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se prihvaćaju, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru od 31. listopada 2022., poslovni broj: SSS Povrv-379/2022-72 preinačava i sudi:

"I. 1.Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz Z., poslovne oznake Ovrv-1827/2013 od 04. listopada 2013. izdan temeljem mjenice održava se na snazi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku G. V., iz Z., ,OIB:…, platiti tužitelju BKS-L. C. d.o.o., OIB:… iz Z., iznos od 6.673,30 eur/50.280,01 kunu sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

2. U preostalom dijelu za iznos od 40.494,82 eur/305.108,39 kuna i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos tekuće od 4. listopada 2013. do isplate tužbeni zahtjev tužitelja BKS-L. C. d.o.o., odbija se kao neosnovan.

II. Tuženik G. V. dužan je tužitelju BKS-L. C. d.o.o. nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.949,52 euro/14.688,66 kuna, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju BKS-L. C. d.o.o. da tuženiku G. V. naknadi trošak žalbe u iznosu od 79,30 euro/597,48 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. 1.Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz Z., , posl. oznake Ovrv-1827/2013 od 04. listopada 2013. izdan temeljem mjenice održava se na snazi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku G. V., iz Z., OIB:…, platiti tužitelju BKS-L. C. d.o.o., OIB:…, iz Z., iznos od 69.132,47 kn/9.176,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

2. U preostalom dijelu za iznos od 286.255,83 kn/24.959,67 eura i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos tekuće od 4. listopada 2013. do isplate tužbeni zahtjev tužitelja BKS-L. C. d.o.o., odbija se kao neosnovan.

II. Dužan je tužitelj platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 8.926,39 kn/1.184,81 euro u roku od 15 dana."

2. Protiv presude žalbe su pravovremeno podnijeli tužitelj i tuženik.

2.1.Tužitelj žalbom pobija točku I.2. izreke u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen, te točku II. izreke kojom je obvezan platiti troškove postupka tuženiku. Žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda od 2. travnja 2021. kojom je određeno vještačenje. U žalbi ističe kako nalaz vještaka Z. T. nije zakonit zbog čega da prvostupanjski sud nije mogao na njemu utemeljiti svoju odluku. Štoviše sud uopće nije trebao dozvoliti provedbu tog dokaza, jer se radi o dokazu koji nije predložen do zaključenja prethodnog postupka. Osim toga radi se o vještaku kriminalističke struke, koji nema znanja potrebna za ekonomsku procjenu vrijednosti neke stvari. On je vještak za "audiovizualna djela", što znači da ima znanja o autorskim djelima, te kao kriminalist vjerojatno može procjenjivati jesu li ta djela falsifikat ili nešto slično. U konkretnom slučaju ne radi se o audio vizualnim djelima već o opremi, odnosno uređajima koji su potrebni za reprodukciju u kinima. Smatra također da je metoda izračuna vrijednosti kojom se služio vještak neprihvatljiva, jer se umanjenjem vrijednosti za iznos amortizacije ne dobiva tržišna vrijednost stvari. Smatra da je prvostupanjski sud, temeljeći svoju odluku na nalazu vještaka koji nije nadležan za predmet vještačenja, koji nema potrebnu licencu za traženo vještačenje i koji u konačnici ne objašnjava kako je došao do amortizacijskih stopa koje primjenjuje, prvostupanjski sud povrijedio članak 252. stavak 2. ZPP-a. Osporava i odluku o troškovima postupka, navodeći da ista nema nikakve veze sa logikom i osnovama matematike, jer smatra da nema logike i pravičnosti da stranka koja je uzrokovala postupak i koja je izgubila postupak bude nagrađena troškovima postupka. Ističe da tuženik nije priznao zahtjev, niti dio zahtjeva, čak što više iznosio je sve moguće prigovore kako bi izbjegao takav zahtjev. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se tužitelju u cijelosti dosudi zahtjev, podredno pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

