Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2688/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P.1 iz K. N., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv prvotuženika A. D. s.a., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Z. i drugotuženice Z. b. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o., radi utvrđenja ništetnim, odlučujući o žalbi tužiteljice i drugotuženice Z. b. d.d. protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3243/2021-16 od 1. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3243/2021-16 od 1. srpnja 2022. pod točkom I., točkom III. b) i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici da prvotuženiku A. D. s.a. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.661,00 kn/1.813,13 eura[1] .

II Odbija se žalba drugotuženice Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3243/2021-16 od 1. srpnja 2022. pod točkom II. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem drugotuženica Z. b. d.d. nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

III Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3243/2021- 16 od 1. srpnja 2022. pod točkom III.a) i pod točkom IV izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici da drugotuženici Z. b. d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 34.175,00 kn/ 4.535,80 eura i sudi:

1. Utvrđuje se da su ništave odredbe Ugovora o kreditu br. … i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava i to odredba čl. 3. st. 1. kojom je određeno da banka obračunava kamatu u skladu s Odlukom o kamatama banke, odredba čl. 3. st. 2. u dijelu u kojom se određuje da je kamatna stopa promjenjiva, odredba čl. 5. st. 1. u dijelu kojom se korisnik obvezuje platiti kamatu u skladu s Odlukom o kamatama banke, odredba čl. 5. st. 3. kojim je ugovoreno da je kamatna stopa na dospjele obveze promjenjiva i odredba čl. 6. kojom je predviđeno da će korisnik, ukoliko se izmjene kamatne stope, platiti banci kamatu po izmijenjenim kamatnim stopama, njihovom automatskom primjenom, a bez zaključivanja posebnog Ugovora.

2. Nalaže se drugotuženici Z. b. d.d. da tužiteljici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 11.959,44 eura, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev drugotuženice Z. b. d.d. da joj tužiteljica nadoknadi parnični trošak u iznosu od 34.175,00 kn/ 4.535,80 eura.

IV Odbija se zahtjev drugotuženice Z. b. d.d. za naknadu troškova žalbe i zahtjev prvotuženika A. D. s.a. za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke suđeno je da se u odnosu na prvotuženika A. D. s.a. u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "1.Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe i to: - odredba čl. 3. st. 1., odredba čl. 3. st. 2., odredba čl. 5. st. 1., odredba čl. 5. st. 3., odredba čl. 6. i odredba čl. 7. iz Ugovora o kreditu broj … i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, a koji ugovor je ovjeren u potpisu kod javnog bilježmka S. Z. iz S. pod OV-475/97 od 12.08.1997.

2.Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. i st. 3. Ugovora o garanciji br. 190/96 od 21.05.1996.

3. Dužni su tuženici solidarno i u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“ Pod točkom II. izreke u odnosu na drugotuženicu Z. b. d.d. prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice kao djelomično osnovan te se utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe:

a) čl.7.st.1.Ugovora o garanciji br. … od 21. svibnja 1996. u dijelu u kojem je ugovoreno da će se platiti zatezna kamata u skladu s Odlukom o kamatama banke, b) čl.7.st.3.Ugovora o garanciji br. … od 21. svibnja 1996. u dijelu u kojem je stopa zatezne kamate premašuje postotak zatezne kamate određene zakonom. Pod točkom III. izreke u odnosu na drugotuženice Z. b. d.d. djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala:

„a) da se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe i to: - odredba čl. 3. st. 1., odredba čl. 3. st. 2., odredba čl. 5. st. 1., odredba čl. 5. st. 3., odredba čl. 6. i odredba čl. 7. iz Ugovora o kreditu broj … i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, a koji ugovor je ovjeren u potpisu kod javnog bilježmka S. Z. iz S. pod OV-475/97 od 12. kolovoza 1997.,

b) da se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. i st. 3. Ugovora o garanciji br. … od 21. svibnja 1996. u preostalom dijelu iznad dosuđenog pod točkom II. izreke presude tj. u dijelu u kojem je ugovoreno da je nalogodavac obvezan na sve dospjele, a neizvršene novčane obveze po tom ugovoru platiti zateznu kamatu i da je stopa zatezne kamate promjenjiva,

c) da su tuženici dužni solidarno i u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena." Pod točkom IV. izreke nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženicima parnični trošak i to prvotuženiku A. D. s.a. u iznosu od 13.661,00 kn, a drugotuženici Z. b. d.d. u iznosu od 34.175,00 kn u roku od 15 dana.

