REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-798/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pažin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika AKD - Zaštita d.o.o., Zagreb, Savska cesta 28, OIB 09253797076, kojeg zastupa punomoćnik Igor Svilar, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti izvanrednoga otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-182/2022-2 od 28. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8864/2020-19 od 25. studenoga 2021., u sjednici održanoj 24. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 26. listopada 2020.g. kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 01. prosinca 2007.g. nije dopuštena.
Utvrđuje sa da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika.
Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad i to radno mjesto – „Zaštitar“, odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i iskustvu, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se tuženiku, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počevši od dana presuđenja pa do isplate primjenom prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 (tri) postotna poena određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br: 78/15), sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“
2. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju prema članku 382.a stavku 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovome sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da ju odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s člankom 391. stavcima 1. i 2. ZPP, uzevši u obzir da je stavkom 3. toga članka propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
5. Revizija je neosnovana.
6.1. Tužitelj se u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ustvrđujući „da je drugostupanjska odluka nerazumljiva, proturječi sama sebi odnosno razlozima presude, u dijelovima uopće nema razloga, kada su razlozi navedeni oni su proturječni i nejasni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“. U nastavku sadržaja revizije potom uopće ne ukazuje na to što je to u drugostupanjskoj presudi nerazumljivo, u kojim to dijelovima ta presuda uopće nema razloge, a koji od razloga su pak proturječni i nejasni te u čemu se to ogleda proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Upravo suprotno, iz ostatka sadržaja revizije, onoga u kojem tužitelj obrazlaže zašto su sudovi na utvrđeno činjenično stanje, prema njegovu shvaćanju, pogrešno primijenili materijalno pravo, proizlazi da je tužitelju sasvim jasno koje su i kako činjenice u postupku utvrđene, zašto postojanje tih činjenica proizlazi iz isprava koje su poslužile kao dokaz u postupku te zašto nižestupanjski sudovi smatraju da je tužbeni zahtjev neosnovan.
6.2. Tvrdnja pak o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP ostala je u reviziji potpuno neobrazložena, jer tužitelj niti jednim navodom nije ukazao na to koju to od odredaba ZPP-a drugostupanjski sud nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio.
6.3. Zato ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.
7.1. Predmet spora u njegovu revizijskome stadiju zahtjev je tužitelja, radnika, da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika, poslodavca, od 26. listopada 2020., o izvanrednome otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenoga između parničnih stranaka 1. prosinca 2007., da se utvrdi da tužitelju radni odnos nije prestao i da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na radno mjesto „zaštitar“.
7.2. Nižestupanjski sudovi na temelju utvrđene, među strankama nesporne činjenice, da je tužitelju rješenjem ovlaštenoga upravnog tijela Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske od 14. listopada 2020. zabranjeno obavljanje poslova privatne zaštite – zaštitara, dakle, onih poslova za koje je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu. Nije sporno da je to rješenje doneseno zato što je tužitelj izgubio zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova. Nižestupanjski sudovi smatraju da se u ovome slučaju radi o osobito važnoj činjenici uslijed koje uz uvažavanje svih okolnosti ili interesa obiju ugovornih stranaka radni odnos više nije moguć, što sa stajališta poslodavca, na temelju članka 116. stavaka 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17 i 98/19, dalje ZR), predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
7.3. Tužitelj u reviziji zapravo ne osporava da opisana situacija poslodavcu predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu, no, smatra da se radi o razlogu za redoviti otkaz, odluku o kojemu poslodavac može donijeti ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz). Pritom se tužitelj u reviziji pogrešno poziva na članak 113. ZR, jer je redoviti otkaz propisan člankom 115. toga Zakona.
7.4. Pogrešno je tužiteljevo shvaćanje kako poslodavac odluku iz članka 116. stavka 1. i 2. ZR može donijeti samo ako radnik osobito teško povredi obvezu iz radnoga odnosa. Naime, tom je odredbom propisano da takvu odluku poslodavac može donijeti i kada postoji neka osobito važna činjenica zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti ili interesa obiju ugovornih stranaka radni odnos više nije moguć. Osobito važna činjenica je u ovome slučaju to što je tužitelju zabranjeno obavljati poslove zbog kojih je predmetni ugovor o radu sklopljen. Pritom nije odlučno to što je radniku odlukom ovlaštenoga upravnog tijela ovlaštenje za obavljanje posla za koji je takvo ovlaštenje propisano kao uvjet za obavljanje toga posla, koje ovlaštenje je kao uvjet za obavljanje toga posla radnik morao prethodno od istoga upravnog tijela ishoditi, oduzeto zbog gubitka potrebne zdravstvene sposobnosti. Naime, kada je sa stajališta poslodavca razlog za zapošljavanje radnika na radnome mjestu zaštitara postojanje odobrenja ovlaštenoga tijela za obavljanje poslova zaštitara, bez kojega poslodavac ugovor o radu za to radno mjesto s radnikom ne može ni sklopiti, onda mu je oduzimanje toga odobrenja osobito važna činjenica uslijed koje radni odnos više nije moguć, pri čemu nije odlučan razlog za oduzimanje odobrenja. Zato tužitelj pogrešno smatra da je u ovome slučaju tuženik trebao donijeti odluku o redovitome otkazu ugovora o radu jer bi to za njega kao radnika bila primjena povoljnijega prava te pogrešno smatra da takvo njegovo shvaćanje proizlazi iz odluke ovog suda Revr 1044/2016-3 od 29. svibnja 2018., jer je ona donesena u činjeničnim okolnostima različitima od predmetnih.
7.5. Zato nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.
8. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena presuđeno je na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP kao u točki I. izreke.
9. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se ne radi o trošku potrebnome za odlučivanje o reviziji (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 24. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