2.2. Tuženik žalbom pobija presudu u točki I.1. izreke kojom je obvezan tužitelju platiti iznos od 69.132,47 kuna sa zateznim kamatama od 4. listopada 2013., te točku II. izreke kojom je tužitelju određeno da mu na ime parničnog troška isplati iznos od 8.926,39 kuna/1.184,81 euro. Žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 299. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), jer je sud prihvatio kao novi dokaz, a nakon zaključenja prethodnog postupka, dokumentaciju na temelju koje je provedeno financijsko vještačenje. Osim toga, smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP- a, jer u obrazloženju presude postoje nedostaci zbog kojih se presuda ne može ispitati, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ističe dalje, kako je sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti dužan ispitati legitimaciju stranaka, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, jer tužitelj nije dostavio izvornu mjenicu kako bi dokazao da je on doista imatelj mjenice, a time ujedno dokazao i svoju aktivnu legitimaciju. Dalje navodi kako je tužitelj u mjenici naznačio izuzetno visoki iznos koji nema nikakvu vezu sa ispravama u spisu, pa je potpuno jasno postojanje prijevarne namjere tužitelja, zbog čega je očito da mjenica nije valjana ni u formalno pravnom smislu. Osim toga, u pobijanoj presudi početak tijeka kamate određen je sa 4. listopadom 2013. bez ikakvog obrazloženja. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka Z. T. proizlazi da je tužitelju izvršen povrat robe u vrijednosti od 188.046,17 kuna. Tužitelj je odbio primiti Ploter Canon IPF 800 sa priborom, a koji je vrijednosti 18.852,46 kuna, sa kojom vrijednosti se suglasio i tužitelj na ročištu od 2. srpnja 2021. Nepoznato je i ne proizlazi iz dokaza, kako se navodi u žalbi, na koji je način sud došao do zaključka da bi temeljem nevaljane mjenice obvezao tuženika na platež iznosa od 69.132,47 kuna sa kamatama od 4. listopada 2013. Zbog svega navedenog osporava se i odluka o troškovima postupka jer su isti, prema žalbenim navodima, prenisko dosuđeni s obzirom da oni tuženiku pripadaju u cijelosti. Predlaže se stoga žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom uz obvezu tužitelja na platež troškova postupka. Traži i trošak sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja pobija sve žalbene navode tužitelja, ističući da isti nisu osnovani, niti istiniti. Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

3.1. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane.

5. Tužitelj i tuženik u svojim žalbama ističu da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te sadrži sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite presude, stoga suprotno navodima žalbi parničnih stranaka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju se ukazuje žalbama stranaka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao izdavatelj vlastite mjenice namiri tražbinu u iznosu od 355.388,30 kuna sa zateznim kamatama od 4. listopada 2013. do isplate. Potraživanje tužitelja proizlazi iz osnovnog posla i to šest Ugovora o financijskom leasingu broj koje su zaključili tužitelj, kao davatelj leasinga i tuženik, kao primatelj leasinga.

7. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da je tužitelj sklopio šest Ugovora o leasingu prvobitno sa trgovačkim društvom I. K. d.o.o. koje je u ime tuženika kao direktor potpisao tuženik;

- da su prava i obveze iz navedenih ugovora 2008. preneseni na I. A. Z. d.o.o. čiji direktor je također bio tuženik;

- da je tuženik po svakom ugovoru, kao sredstvo osiguranja, predao tužitelju šest bjanco vlastitih mjenica;

- da tuženik nije plaćao obveze preuzete navedenim ugovorima, zbog čega je tužitelj sa 24. ožujka 2011. raskinuo ugovore o leasingu;

- da je dug na dan raskida iznosio 33.776,26 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu i ostale troškove;

- da do dana raskida tuženik nije isplatio sve dospjele naknade po Ugovorima o financijskom leasingu;

- da je nakon raskida Ugovora o leasingu sam tužitelj popunio bianco mjenicu s naznakom da je mjenica izdana u Z. 26. rujna 2013., te da ista glasi na mjeničnu svotu od 355.388,30 kuna.

8. Neosnovano tuženik prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja tvrdeći kako, a budući da tužitelj nije dostavio izvornu mjenicu, nije dokazao da je on doista imatelj mjenice, čime da nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Ovo stoga, što među strankama tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tuženik, kao sredstvo osiguranja Ugovora o financijskom leasingu, izdao tužitelju šest vlastitih mjenica (bjanko), pa činjenica da nije dostavljen izvornik mjenice nije od utjecaja pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za preuzetu mjeničnu obvezu tuženika prema tužitelju.

9. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da mjenica, u smislu odredbi Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94, 92/10 dalje ZM), sadrži sve što treba sadržavati, sukladno članku 109 ZM, te da nema formalnih nedostataka koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice, iako se u konkretnom slučaju radilo o tzv. bjanko mjenici koja svojstvo mjenice stječe tek njezinim naknadnim ispunjenjem.

