REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-968/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca, Željka Pajalića, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te dr. sc. Ante Perkušića, mr.sc. Igora Periše i Željka Šarića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radojica Vučković & Sreten Baljak u Osijeku, protiv prvo tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima Građansko-upravni odjel i drugo tuženika Hrvatske vode, pravne osobe za upravljanje vodama, OIB 28921383001, Zagreb, Grada Vukovara 220, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šunić i partneri, iz Zagreba, radi povrata zakupnine i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-942/2020-3 od 2. studenoga 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-57/2019-80 od 17. srpnja 2020., u sjednici održanoj 24. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija.

II. Odbija se zahtjev drugo tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od ukupno 219.846,25 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od čega iznos od 26.422,25 kn na ime isplaćene zakupnine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 27. ožujka 2008. do isplate, te iznos od 193.424,00 kn na ime izmakle koristi s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja, tj. od 17. srpnja 2020. do isplate. U točki 2. izreke predmetne presude tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 227.886,60 kn na ime stvarne štete. U točki 3. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 36.061,28 kn na ime troška parničnog postupka, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 56.691,48 kn tužitelj odbijen.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke predmetne žalba tužitelja je odbijena, kao neosnovana u pobijanom dijelu točke 2. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki II. izreke žalba tuženika djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u pobijanom dijelu točke 1. izreke presude na način da se tuženicima nalaženo da tužitelju solidano isplate iznos od ukupno 181.161,45 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to 26.422,25 kn na ime isplaćene zakupnine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2008. i 154.739,20 kn na ime izmakle koristi s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 17. srpnja 2020. do isplate. U točki III. izreke preinačena je odluka o troškovima na način da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-239/2021-2 od 19. svibnja 2021. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-942/2020-3 od 2. studenoga 2020. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Pripada li vjerovniku pravo na zatezne kamate na dosuđenu naknadu imovinske štete (izmakle koristi), kao posljedice povrede ugovora, od dana nastanka štete ili od dana donošenja sudske odluke kojom je ta naknada dosuđena?“

4. Na temelju navedenog dopuštenja tužitelj je podnio reviziju kojom je predložio pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

5. Drugo tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizijskih navoda tužitelja, pozivajući se na shvaćanja revizijskog suda izneseno u odlukama Rev 7/2017 od 20. svibnja 2020. i Rev 2720/2015 od 16. travnja 2019., te predlaže odbiti reviziju, te mu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju..

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete, kako stvarne štete tako i izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja zakupljenog javnog vodnog dobra i to što nije mogao iskoristiti repromaterijal namijenjen sijanju usjeva na predmetnom zemljištu u iznosu od 227.886,36 kuna, u vidu izmakle dobiti u ukupnom iznosu od 200.000,00 kuna i iznos od 26.422,25 kuna na ime isplaćene zakupnine.

9. U postupku koji je prethodio revizijskom postupku utvrđeno je:

- da su tužitelj kao zakupac i drugo tuženik u svoje ime, a za račun prvo tuženika, kao zakupodavac, zaključili Ugovor o zakupu javnog vodnog dobra, 27. ožujka 2008., kojim je tužitelj uzeo u zakup nekretnine ukupne površine 70,4592 ha, na vrijeme od 2 godine, uz ugovorenu zakupninu u iznosu od 26.422,25 kuna godišnje, s tim da je zakupnik dužan zakupninu za prvu godinu zakupa platiti prije potpisivanja ugovora,

- da je tužitelj 16. srpnja 2009. raskinuo ugovor o zakupu,

- da je tužitelj dopisom od 26. ožujka 2009. obavijestio drugo tuženika da nije koristio predmetno zemljište u 2008. iz razloga što su druge osobe obrađivale to zemljište, te traži da mu se uplaćeni iznos zakupnine za 2008. od 26.422,25 kuna prizna kao zakupnina za 2009. godinu,

- da tužitelj nije zasijao zakupljeno zemljište, ali da je prikazivanjem netočnih podataka ostvario sredstva državne potpore,

- da je vještačenjem utvrđena mogućnost čiste dobiti koju je tužitelj mogao ostvariti na 35 ha u iznosu od 97.090,00 kuna, a uz obradu 3,5 ha koje je tada obrađivao drugi zakupac, u 2008. mogao je ostvariti ukupni prihod od 106.799,00 kn, da bi tužitelj imao pravo i na poticaj za ukupnu površinu od 38,5 ha po 2.250,00 kn/ha, odnosno na još 86.625,00 kuna, tako da ukupna šteta iznosi 193.424,00 kuna.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su cijeneći da je Ugovor o zakupu raskinut, a da je tužitelj u cijelosti platio zakupninu u iznosu od 26.422,25 kuna, obvezali tuženike da tužitelju vrate plaćeni iznos zakupnine, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana izvršenog plaćanja tj. od 27. ožujka 2008. do isplate, te da mu isplate utvrđeni iznos štete (izmakle koristi) od 154.739,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje također teku od dana presuđenja do isplate.