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor pravomoćno presuđene stvari.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., III. i IV. izreke žali se tužiteljica, a protiv prvostupanjske presude pod točkom II. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žali se drugotuženica Z. b. d.d., zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu: ZPP), predlažu prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima preinačiti, podredno ukinuti. Traže troškove žalbe.

4. U odgovoru na žalbu prvotuženik A. D. s.a. se protivi navodima žalbe tužiteljice, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a žalba drugotuženice Z. b. d.d. je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice S. P.1 , kao nasljednice prvotnog tužitelja, D. P., da se utvrdi djelomična ništetnost (ništavost) odredbi Ugovora o kreditu br. … od 12. kolovoza 1997. koji je sklopljen između prednika drugotuženice (Z. b.-P. b. d.d.) i sa sada likvidiranim trgovačkim društvom G. D. d.o.o. (čiji zakonski zastupnik je bio sada pokojni D. P.) i djelomična ništetnost Ugovora o garanciji sklopljen 21. svibnja 1996. između prednika drugotuženice (Z. b.-P. b. d.d.) i sa sada likvidiranim trgovačkim društvom G. D. d.o.o. (čiji zakonski zastupnik je bio pokojni D. P.).

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje drugotuženica Z. b. d.d. u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

8. Tužba se činjenično temelji na tome da je prednik drugotuženice sa sada likvidiranim trgovačkim društvom G. D. d.o.o. (čiji zakonski zastupnik je bio D. P.) sklopio predmetne ugovore, da je drugotuženica Z. b. d.d. tražbinu prodala prvotuženiku A. D. s.a. koji je pokrenuo postupak radi naplate tražbine iz predmetnih kredita te da su u predmetnim ugovorima ništetne odredbe o kamatnim stopama i plaćanju naknade za korištenje kredita. Zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti se, u bitnome, obrazlaže time da se ugovorne odredbe ne mogu mijenjati jednostrano što znači da su nepoštene i nedopuštene odredbe kojima je predviđeno da banka može mijenjati kamatnu stopu, da su pojedine odredbe kontradiktorne jer se u jednoj odredbi navodi stopa od 19%, a u drugoj 28% te da sve kontradiktornosti trebaju pasti na teret banke kao sastavljača ugovora, da je stopa zatezne kamate određena zakonom i da stranke ne mogu ugovorom određivati visinu ove kamate te da se o ništetnim odredbama nije pregovaralo i da su u suprotnosti s odredbama koje se tiču zaštite potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu.

9. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke:

-da nije sporno da je drugotuženica Z. b. d.d. sklopila sporne ugovore i da je tražbinu iz tih ugovora ustupila prvotuženiku A. D. s.a. te da je korisnik kredita G. D. d.o.o. prestao postojati zbog brisanja iz sudskog registra,

-da su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje temeljem čl.1163. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO/05) budući da su sporni ugovori sklopljeni u vrijeme važenja ZOO,

-da je D. P. (zajedno sa S. P.1 , S. P. i S. P. ) protiv Z. b. d.d. vodio spor radi utvrđenja da je ništav ugovor o kreditu br. 395/97 od 12. kolovoza 1997. koji spor je pravomoćno okončan na način da je drugostupanjski sud potvrdio u cijelosti prvostupanjsku presudu (kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev), a Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije nije ukinuo nižestupanjske presude u dijelu kojim se odnosi na stavak I. toč.2. presude ovog suda br. Po-167/13 od 30. prosinca 2013. (odbijanje zahtjeva D. P., S. P.1 i S. P. da se utvrdi ništavim gore spomenuti ugovor od 12. kolovoza 1997.), ali budući da su D. P. i ostali tužitelji zahtjev za utvrđenje ništavosti u predmetu br. Po-167/13 temeljili na tome da S. P.3 nije potpisao predmetni ugovor te kako se u predmetu br. Po-167/13 tužba nije temeljila na tome da promjenjivost kamatnih stopa ne bi bila zakonita, prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoji objektivni identitet tog i ovog spora te je stoga odbijen prigovor pravomoćno presuđene stvari,