10. Pravilno je također prvostupanjski sud utvrđivao visinu obveze iz osnovnog posla zbog kojega je mjenica, kao sredstvo osiguranja plaćanja i izdana. To stoga, što je prema obavijesti o raskidu Ugovora o financijskom leasingu (svih šest ugovora) obveza tuženika prema tužitelju iznosila 33.776,26 EUR u protuvrijednosti kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu i eventualne ostale troškove, te oštećenja, dok je mjenica popunjena na iznos od 355.388,30 kuna bez obrazloženja i dokaza kojim bi se opravdao navedeni iznos duga prema navedenim ugovorima o financijskom leasingu.

11. Provedenim financijskim vještačenjem po vještaku I. F. mag.oec. utvrđeno je da je tužitelj u trenutku raskida svih šest Ugovora o financijskom leasingu imao potraživanje prema tuženiku koje se sastojalo od dospjelih, a neplaćenih rata za prosinac 2010., te za siječanj, veljaču i ožujak 2011. u ukupnom iznosu od 49.435,24 kune, uvećano za troškove opomene u iznosu od 2.186,87 kuna, odnosno ukupno 51.604,11 kuna. Ostatak nedospjelih rata leasinga nakon raskida Ugovora po svim Ugovorima iznosio je 205.574,53 kune, što znači da je ukupni dospjeli dug iznosio 257.178,64 kune (205.574,53 kuna + 51.604,11 kuna). Vještak I. F. predmetno potraživanje nije umanjila za vrijednost vraćene opreme.

12. Prema nalazu i mišljenju Z. T., ukupna vrijednost vraćene opreme iznosila je 188.046,17 kuna.

13. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti iznos od 69.132,47 kuna/9.176,06 eura, jer navedeni iznos predstavlja razliku između ukupno dospjelog duga koji je na dan raskida ugovora iznosio 257.178,64 kune i iznosa od 188.046,17 kuna, koji predstavlja ukupnu vrijednost opreme koju je tuženik vratio tužitelju, što je među strankama nesporno, a o čemu postoje i zapisnici o povratu predmeta leasinga, kako je to u svom nalazu i mišljenju konstatirao i sudski vještak. Obveza vraćanja predmeta leasinga proizlazila je i iz priloženih Općih uvjeta za zaključenje Ugovora o financijskom leasingu (strana 31. do 32. spisa).

14. Naime, točno je da je kod financijskog leasinga, kakav su zaključile parnične stranke, postojala tzv. opcija kupnje, međutim u dijelu Općih uvjeta sa podnaslovom „Opcija kupnje/povrat predmeta leasinga“ u stavku 1. navedeno je da po konačnom izvršenju svih plaćanja, odnosno ispunjenju svih ugovornih obveza, primatelju leasinga pristoji pravo stjecanja vlasništva nad predmetom leasinga. U stavku 2. navedeno je da u slučaju prijevremena prestanka, raskida, otkaza ili drugog načina prestanka Ugovora prije isteka ugovorenog leasing razdoblja, pri čemu ugovorene obveze nisu do kraja ispunjene, primatelj leasinga obvezan je predmet leasinga vratiti davatelju leasinga (u konkretnom slučaju tužitelju) u neposredan posjed zajedno s ključevima, ispravama i ostalim dokumentima, bez odgode i u mjestu kojeg odredi B..

14.1. U konkretnom slučaju došlo je do raskida Ugovora o financijskom leasingu prije isteka ugovorenog leasing razdoblja i stoga je postojala obveza tuženika vratiti predmet leasinga, što je isti i učinio, a kako to proizlazi iz zapisnika o povratu predmeta leasinga.

O žalbi tužitelja

15. Tužitelj u svojoj žalbi navodi da presudu, između ostalog, pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člancima 286., 288. stavak 5., 289. i 292. ZPP-a.

16. Naime, tužitelj žalbom osporava provedeno vještačenje po vještaku Z. T., navodeći prije svega da sud nije trebao dozvoliti izvođenje predloženog dokaza, jer isti nije predložen do zaključenja prethodnog postupka.

16.1. Ovi žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Naime, prije zaključenja prethodnog postupka, već u podnesku od 17. ožujka 2015. (prethodni postupak zaključen je 23. veljače 2016. – zapisnik na strani 135. spisa) tuženik je predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, radi utvrđenja visine preostale obveze iz osnovnog posla u trenutku raskida ugovora s tim da se od tog iznosa odbije vrijednost vraćene opreme (strana 98. do 101. spisa). Stoga, a budući da vještak I. F. mag.oec. nije izvršila procjenu vrijednosti vraćene opreme u sklopu vještačenja o visini preostale novčane obveze tuženika prema tužitelju, a temeljem zaključenih Ugovora o financijskom leasingu, prvostupanjski je sud pravilno vještačenje vrijednosti vraćene opreme proveo po vještaku Z. T., stalnom sudskom vještaku za audiovizualna djela.