11. Tužitelj u reviziji u bitnome navodi kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1089. st. 2. u vezi sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine br. 35/2015, 41/2008 - dalje: ZOO), nisu pravilno primijenili članak 1086. istoga Zakona, budući je šteta tužitelju, u vidu izmakle koristi nastala u 2008. pa da je stoga i obveza naknade štete dospjela najkasnije 31. prosinca 2008., pa da je stoga osnovan zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata počev od 17. rujna 2009., kako je tužitelj i potraživao u svojoj tužbi.

12. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, koja općenito regulira kad dospijeva obveza naknade, određeno je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a prema odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a, koja regulira "obujam i visinu imovinske štete", specijalno "običnu štetu i izmaklu korist", određeno je da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo, dok je čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

13. O pitanju početka tijeka zatezne kamate na izmaklu korist ovaj sud se izjasnio u nizu svojih odluka.

14. U odluci broj: Rev 1265/10-2 od 31. siječnja 2012., na koju se pozivao tužitelj, revizijski sud nije iznosio nikakvo pravno shvaćanje o početku tijeka zateznih kamata jer je prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, koja se u smislu odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjivala na taj postupak, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, a o početku tijeka zatezne kamate na novčanu neimovinsku štetu se nije ni izjašnjavao jer u tom pravcu podnesenom revizijom nije pobijana drugostupanjska presuda. No, neovisno o tome u toj odluci je tužitelju dosuđena zatezna kamata na izmaklu korist od trenutka nastanka štete.

15. 1. Prema ustaljenoj praksi ovog suda, npr. u odluci broj Rev-1960/1990-2 od 20. prosinca 1990., zatezna kamata na nenovčanu materijalnu štetu teče od donošenja prvostupanjske odluke. Revizijski sud je to pravno shvaćanje obrazložio na slijedeći način:

"Tužiteljica potražuje naknadu nenovčane materijalne štete koje se suglasno odredbi čl. 189. Zakona o obveznim odnosima određuju prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Tek donošenjem sudske odluke naknada nenovčane materijalne štete dobija svoj novčani oblik. Stoga i zatezna kamata prema pravnom shvaćanju ovoga suda na naknadu nematerijalne štete kao i na naknadu nenovčane materijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kako je to s osnovom cijenio i drugostepeni sud i uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom za plaćanje zateznih kamata za period od 8. veljače do 9. listopada 1989. godine.

Naime, činjenica da je u postupku osiguranja dokaza vještak utvrdio visinu štete koju je tužiteljica utužila kraj navedenog ne opravdava i priznanje zateznih kamata od tog dana, a niti je u postupku osiguranja dokaza utvrđena visina štete sprječavala tužiteljicu da upravo s obzirom na odredbu čl. 189. Zakona o obveznim odnosima uskladi tužbeni zahtjev. Učinci inflacije ne mogu biti odlučni za drukčiji ishod spora."

15. 2. U odluci broj Rev 95/1996-2 od 14. siječnja 1997., ponovo je potvrđeno navedeno pravno shvaćanje uz obrazloženje:

"Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o zakonskim zateznim kamatama na naknadu štete na automobilu za vrijeme od 30. rujna 1987. do 7. ožujka 1995.g. Ovo iz razloga što na iznos naknade nenovčane materijalne štete koja nije reparirana, zatezna kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude bez obzira na to kada je procijenjena ta šteta. Okolnost da je šteta procijenjena u određeno vrijeme prije zaključenja rasprave, ne može biti razlogom da se kamata odredi od dana procjene. Tužitelj je imao mogućnost da traži novu procjenu jer se šteta utvrđuje prema cijenama u vrijeme presuđenja (čl. 189. st. 2. ZOO) i sud bi bio dužan da izvede taj dokaz. Kako tužitelj nije tražio novu procjenu, niti povisio tužbeni zahtjev, sud nije mogao suditi u pogledu glavne stvari ništa povoljnije za tužitelja od prihvaćanja takvog zahtjeva u cijelosti što je presudom i učinio. Zbog tužiteljevog propusta sud ne može odrediti početak tijeka zakonskih zateznih kamata na neki drugi dan koji ne bi bio dan presuđenja. Zbog navedenih je razloga neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos naknade nenovčane materijalne štete s osnove uništenog automobila za razdoblje od 30. rujna 1987.g. do 7. ožujka 1995.g. (dan donošenja prvostupanjske presude)."

15. 3. U odluci broj Rev 185/03-2 od 22. prosinca 2004., opet je ponovljeno izneseno pravno shvaćanje uz obrazloženje:

"Okolnost što naknada nenovčane materijalne štete nije zahtijevana prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nije odlučno za dosudu zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude, jer se ne može pritom zahtjevom za dosudu kamata popravljati propust tužitelja što nije štetu zahtijevao prema cijenama u vrijeme presuđenja sukladno odredbi čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima."

15. 4, U odluci broj Rev-x- 678/01 od 15. siječnja 2013., izneseno je shvaćanje prema kojem:

"U odnosu na odluku o zateznim kamatama drugostupanjski sud je također pravilno primijenio odredbe materijalnog prava imajući na umu da zatezne kamate na naknadu nenovčane materijalne štete dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja (čl. 189. st. 2. ZOO teku od presuđenja, kao i zatezne kamate na dosuđenu pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete. Samo kada je u pitanju naknada novčane materijalne štete i u slučaju kada je oštećeni sam otklonio nenovčanu materijalnu štetu, zatezne kamate teku po čl. 186. ZOO od trenutka nastanka štete.