-da je vezano za osporenu aktivnu legitimaciju sada pokojnog D. P., a nakon njegove smrti njegove nasljednice S. P.1 , prvostupanjski sud utvrdio da je D. P. ugovor o kreditu potpisao i u svojstvu zakonskog zastupnika korisnika kredita i kao založni dužnik, a S. P.1 je taj ugovor potpisala kao založni dužnik, a založni dužnik kao potpisnik ugovora ima aktivnu legitimaciju kao zainteresirana osoba (čl.109. st.1. ZOO/91) tražiti utvrđenje ništavosti ugovora ili njegove pojedine odredbe,

-da je ugovor o garanciji D. P. potpisao u svojstvu zakonskog zastupnika korisnika kredita G. D. d.o.o. te je u tom ugovoru ugovorio da će D. P. u korist pravnog prednika drugotuženice Z. b. d.d. osigurati upis založnog prava na nekretnini u svom suvlasništvu iz čega da proizlazi da je D. P. imao aktivnu legitimaciju kao zainteresirana osoba na podnošenje ove tužbe i u pogledu ugovora o garanciji pa nakon njegove smrti ta aktivna legitimacija prelazi na tužiteljicu kao njegovu nasljednicu,

-da je vezano za prigovor pasivne legitimacije drugotuženice Z. b. d.d prvostupanjski sud utvrdio da cesijom tj. prijenosom tražbine ne prestaje pasivna legitimacija ugovaratelja – ovdje drugotuženice Z. b. d.d.,

-da iz sadržaja tužbe koju je podnio prvotuženik A. D. s.a. u predmetu br. P-3652/18 (list 117 do 120 spisa) proizlazi da je sklopljen ugovor o ustupu i prijenosu tražbina, a da je bila riječ o ustupu ugovora (čl.145. do 147.ZOO/91; čl.127.do 129. ZOO/05), onda bi drugotuženica Z. b. d.d. izgubila pasivnu legitimaciju,

-da prvotuženik A. D. s.a. nije pasivno legitimiran zbog toga što nije ni sklopio sporne ugovore pa je u odnosu na njega odbijen tužbeni zahtjev,

-da je odredba o zateznoj kamati iz čl.7.st.1. (koju autonomno odredi banka) i iz st.3. (u dijelu u kojem premašuje visinu zatezne kamate određene čl.277.st.1.ZOO) Ugovora o garanciji ništava jer je na dan sklapanja ugovora o garanciji 21. svibnja 1996. zatezna kamata iznosila 24% godišnje pa stoga to što su stranke ugovorile da na taj dan stopa zatezne kamate iznosi 40% godišnje predstavlja ništavu odredbu,

-da odredbe čl.7.st.1. i 3. nisu u cijelosti ništave tj. nisu ništave u dijelu u kojem je ugovoreno da je nalogodavac obvezan na sve dospjele, a neizvršene novčane obveze po tom ugovoru platiti zateznu kamatu i da je stopa zatezne kamate promjenjiva jer je plaćanje zatezne kamate propisano zakonom i dopušteno je, a zatezna kamata je, po logici stvari, promjenjiva te se mijenja svakih par mjeseci ili godina ovisno o stanju na financijskim tržištima,

-da vezano za pitanje primjene konformne metode da se ta metoda odnosi samo na zatezne kamate, dok se odredba čl.3.st.2. Ugovora o kreditu odnosi na ugovorne kamate u pogledu koje vrste kamata nije bilo zabranjeno ugovarati i primjenjivati konformnu metodu obračuna,

-da banka i nakon dospijeća tražbine u cijelosti ima pravo na ugovorne kamate, sukladno čl.277.st.2.ZOO/91, čak i ako je stopa ugovorne kamate veća od stope zatezne kamate,

