Poslovni broj: Usž-2557/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Marine Kosović Marković predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. – p. d.o.o. S., kojeg zastupa opunomoćenik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Z., radi obračuna naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2513/2023-8 od 4. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2513/23-8 od 4. ožujka 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske Klasa: UP/II-325- 08/23-02/320 Urbroj: 517-09-2-2-23-2 od 8. rujna 2023. Rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskih voda Klasa: UP/I- 325-10/22-05/131841 Urbroj: 374-3404-2-22-1 od 22. prosinca 2022., kojim se tužitelju utvrđuje obveza plaćanja naknade za uređenje voda za stambene prostorije (tarifni razred 1), površine 71,11 m[2] , na lokaciji, S. u mjesečnom iznosu od 9,91€ (74,67 kn), od 1. siječnja 2023.
2 . Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom pobija njezinu zakonitost iz zakonom propisanih razloga. Ističe da je u konkretnom slučaju sporna pravilna primjena materijalnog prava, odnosno da je došlo do pogrešne primjene članka 6. stavka 3. Uredbe o visini naknade za uređenje voda ("Narodne novine", broj: 82/20. i 108/13.). Objašnjava da su upravna tijela i prvostupanjski sud navedenu odredbu primijenili samostalno bez da su ju tumačili u svijetlu stavka 1. istog članka Uredbe koji propisuje preduvjet za opću primjenu te norme. Osnovni preduvjet za primjenu bilo kojeg stavka članka 6. Uredbe, prema mišljenju tužitelja, je da se u prostorijama uistinu obavlja djelatnost iz tarifnog razreda 1. ili 2., odnosno poslovna djelatnost, a koja se u konkretnom slučaju ne obavlja. Skreće pozornost da predmetni prostor ima stambenu namjenu pa se ne radi o poslovnom prostoru. K tome dodaje da mu je poslovno sjedište na drugoj adresi, odnosno u, dok poslovnu djelatnost obavlja u zakupljenom poslovnom prostoru na adresi, što dokazuje ugovorom o zakupu i drugim ispravama. Napominje da je očevid prvostupanjski sud ocijenio suvišnim iako u predmetnom stanu prebiva njegov zakonski zastupnik sa svojom obitelji, što potvrđuje podatak na njegovoj osobnoj iskaznici u koju je na raspravi izvršen uvid. Smatra da prvostupanjski sud u presudi nije obrazložio primjenu članka 6. stavka 3. Uredbe u konkretnom slučaju čime je počinio bitnu povredu postupka. Predlaže usvajanje žalbe, poništavanje prvostupanjske presude i rješavanje ove upravne stvari uz naknadu troška od 500 bodova uvećano za iznos PDV-a.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu iznosi da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja rješenja od 8. rujna 2023. te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu obzirom da su utvrđene sve činjenice bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari na koje je pravilno promijenjeno materijalno pravo.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima – "Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom. To stoga jer je postupak prije donošenja osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
6. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 14. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09., 90/11., 56/13., 157/14., 119/15., 120/16., 127/17. i 66/19. ), i odredbe članka 6. stavak 3. Uredbe o visini naknade za uređenje voda.
7. Odredbom članka 14. stavak 1. citiranog Zakona, propisano je da je obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine. Prema odredbi članka 6. stavak 3. citirane Uredbe naknada za uređenje voda plaća se prema temeljnoj djelatnosti vlasnika nekretnine, tj. ako se temeljna djelatnost vlasnika, odnosno zakonitog posjednika nekretnine razlikuje od namjene nekretnine (npr. trgovina na veliko i malo – G u odnosu na skladišta koja pripadaju u djelatnost prijevoza i skladištenja – H), nekretnina se za potrebe obračuna naknade za uređenje voda razvrstava prema temeljnoj djelatnosti vlasnika, odnosno zakonitog posjednika.
8. U konkretnom slučaju nije sporno, kako to pravilno primjećuje prvostupanjski sud i tuženik, da predmetna nekretnina po svojoj namjeni predstavlja stan, a što tvrdi i tužitelj, međutim, uzimajući u obzir naprijed citiranu odredbu članka 6. stavak 3. Uredbe, odnosno obzirom da je temeljna djelatnost tužitelja „Inženjerstvo i s njim povezano tehničko savjetovanje (šifra djelatnosti prema NKD 2007:7112)“, koja je prema Odluci o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007 ("Narodne novine", broj: 58/07. i 72/07.) djelatnost svrstana pod područje M – Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti, odjeljak 71 Arhitektonske djelatnosti i inženjerstvo; tehničko ispitivanje i analiza, skupina 71.1. Arhitektonske djelatnosti i inženjerstvo te s njim povezano tehničko savjetovanje, razred 71.12 Inženjerstvo i s njim povezano tehničko savjetovanje, to je predmetna nekretnina pravilno svrstana u Tarifni razred 1., što je u skladu s citiranom odredbom članka Uredbe. Ovakvo stajalište izraženo je primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1882/17-2 od 25. listopada 2017.
9. Kraj takvog stanja stvari, a budući da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, Sud nije našao osnove za usvajanjem žalbe.
10. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke, a kako tužitelj nije uspio sa svojom žalbom, trebalo je u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).
U Zagrebu 24. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.