16.2. Neosnovano, tek sada u žalbi, tužitelj prigovora osobi vještaka navodeći da vještak Z. T. nije imao dovoljno stručnog znanja da bi pravilno izvršio procjenu vrijednosti vraćene opreme. Naime, tužitelj, nakon što je sud svojim rješenjem od 2. travnja 2021., poslovni broj: Povrv-1740/2015 odredio osobu vještaka, kao i predmet vještačenja, nije prigovorio osobi vještaka. Osobi vještaka, kao ni provedenom vještačenju tužitelj se nije protivio ni nakon provedenog vještačenja, stoga se protivljenje osobi vještaka i provedenom vještačenju tek sada u fazi žalbe smatra iznošenjem novih činjenica, a prema članku 352. stavku 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice osim ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Zbog navedenog, a kako se prema ocjeni ovoga suda radi o iznošenju novih činjenica, ovi žalbeni navodi tužitelja nisu relevantni.

17. Uvažavajući sve naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje žalbom tužitelja, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

O žalbi tuženika

18. Neosnovano tuženik u svojoj žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. stavkom 2. ZPP-a. Naime, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, dokazni prijedlog tužitelja radi provođenje financijskog vještačenja prihvaćen je na pripremnom ročištu, pa činjenica da je vještakinja nakon preuzimanja predmeta radi vještačenja zatražila dodatnu dokumentaciju, ne predstavlja novi dokaz u smislu članka 299. stavka 2. ZPP-a, kako to smatra tuženik.

19. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da činjenica da ne postoji zapisnik o predaji predmeta leasinga u odnosu na Ploter Canon IPR 800 sa priborom, nedvojbeno znači da potraživanje tužitelja ne treba umanjiti za nespornu vrijednost istoga u visini od 18.852,46 kuna.

19.1. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan.

19.2. Naime, pravilno tuženik u žalbi ukazuje da iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik pokušao tužitelju vratiti Ploter Canon IPF 800 sa priborom, ali je tuženik navedeni predmet leasinga odbio primiti zbog nedostatka prostora. Tako naime proizlazi iz podneska tuženika od 17. ožujka 2015., a ove navode tuženik je ponovio i u svom iskazu. Identično kao tuženik svjedočio je i S. V. (strana 265. spisa). Tuženik tijekom postupka prednje navode nije osporio. Zakonska zastupnica tužitelja saslušana je na glavnoj raspravi koja je održana 24. rujna 2018. (strana 174. – 175. spisa) a iz njezina iskaza nedvojbeno proizlazi da je tuženik dio opreme vratio. Na poseban upit zašto je tužitelj odbio preuzeti svu robu koja je bila predmetom leasinga i koju je tuženik ponudio vratiti tužitelju, ista se očitovala tako što je navela da je interes tužitelja dobiti novac za robu koju je tuženik od tužitelja preuzeo, a nema interesa za povratom robe. Iz navedenog se, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, mogu sa sigurnošću prihvatiti navodi tuženika da je tužitelj odbio prihvatiti Ploter Canon IPF 800, kako je to tuženik i tvrdio tijekom postupka. To tim više što je i sam tužitelj, na ročištu održanom 2. srpnja 2021., predložio da se, ukoliko sud procjeni da bi za vrijednost opreme dug tuženika trebalo umanjiti, kao vrijednost Ploter Canona IPF 800 sa priborom uzme vrijednost u iznosu od 18.852,46 kuna.

19.3. S obzirom na navedeno vrijednost tužiteljeva potraživanja u visini od 9.176,06 euro/69.132,47 kuna umanjena je i za iznos od 2.502,15 euro/18.852,46 kuna, tako da je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i platni nalog održati na snazi za iznos od 6.673,30 euro/50.280,01 kunu, a isti ukinuti za iznos od 40.494,82 euro/305.108,29 kuna, jer navedeni iznos predstavlja razliku između utuženog iznosa od 47.168,13 euro/355.388,30 kuna i iznosa od 6.673,30 euro/50.280,01 kunu, koji predstavlja dug tuženika prema tužitelju.

20. Zakonska zatezna kamata pravilno je određena od podnošenja tužbe tj. od 4. listopada 2013., sukladno članku 29. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 dalje ZOO).