15. 5. Takvo shvaćanje je potvrđeno i u odluci broj: Rev 2720/2015-2 od 16. travnja 2019., u kojoj je navedeno:

"U odnosu na sedmo postavljeno pitanje, a koje se odnosi na pitanje početka tijeka kamata kada je riječ o nenovčanoj imovinskoj šteti sukladno važećem čl. 1089. st. 2. ZOO-a, tužitelju na iznos od 74.320,00 kn pripada i pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a i to od donošenja prvostupanjske presude.

U konkretnom slučaju, tužitelj je potraživao naknadu nenovčane imovinske štete uzrokovane požarom, a vještačenjem po vještaku za poljoprivredu dipl. ing. Igoru Gomezelju utvrđeno je da tužitelj trpi štetu požarom uništenih i oštećenih stabala maslina i smokava u ukupnoj vrijednosti od 74.320,00 kn. Tužitelju su na taj iznos dosuđene zakonske zatezne kamate od 18. travnja 2009. kada je visina štete utvrđena u postupku osiguranja dokaza.

Međutim, na tako dosuđenu štetu tužitelju pripada zatezna kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO-a. Naime, okolnost što tužitelj nije zatražio, a zbog čega mu sud i nije mogao dosuditi štetu prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje zateznu kamatu od dana donošenja iste. To što tužitelj nije zatražio revalorizaciju izvršene procjene štete prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i s istom uskladio tužbeni zahtjev, ne daje mu pravo potraživati zateznu kamatu od izvršene procjene do dana donošenja prvostupanjske presude.

Samo kada je u pitanju naknada novčane imovinske štete i u slučaju kada je oštećeni sam otklonio nenovčanu imovinsku štetu, a što u ovom predmetu nije slučaj, zatezne kamate teku po čl. 1086. ZOO-a od trenutka nastanka štete odnosno od dana kojega je oštećeni isplatio račun".

15. 6. U predmetu broj Rev 7/2017, presudom od 20. svibnja 2020., prihvaćena je revizija u pogledu materijalno pravnog pitanja, a riječ je o slijedećem pitanju: "Teku li zakonske zatezne kamate, dosuđene na imovinsku nenovčanu štetu koja nije sanirana, od presuđenja ili od dana podnošenja tužbe?", uz obrazloženje: "Zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi su sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. U konkretnom slučaju obveza prvo i trećetuženika na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju koja nije popravljena određena je prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada tek počinje obveza prvo i trećetuženika na isplatu zateznih kamata.

Svako drugo tumačenje početka tijeka zatezne kamate na dosuđenu naknadu nereparirane (nepopravljene), dakle nenovčane imovinske štete bilo bi suprotno smislu i svrsi postojanja zateznih kamata (tako i u odluci ovoga suda broj Rev 1096/06-2 od 9. srpnja 2008.)".

16. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se nesporno radi o nenovčanoj imovinskoj (materijalnoj) šteti, pa se i visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kako je to i određeno specijalnom odredbom čl. 1089. st. 2 ZOO-a, dok se opća odredba čl. 1086 ZOO-a odnosi na dospjelosti obveze naknade štete, zbog čega za ocjenu početka tijeka zakonskih zateznih kamata na naknadu za takvu vrstu imovinske (materijalne) štete, nije odlučno što je visina štete utvrđena vještačkim nalazom prema cijenama u vrijeme nastanka štete budući da tužitelj u predmetnom postupku nije zatražio procjenu takve štete prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i s istom nije uskladio tužbeni zahtjev, posljedično čemu nema pravo potraživati zateznu kamatu od dana nastanka štete i za razdoblje prije dana donošenja prvostupanjske presude.

17. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pravo na zatezne kamate na dosuđenu naknadu nenovčane imovinske štete (izmakle koristi), kao posljedice povrede ugovora, vjerovniku pripada od dana donošenja sudske odluke kojom je ta naknada dosuđena, a za ocjenu početka tijeka zakonskih zateznih kamata na naknadu za takvu vrstu imovinske štete, nije odlučno što je visina štete utvrđena vještačkim nalazom prema cijenama u vrijeme nastanka štete ukoliko tužitelj u predmetnom postupku ne zatraži procjenu takve štete prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i s istom ne uskladi tužbeni zahtjev, jer u toj situaciji nema pravo potraživati zateznu kamatu od dana nastanka štete do dana donošenja prvostupanjske presude, a to iz razloga što se radi o nenovčanoj imovinskoj (materijalnoj) šteti, a ne o novčanoj imovinskoj (materijalnoj) šteti pa se i visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kako je to i određeno specijalnom odredbom čl. 1089. st. 2 ZOO-a.

18. Neosnovano stoga tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za početak tijeka zatezne kamate, pa je s obzirom da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

19. Drugo tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 24. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Pajalić