-da glede najviše dopuštene ugovorne stope i primjene čl.399.st.2.ZOO/91 (koja propisuje da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope primjenjuju odredbe posebnog zakona), zbog nepostojanja posebnog zakona, u svakom pojedinom slučaju treba ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđivanje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu pri čemu se poziva na pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda republike Hrvatske broj Rev-551/20,

-da je tužiteljica u tužbi na okolnost kamatnih stopa predložila provođenje financijskog vještačenja,

-da je sud odredio vještačenje po vještaku financijske struke radi utvrđivanja koliko su iznosile kamatne stope ugovornih kamata (redovne i one na dospjele obveze) na ugovore o kreditu i garancijama koje su banke u Hrvatskoj ugovarale za druge takve i slične vrste poslova u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006.,

-da je vještakinja navela da su od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006. najzastupljenije na bankarskom tržištu bile Z. b. d.d., P. b. Z. d.d. te S. S. b. d.d. (sada O. b. H.) i da od banaka nije uspjela dobiti tražene podatke (o kamatnim stopama na ugovore o kreditu i garancijama u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006.), i to zbog toga što svaka banka ima svoje uvjete kreditiranja i to za svako pojedino poduzeće, a isti se smatraju poslovnom tajnom, što da bi neko poduzeće dobilo kredit i/ili garanciju prvenstveno se gleda bonitet poduzeća, promet po žiro-računu, broj zaposlenih te općenito rejting na tržištu s aspekta djelatnosti poduzeća, što banka u pravilu ne daje nikakve podatke koje imaju obilježje poslovne tajne, a iznimka je samo ukoliko sud naloži banci da baš za točno imenovano poduzeće ili obrt dostavi podatke koji su relevantni za sudski postupak i što ako poduzeće ili obrt nije klijent banke ne postoji mogućnost davanja općenitih podataka o visini kamatne stope na kredite ili garancije,

-da nakon što je vještakinja dostavila sudu gore navedeno, tužiteljica nije predložila nikakav drugi dokaz već je navela da su banke očito institucije koje smatraju da nisu dužne poštivati sud i dati vještaku tražene podatke, da navedeno korespondira s tvrdnjom tužiteljice da je drugotuženica Z. b. d.d. korištenjem monopolističke pozicije sklopila predmetne ugovore s nepoštenim odredbama, da po mišljenju tužiteljice nije neophodno provoditi vještačenje o visini kamatnih stopa, da stranke ne mogu ugovoriti obračun kamate protivno odredbama zakona i da predlaže odustanak od vještačenja,

-da se ono što je vještakinja navela prvostupanjskom sudu čini logičnim i životnim o načinu poslovanja banaka u tom spornom razdoblju, posebno kad se uzme u obzir tadašnja nedovoljna zakonska reguliranost pravnih odnosa banaka i klijenata, kao i činjenica da su predmetni ugovori sklopljeni u poratnom razdoblju kad su gospodarske prilike još uvijek bile nestabilne pa su zbog toga i kamatne stope bile više kako bi zaštitile interese vjerovnika koji daju kredit,

-da je, dakle, utvrđeno u pogledu visine ugovornih kamatnih stopa, kako je zasebno određivanje stopa kamata za svakog pojedinog korisnika kredita (koji je pravna osoba ili obrtnik) zapravo bila ustanovljena tržišna praksa, odnosno tržišni uvjet u vrijeme sklapanja ugovora,

- da je korisnik predmetnog kredita G. D. d.o.o. očigledno dobio kreditne uvjete prema svom tadašnjem bonitetu i/ili rejtingu na tržištu te se ne može zaključiti da je u ugovaranju takvih kamatnih stopa bilo protivnosti zakonu koje bi dovele do ništavosti ugovorne odredbe,

- da u ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora, nije bila propisana zabrana ugovaranja promjenjive kamatne stope koju banka može mijenjati svojom odlukom,

-da po čl.10. ZOO/91 sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva,

-da ni Ustavom ni drugim prisilnim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope,

-da to nije bilo protivno ni tadašnjem moralu društva,

-da se ne radi o potrošačkom ugovoru,

-da glede navoda tužiteljice da se o odredbama nije pregovaralo i da su u suprotnosti s odredbama koje se tiču zaštite potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu, da se, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, na ovaj spor ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ili nekog drugog propisa o pravima potrošača koji je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnih ugovora,

-da nema razloga ništavosti odredbe o plaćanju naknade za korištenje kredita i obradu kreditnog zahtjeva koja bi bila promjenjiva (a bila je 0,3% u vrijeme zaključenja ugovora), i da davatelj određene usluge ima pravo naplati svoju uslugu,

-da glede tvrdnji o kontradiktornosti u pogledu kamatnih stopa, da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorna kamata 19% ako se kredit redovito podmiruje, a ako dospjele obveze iz kreditnog odnosa nisu podmirene na vrijeme, onda je stopa 28% pa se ne može govoriti o kontradiktornosti,

-da otplatom kredita korisnik vraća i glavnicu i kamatu, povećanje kamatne stope ako se dug ne plati na vrijeme predstavlja dopuštenu ugovornu odredbu u smislu čl.400. st .2 . ZOO/91.,

10. Stoga, imajući u vidu razloge na kojima se temelji ništavost odredbi ugovora (toč. 5.4. obrazloženja prvostupanjske presude) te zaključke prvostupanjskog suda o (ne)postojanju tih razloga (toč.6. do 6.11. obrazloženja prvostupanjske presude), prvostupanjski sud je u odnosu na drugotuženicu Z. b. d.d. djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu ga odbio kao neosnovanim, dok je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika A. D. s.a.

11. Žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženika A. D. s.a. su neosnovani. Naime, nije sporno da je 30. svibnja 2017. (list 118 spisa) sklopljen ugovor o ustupu i prijenosu tražbina (cesija) pa se na isti primjenjuju odredbe glave VI., odsjek 1., ZOO/05, koje propisuju Ustup tražbine (cesija) i to od čl. 80. do. 87. ZOO/05 (čl. 436. do 443. ZOO/91, Ustupanje potraživanja ugovorom /cesija), a ne odredbe 127. do. 129. ZOO/05 koje propisuju Prijenos ugovora (od čl. 145 do 147. ZOO/91, Ustup ugovora). U situaciji kada nije došlo do prijenosa ugovora u smislu odredbe čl. 127. ZOO/05 (odnosno ustupanja ugovora u smislu odredbe članka 145. ZOO/91), nego do ustupa i prijenosu tražbina (cesija) u smislu odredbe čl. 80. do. 87. ZOO/05 (čl. 436. do 443. ZOO/ 91), u tom smislu nije došlo do promjene ugovorne strane i drugotuženica Z. b.. d.d. je pasivno legitimirana u konkretnom slučaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je primjerice, u odluci broj Rev-603/19 od 10. lipnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da predmet cesije mogu biti samo potraživanja, ali ne i subjektivno pravo (u konkretnom predmetu na raskid ugovora), koje nije potraživanje.

12. Nadalje, tužiteljica žalbom ne osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru i da se, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, na ovaj spor ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ili nekog drugog propisa o pravima potrošača koji je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnih ugovora, nego smatra da su odredbe koje tužiteljica traži da se utvrde ništetnim (pravilno ništavim) protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (čl. 103. ZOO/91, odnosno čl. 322. ZOO/05).

13. 1. Osnovano tužiteljica u žalbi ustraje u tvrdnjama da su ništave odredbe Ugovora o kreditu br. … i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prav (list 6 spisa) i to odredba čl. 3. st. 1. kojom je određeno da banka obračunava kamatu u skladu s Odlukom o kamatama banke, odredba čl. 3. st. 2. kojom se određuje da je kamatna stopa promjenjiva, odredba čl. 5. st. 1. kojom se ponovno propisuje da će korisnik platiti kamatu u skladu s Odlukom o kamatama banke, odredba čl. 5. st. 3. kojim je propisano da je kamatna stopa na dospjele obveze promjenjiva i odredba čl. 6. kojom je predviđeno da će korisnik, ukoliko se izmjene kamatne stope, platiti banci kamatu po izmijenjenim kamatnim stopama, njihovom automatskom primjenom, a bez zaključivanja posebnog Ugovora. Tužiteljica smatra da s obzirom da prema navedenim ugovornim odredbama banka može jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez ograničenja, da time postupa nemoralno, suprotno pozitivnim zakonskim propisima i stavlja drugu ugovornu stranu u podređeni položaj, da su navedene odredbe izraz monopolnog položaja banke, te odraz neravnopravnosti ugovornih stranaka, jer je jedna strana stavljena u nadređeni položaj prema suprotnoj ugovornoj strani.

13.2. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO/91 propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Nadalje, odredbom čl. 47. ZOO/91 propisano je da je, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor ništav. Prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

13. 3. Prema odredbi čl. 400. st. 2. ZOO/91 može se unaprijed dogovoriti da će se stopa ugovorne kamate povećavati ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme. Međutim, odredbe čl. 3. st. 1. i 2., čl. 5. st.1. i 3., čl. 6. Ugovora iako su jasne, nisu razumljive budući da promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, koja je nepredvidiva, jer istovremeno nisu uopće određeni uvjeti promjenjivosti, koji bi trebali biti precizno određeni. Takva je ugovorna obveza protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu propisanog čl. 11. ZOO/91 kao i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, budući da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano, bez ikakvih egzaktnih kriterija i utjecaja druge ugovorne strane, određuje obvezu dužnika. Navedena odredba korisnika kredita lišava bilo kakvog utjecaja na određivanje visine ugovorne kamate koja je bitan sastojak ugovora. Ugovorne kamate su cijena za korištenje kredita, što je i u suprotnosti s odredbom čl. 26. ZOO/91 koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, jer su bitni sastojci ugovora o kreditu svakako predmet i cijena. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91 ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-5940/2016-3 od 29. studenoga 2016.). U smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO/91 ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13.4. Naime, kamatna stopa koja se određuje internim aktima tuženika ne bi bila određena ni odrediva. Ako ugovorna kamata nije određena i odrediva, primjenom odredbe čl. 46. st. 2. i 47. ZOO/91, čime bi predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati bile ništetne temeljem odredbe čl. 103. st. ZOO/91, tada se od korisnika kredita (niti založnog dužnika) ne može očekivati povećana pažnja u smislu odredbe čl. 18. ZOO/91 s obzirom da ne može imati saznanja koju visinu kamatne stope će jednostranom odlukom primjenjivati tuženik( tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-4506/2019-4 od 17. svibnja 2021.). Ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija i kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2., 47. i 50. ZOO/91. Stoga su takve ugovorne odredbe ništave (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-2461/2021-2 od 5. listopada 2021.). U situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne jer su protivne prisilnim propisima, nije odlučna ni relevantna činjenica da su stranke izjavile da prihvaćaju sklopljeni ugovor ( tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž- 3502/2022-2 od 9. svibnja 2023.).

13.5. Budući da je visina naknade za korištenje kredita i obradu kreditnog zahtjeva određena odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora odrediva u smislu odredbe čl. 50. st. 1. ZOO/91, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je navedena ugovorena odredba ništava.

14. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi drugotuženice kojima tužiteljici ( i predniku tužiteljice) osporava aktivnu legitimaciju.

14.1. Aktivna legitimacija je pravni koncept koji se odnosi na pravo stranke da pokrene pravni postupak i traži zaštitu svojih prava pred sudom. Stranka mora biti zakonito ovlaštena za podnošenje tužbe kako bi imala aktivnu legitimaciju. Odredbom čl. 109. st. 1. ZOO propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a na identičan način je propisano odredbom čl. 327. st. 1. ZOO/05.

14.2. Dakle, prema navedenoj odredbi zakona sud na ništavost (ništetnost) pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, iz čega proizlazi da na strani te osobe ne mora nužno postojati pravni interes. Cilj odredbi zakona koje uređuju pravni institut ništavosti (ništetnosti) jest zaštita javnog interesa, za razliku od odredbi zakona koje uređuju pobojnost čiji je cilj zaštita privatnih interesa. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništavosti (ništetnosti) se ne gasi i na ništavost (ništetnost) se mogu pozivati sve osobe koje su zainteresirane da se ništavost (ništetnost) utvrdi. Zakonodavac ni na koji način ne ograničava krug osoba koje se mogu pozivati na ništavost (ništetnost), a na temelju odredbe čl. 109. st. 1. ZOO/91 (čl. 327. st. 1. ZOO/05 )sam Zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju na tužbu na utvrđenje svakoj zainteresiranoj osobi, bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-1140/2022-2 od 8. studenoga 2022.)

14.3. Pojam zainteresirane osobe nije unaprijed definiran, ali su zainteresirane osobe svakako ugovorne strane, univerzalni sukcesori ugovaratelja i njihovi vjerovnici, založni dužnik ili dužnik drugog sredstva osiguranja tražbine iz ugovora te zainteresirano državno tijelo, ovlašteno štititi javni interes (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2553/2018-2 od 8. ožujka 2022.).

14.4. Dakle, založni dužnik predstavlja zainteresiranu stranu, a kako su sada pokojni D. P., a i tužiteljica, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i Ugovora o garanciji bili založni dužnici, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice kao nasljednice založnog dužnika jer niti eventualnim otuđenjem založene nekretnine nisu izgubili svojstvo ugovorne strane iz ugovora o zalogu koji je akcesorne prirode, a utvrđenjem ništavosti ( ništetnosti ) glavnog ugovora ne mogu opstati niti pravni poslovi koji su akcesorne prirode kao što je jamstvo ili zalog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 55/2015-2 od 7. rujna 2016.).

15. Neosnovani su i žalbeni navodi drugotuženice Z. b. d.d. kojima osporava prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost (ništavost) ugovora o garanciji u dijelu u kojem je ugovorena zatezna kamata koja premašuje visinu zatezne kamate određene čl. 277. st. 1. ZOO/91. Pri čemu drugotuženica niti ne osporava da je ugovorena veća zatezna kamata od zakonske, nego smatra da takva odredba nije ništetna (ništava) nego da se onda samo primjenjuje najveća dopuštena kamatna stopa.

15.1. Zatezne kamate su zakonom unaprijed određena naknada za korištenje određenog iznosa glavnica, pa je odredbom članka 277. stavak 1. ZOO/91 određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje uz glavnicu i kamate. Propisi o zateznim kamatama su prisilni (kogentni), što znači da nije dopušteno ugovaranje zateznih kamata u iznosu većem od onoga koji je određen propisom te niti sud ne smije pružati sudsku zaštitu kamati koja nije obračunata u skladu sa zakonom. Stoga, ako su stranke ugovorom predvidjele stopu zakonske zatezne kamate koja suprotna prisilnom propisu, takva odredba ugovora je ništava (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-1204/03 od 8. ožujka 2006.).

16. Odluka o parničnom trošku u odnosu na prvotuženika A. D. s.a. pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini, time da tužiteljica određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je prvotuženiku dosuđen trošak. Pri čemu nije od utjecaja na odluku o troškovima okolnost da je odbijen prigovor presuđene stvari.

17. U odnosu na drugotuženicu Z. b. d.d., valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da tužiteljica u odnosu na drugotuženicu Z. b. d.d. nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, zatim odredbe čl. 155. ZPP i primjenom Tbr. 42. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 13.661,00 kn (Tbr.7.1.), sastava podnesaka od 15. siječnja 2021., 2. kolovoza 2021. i 28. ožujka 2022. po 500,00 kn (Tbr.8.3.), sastava podnesaka od 19. kolovoza 2021. i od 19. svibnja 2022. po 13.661,00 kn (Tbr. 8.1.), zastupanje na ročištima 3. studenoga 2021. i 20. svibnja 2022. po 13.661,00 kn ( Tbr.9.1.), trošak sastava žalbe u iznosu od 8.538,13 kn (Tbr. 10. 1., prema uspjehu sa žalbom u omjeru od 50 %), ukupno 78.343,13 kn, a zajedno s pristojbom na presudu u iznosu od 5.000,00 kn (list 21 spisa) i pristojbom na žalbu u iznosu od 3.765,26 kn( list 200 spisa) i predujmom za vještačenje od 3.000,00 kn ukupno iznosi 90.108,39 kn/11.959,44 eura.

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom I, II i III izreke ove presude.

19. Budući da drugotuženica nije uspjela sa žalbom odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP). Zahtjev prvotuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.