21. Zbog navedenog, a temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373 a stavka 1. točka 2. i stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

21. Što se tiče odluke o troškovima postupka, valja navesti da pravilno tužitelj u svojoj žalbi ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove, već samo o kvalitativnom uspjehu stranaka ocijenivši da je tužitelj u sporu uspio sa 37% zahtjeva, a tuženik sa 63%, pa je izračunao troškove i jedne i druge strane te izvršio prijeboj tako obračunatih troškova i na taj način obvezao tužitelja da naknadi tuženiku trošak u iznosu od 8.926,39 kuna/1.184,81 euro.

21.1. Člankom 154. stavkom 2. ZPP-a propisano je: ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

21.2. Uvažavajući sadržaj odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, kao i činjenicu da su stranke djelomično uspjele u parnici, a također vodeći računa i o tome da je prvostupanjska presuda preinačena, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je tužitelj u pogledu visine svog zahtjeva uspio sa 14%, dok je u pogledu osnova svog zahtjeva njegov uspjeh ocijenjen u visini od 100%, odnosno ukupan uspjeh tužitelja iznosi 114%. Vodeći računa o uspjehu tužitelja u pogledu osnova i visine proizlazi da je njegov uspjeh 57% (114:2=57). Tuženik je u pogledu visine uspio sa 86%, dok u pogledu osnove tužbenog zahtjeva tuženik nije uspio, jer nije uspio osporiti osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, pa vodeći računa i o uspjehu tuženika kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine zahtjeva, uspjeh tuženika iznosi 43% (86:2=43). Kada se konačno od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobije se konačni uspjeh tužitelja od 14% (57% - 43 % = 14%).

21.2. Prvostupanjski je sud kao osnovan trošak tužitelja priznao trošak: javnobilježničke nagrade u iznosu od 657,62 euro/4.954,85 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku na osam ročišta po Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 dalje: Tarifa) u iznosu od po 663,61 euro/5.000,00 kuna za svako, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 2. ožujka 2015. po Tbr. 9. točki 2. Tarife u iznosu od 331,81 euro/2.500,00 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu od 12. studenog 2014. po Tbr. 9 točki 5. Tarife u iznosu od 66,36 euro/500,00 kuna, trošak sastava podneska kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 663,61 euro/5.000,00 kuna po Tbr. 8. točki 1. Tarife, trošak sastava podneska kojim se očituje na prigovor u iznosu od 663,61 euro/5.000,00 kuna po Tbr. 8. točki 1. Tarife, što daje ukupan iznos od 7.691,93 euro/57.954,88 kuna, odnosno što uvećano za PDV daje iznos od 9.614,91 euro/72.443,60 kuna. Tom je iznosu dodan i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 518,15 euro/3.904,00 kune, tako da je ukupni trošak tužitelja utvrđen u visini od 10.133,06 euro/76.347,60 kuna.

21.3. Kada se u konačnici uzme uspjeh tužitelja u sporu (14%) tužitelju je bilo potrebno priznati trošak postupka u iznosu od 1.418,62 euro/10.688,66 kuna. Tom je iznosu dodan trošak vještačenja u iznosu od 530,89 euro/4.000,00 kuna, jer se radi o trošku koji je bio potreban neovisno o uspjehu u postupku. Ukupni trošak tužitelja iznosi 1.949,52 euro/14.688,66 kuna, a isti je, sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a tuženik dužan nadoknaditi tužitelju. Zbog navedenog, a temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tužitelju koji je uspio sa žalbom samo u pogledu odluke o troškovima postupka nije dosuđen trošak žalbe, jer sa žalbom nije uspio u pogledu glavne stvari, već samo djelomično u pogledu troškova postupka.

22.1. Tuženik je sa žalbom također djelomično uspio, ali u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu, pa mu je trošak priznat prema vrijednosti predmeta spora za žalbu (9.176,06 eura/69.132,47 kuna) i prema uspjehu u žalbenom postupku kojega ovaj drugostupanjski sud cijeni u visini od 27%. Trošak tuženika sastoji se od troška sastava žalbe u iznosu od 207,38 euro/1.562,50 kuna (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 42. Tarife) i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 86,35 euro/650,63 kune odnosno ukupno 293,73 euro/2.213,13 kuna, pa kako je tuženik uspio sa 27% žalbe, pripada mu pravo na trošak u iznosu od 79,30 euro/597,48 kuna. Ova odluka temelji se na članku 166. stavku 2. ZPP-a.

23. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja, jer je ovaj trošak bio nepotreban.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 26. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić