Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-43/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. /OIB:…/ iz S.¹, koga zastupa K. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika trgovačkog društva, P. S. d.o.o. /OIB:…/ sa sjedištem u S.¹, koga zastupa D. M., odvjetniku iz S.², radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1232/2022-10 od 28. studenog 2022., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se po žalbi tuženika presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1232/2022-10 od 28. studenog 2022. pod stavkom I. izreke i stavkom III. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 138.594,86 kuna / 18.394,70 eura[1] sa zateznim kamatama tekućim na iznos od; 790,50 kuna od 15. travnja 2013.; 880,50 kuna od 15. svibnja 2013.; 1.327,00 kuna od 15. lipnja 2013.; 1.384,00 kuna od 15. srpnja 2013.; 896,75 kuna od 15. kolovoza 2013.; 1.331,06 kuna od 15. rujna 2013.; 1.018,88 kuna od 15. listopada 2013.; 2.179,84 kuna od 15. studenog 2013.; 1.735,91 kuna od 15. prosinca 2013.; 1.143,82 kuna od 15. siječnja 2014.; 2.150,92 kuna od 15. veljače 2014.; 1.604,59 kuna od 15. ožujka 2014.; 1.659,11 kuna od 15. travnja 2014.; 956,09 kuna od 15. svibnja 2014.; 1.741,49 kuna od 15. lipnja 2014.; 1.287,97 kuna od 15. srpnja 2014.; 329,19 kuna od 15. kolovoza 2014.; 298,45 kuna od 15. rujna 2014.; 1.758,64 kuna od 15. listopada 2014.; 2.336,14 kuna od 15. studenog 2014.; 1.217,85 kuna od 15. prosinca 2014.; 1.469,37 kuna od 15. siječnja 2015.; 25,54 kuna od 15. veljače 2015.; 2.274,50 kuna od 15. ožujka 2015.; 1.789,92 kuna od 15. travnja 2015.; 1.768,41 kuna od 15. svibnja 2015.; 1.811,68 kuna od 15. lipnja 2015.; 2.536,98 kuna od 15. srpnja 2015.; 993,85 kuna od 15. kolovoza 2015.;

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro

1.227,83 kuna od 15. rujna 2015.; 1.941,00 kuna od 15. listopada 2015.; 2.810,64 kuna od 15. studenog 2015.; 1.735,86 kuna od 15. prosinca 2015.; 2.156,04 kuna od 15. siječnja 2016.; 1.782,85 kuna od 15. veljače 2016.; 1.149,33 kuna od 15. ožujka 2016.; 760,47 kuna od 15. travnja 2016.; 1.014,31 kuna od 15. svibnja 2016.; 1.525,16 kuna od 15. lipnja 2016.; 1.520,21 kuna od 15. srpnja 2016.; 724,32 kuna od 15. kolovoza 2016.; 3.145,06 kuna od 15. lipnja 2016.; 1.743,44 kuna od 15. listopada 2016.; 1.086,33 kuna od 15. studenog 2016.; 1.334,51 kuna od 15. prosinca 2016.; 1.549,14 kuna od 15. siječnja 2017.; 1.611,74 kuna od 15. veljače 2017.; 1.229,44 kuna od 15. ožujka 2017.; 1.233,94 kuna od 15. travnja 2017.; 577,14 kuna od 15. svibnja 2017.; 1.920,33 kuna od 15. lipnja 2017.; 577,55 kuna od 15. srpnja 2017.; 312,94 kuna od 15. kolovoza 2017.; 558,04 kuna od 15. rujna 2017.; 880,94 kuna od 15. listopada 2017.; 1.270,10 kuna od 15. studenog 2017.; 1.500,95 kuna od 15. prosinca 2017.; 1.302,95 kuna od 15. siječnja 2018.; 884,01 kuna od 15. veljače 2018.; 376,69 kuna od 15. ožujka 2018.; 780,67 kuna od 15. travnja 2018.; 2.062,04 kuna od 15. svibnja 2018.; 1.949,52 kuna od 15. lipnja 2018.; 1.394,81 kuna od 15. srpnja 2018.; 862,95 kuna od 15. kolovoza 2018.; 1.018,39 kuna od 15. rujna 2018.; 2.009,40 kuna od 15. listopada 2018.; 2.942,37 kuna od 15. studenog 2018.; 2.906,72 kuna od 15. prosinca 2018.; 3.477,64 kuna od 15. siječnja 2019.; 3.175,96 kuna od 15. veljače 2019.; 2.175,56 kuna od 15. ožujka 2019.; 3.070,26 kuna od 15. travnja 2019.; 3.004,62 kuna od 15. svibnja 2019.; 4.475,26 kuna od 15. lipnja 2019.; 4.029,29 kuna od 15. srpnja 2019.; 3.485,50 kuna od 15. kolovoza 2019.; 2.789,86 kuna od 15. rujna 2019.; 3.632,30 kuna od 15. listopada 2019.; 3.916,54 kuna od 15. studenog 2019.; 3.293,12 kuna od 15. prosinca 2019., sve do isplate, i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 23.875,00 kuna / 3.168,76 eura sa zateznim kamatama od 28. studenog 2022. do isplate.

Nalaže se tužitelju naknadit tuženiku troškove predmetne parnice u iznosu od 4.905,77 eura / 36.962,50 kuna, u roku od 15 dana.

II. Odbije se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje odluka o trošku u dijelu kojem tužitelju nije priznat parnični trošak u iznosu od 10.937,50 kuna / 1.451,66 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi razlike u plaćama bruto iznos od 138.594,86 kuna / 18.394,70 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 23.875,00 kuna / 3.168,76 eura sa zateznim kamatama (stavak III. izreke).

1.1. Odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće (stavak II. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I. i III. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1 Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 8.159,38 kuna / 1.082,94 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv odluke o parničnom trošku u dijelu kojim tužitelju nije priznat iznos od 10.937,50 kuna (preko iznosa od 23.875,00 kuna do iznosa od 34.812,50 kuna) žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkom 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže preinaku odluke o troškovima slijedom žalbenih navoda.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Žalba tužitelja je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 138.594,86 kuna / 18.394,70 eura bruto po osnovi razlike u plaćama od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019., sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

9. Nije sporno da je:

- većinski vlasnik A. S. d.o.o. trgovačko društvo P. M. d.o.o., koje je osnovalo novo društvo P. S. d.o.o. (tuženika) i da obje pravne osobe (A. S. d.o.o. i P. S. d.o.o.) imaju sjedište u istom poslovnom prostoru (S.¹, …);

- presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-287/2017 od 2. ožujka 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-176/2018-2 od 7. studenog 2019. utvrđeno da je Ugovor o radu tužitelja sklopljen 20. veljače 2007. sa A. S. d.o.o. za radno mjesto vozača autobusa prenese s nadnevkom 1. ožujkom 2013. na novog poslodavca P. S. d.o.o. (tuženika);

- tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do umirovljena 27. studenog 2019. nastavio raditi kao vozač autobusa u A. S. d.o.o. i vozio linije koje je vozio i prije 1. ožujka 2013. (linije kojima su se prevozili đaci), a koje je nakon 2016. obavljao tuženik;

- tužitelju od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. obračunavana i isplaćivana plaća na temelju Pravilnika o radu i Tablice koeficijenata radnog mjesta, kao i vozačima autobusa tuženika (po koeficijentu radnog mjesta vozača - 1,45), i da nema razlike u plaćama tužitelja od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019., ako bi tužitelj radeći kod tuženika u istom razdoblju ostvarivao isti koeficijent (1,45) i vozio iste linije (ostvarivao isti broj sati rada) koje je vozio prije 1. ožujka 2013.;

- i da razlika u plaćama tužitelja i tuženikovih radnika – vozača autobusa (B.¹, B.², B.³, R.), koji su vozili autobusne linije sa većim fondom sati rad i drugačijim smjenama rada, u odnosu na one koje je prije i nakon 1. ožujka 2013. vozio tužitelja (autobusna linija za prijevoz đaka) iznosi 138.594,86 kuna.

10. Sporno je, je li samom činjenicom što formalno u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. nije bio prenesen tužiteljev Ugovor o radu na tuženika povrijeđeno tužiteljevo stečeno pravo na plaću do 1. ožujka 2013., odnosno pripada li tužitelju pravo na plaće za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. u visini razlike između plaća koje je primao za isto razdoblje kao vozač autobusa (i prije 1. ožujka 2013.) i plaća koje su isplaćivane tuženikovim vozačima autobusa, Z. B., Ž. B., N. B. i M. R. od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019., koji nisu vozili iste autobusne linije koje je vozio tužitelj prije 1. ožujka 2013. (nadnevka s kojim je pravomoćnom sudskom presudom utvrđen prijenosa Ugovor o radu tužitelja na tuženika).

11. Prvostupanjski je sud zaključio da tužitelju pripada "odgovarajuća" naknada plaća (članak 87. stavak 3. ZR-a/2009) kao navedenim radnicima – vozačima autobusa tuženika, koju da čini razlika između plaća koje je tužitelj primao kao vozač autobusa Autoprijevoza Sinj d.o.o. i plaća koje su primali vozači autobusa tuženika od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. jer da je tužitelj sudskim putem morao dokazivati da je njegov Ugovor o radu prenesen na tuženika, da mu je to pravo priznato pravomoćnom sudskom presudom 2019., da je krivnjom tuženika ostao raditi u A. S. d.o.o., zbog čega da je oštećen za razliku u plaćama u usporedbi sa vozačima autobusa tuženika jer da bi tužitelj vozio iste autobusne linije kao i vozači autobusa tuženika.

12. Žalbene razloge zbog kojih pobija dio prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjevi tuženik veže uz činjenicu da je i u ponovljenom suđenju nekritički prihvaćena varijante 1. nalaza i mišljenja vještaka Krkleca, bez iskazivanja stava vezano za varijantu 2. istog mišljenja, iako se iste varijante međusobno isključuju, da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 27. rujna 2019. ostvarivao pravo na plaće kao i prije 1. ožujka 2013. i na temelju istih akata kao i njegovi vozači autobusa (po koeficijentu 1,45 i broju radnih sati), da bi tužitelj i da se formalno vodio radnikom tuženika u istom razdoblju ostvario pravo na plaće s istim koeficijentom i na temelju istih akata (Pravilnik o radu i Tablica koeficijenata radnog mjesta), kao i do 1. ožujka 2013., odnosno da tužiteljeva situacija vezano za pravo na plaće prije 1. ožujka 2013. i nakon toga nije izmijenjena, i da tužitelj sigurno s obzirom na specifičnosti organizacije rada vozača autobusa i rasporedu autobusnih linija (ne postoji raspored voznih linija koji bi bio u potpunosti identičan za dvojicu ili više vozača) ne bi vozio one autobusne linije koje su vozili vozači B.¹, B.², B.³ i R., a koji su ostvarivali veći broj sati rada i radili u drugačijim smjenama.

13. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski su pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

13.1. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti, s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

14. Ostalim žalbenim navodima o bitnim povredama odredba parničnog postupka i obrazloženjem žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje i primijenjenog materijalnog prava, tuženik opravdano i argumentirano dovodi u pitanje pravilnost predodžbi prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama i formiranih zaključaka, te izbor i primjenu materijalnog prava.

15. Naime, pravilima o prijenos ugovora o radu sadržanim u Zakonu o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 46/2023., 64/2023., u daljnjem tekstu: ZR-a), kojim je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili dijelova poduzeća ili tvrtki (Sl, L 82, 22. 3. 2001., u daljnjem tekstu: Direktiva Vijeća 2001/23 EZ), mjerodavnim za razrješenje predmetnog spora, u kontinuitetu je propisano da radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. članka 137. ZR-a zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (članak 137. stavak 2. ZR-a) i da poslodavac na kojeg je prenesen ugovor o radu na način određen stavkom 1. člankom 137. preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (članak 137. stavak 3. ZR-a).

15.1. Navedena pravila ZR-a i ciljevi postavljeni Direktivom Vijeća 2001/23EZ ograničavaju se na zaštitu prava i obveza zaposlenika na dan prijenosa, a ne na zaštitu običnih očekivanja zaposlenika, i ne obuhvaćaju samo zaštitu interesa zaposlenika, već i osiguravaju pravednu ravnotežu između interesa zaposlenika i interesa preuzimatelja.

16. Iz iskaza tužitelja (rođen 1954.) proizlazi da je od 1. studenog 1980. radio kao vozač autobusa u A. S., da je prije 1. ožujka 2013. i nakon toga vozio autobusne linije za prijevoz đaka, za koje su po njegovoj procijeni plaće bile manje za cca 10- 20% u odnosu na plaće za linije koje su vozili njegove kolege vozači kod tuženika (ne navodi koje su autobusne linije vozili), a što da je saznao od kolega vozača tuženika, da ga je krajem 2018. zakonski zastupnik tuženika pozvao da radi kao vozač autobusa za tuženika što da je uvjetovao prijenosom njegovog ugovora o radu na tuženika ili sklapanjem ugovora o najmu kojim uvjetima nije udovoljeno, a o čemu se savjetovao sa punomoćnikom, da je u međuvremenu ostao bez posla, a u studenom 2019. otišao u mirovinu i da mu je prosječna plaća u Autoprijevozu Sinj d.o.o. bila cca 4.000,00 – 5.000,00 kuna (lista 505. i 508. spisa).

17. Iz obračuna plaća tužitelja i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještak za knjigovodstveno financijske poslove D. K. dipl. oec. proizlazi da je tužitelju za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. (umirovljena) obračunavana i isplaćivana plaća po koeficijentu 1,45 (koeficijent propisan Pravilnikom o radu i Tablicom koeficijenata radnih mjesta), isto kao i prije 1. ožujka 2013., da se kod tuženika i u A. S. d.o.o. vezano za plaće primjenjivao isti Pravilnik o radu i isti koeficijenti radnog mjesta, i da ne postoji razlika u plaći tužitelja od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. pod uvjetom da je radeći kod tuženika ostvarivao isti koeficijent radnog mjesta kao i radeći u A. S. d.o.o., te vozio iste linije, odnosno ostvario isti broj sati rada.

18. Razlika između plaća koje je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 27. rujna 2019. ostvario radeći u društvu A. S. d.o.o. i plaće koje su usporedni radnici /vozači autobusa/ ostvarili kod tuženika, a kojima je plaća obračunavana po koeficijentu 1,45 u skladu sa istim Pravilnikom o radu i Tablici koeficijenata radnog mjesta, kao i tužitelju proizlazi iz činjenice da tužitelj i usporedni radnici (B. Z., B. Ž., B. N., R. M.) u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 27. rujna 2019. nisu vozili iste autobusne linije, a posljedično tome nisu ostvarili jednak broj sati rada, kao ni jednake smjene rada (list 577. - 579. spisa).

19. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da su sve autobusne linije A. S. d.o.o. prešle na tuženika (P. S. d.o.o.) budući da je A. S. d.o.o. poslovao s gubitkom, da su plaće na jednak način i na temelju istih propisa obračunavane i isplaćivane vozačima autobusa u A. S. d.o.o. i njegovim vozačima autobusa, da vozne linije propisuje Ministarstvo prometa, da vozači autobusa spadaju u grupu mobilnih radnika i da postoji razlika u linijama prijevoza pa samim tim i cijenama tog prijevoza (primjerice linija S.¹-S.²-S..³ različita je od linije S.²-S.¹ /list 505. - 586. spisa/).

20. Dovodeći u vezu materijalne dokaze u spisu sa nalazom i mišljenjem vještaka Krkleca i u bitnome navedenim sadržajem personalnim dokazima, kao jedini objektivni zaključak ostaje da tužiteljevo pravo na plaće nakon 1. ožujka 2013. (kada je prema utvrđenju pravomoćne presude prenesen tužiteljev Ugovor o radu na tuženika) u odnosu na ono pravo koje je imao prije toga nije povrijeđeno (tužitelj bi i da je od 1. ožujka 2013. vozio kod tuženika iste one autobusne linije koje vozio u A. S. d.o.o. do 1. ožujka 2013. ostvario isti koeficijent radnog mjesta vozača autobusa i za odrađeni fond sati rada primao istu plaću koju je primao do 1. ožujka 2013.), odnosno da je tužitelj i nakon 1. ožujka 2013. sve do umirovljenja (27. studenog 2019.) zadržao istu razinu prava vezano za obavljanje poslova radnog mjesta vozača autobusa i za svoj rad primao plaću prema Pravilniku o radu i Tablici koeficijenata radnog mjesta.

21. Pored navedenog je po ocjeni drugostupanjskog suda, a na što opravdano ukazuje i tuženik, neodrživ zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019. pripada pravo na naknadu "odgovarajućih" plaća prema odredbi članka 87. stavku 3. ZR-a/2009, koju da čini razlika između plaća koje je tužitelj primao u istom razdoblju i plaća koje su primali navedeni tuženikovi vozači autobusa, koji nisu vozili iste autobusne linije, a posljedično tome niti imali jednake smjene rada i ostvarivali jednak broj sati rada.

21.1. To iz razloga što se takav zaključak u biti svodi na zaštitu običnih očekivanja tužitelja kao vozača autobusa, a ne na zaštitu stečenih prava i obveza tužitelja u radnom odnosu do 1. ožujka 2013., a što je smisao navedenog materijalnog prava, mjerodavnog za razrješenje predmetnog spora.

21.2. Osim toga, činjenica da tužiteljev Ugovor o radu nije i formalno prenesen na tuženika sama za sebe nije okolnost u smislu odredbe članka 87. stavka 3. ZR- a/2009 (druga okolnost za koju radnik ne odgovara) na temelju koje bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu plaća od 1. ožujka 2013. do 27. studenog 2019., na teret tuženika, kako je to odlučio prvostupanjski sud, poglavito ako se ima u vidu da je kontinuitet radnog odnosa tužitelju očuvan do umirovljenja na istoj razini prava kao i do 1. ožujka 2013., da su sve autobusne linije A. S. d.o.o. zbog gubitaka u poslovanju prešle na tuženika (P. S. d.o.o.), da su plaće na jednak način i na temelju istih propisa obračunavane i isplaćivane vozačima autobusa u A. S. d.o.o. i tuženikovim vozačima autobusa, da vozne linije propisuje Ministarstvo prometa, da vozači autobusa spadaju u grupu mobilnih radnika, da postoji razlika u linijama prijevoza pa samim tim i cijenama tog prijevoza, a nastavno tomu i razlike u plaćama vozača autobusa zavisno od linije koju voze, odnosno fondu sati rada i odrađenih smjena, i da je tužitelj nakon 1. ožujka 2013., kada je prema presudi trebao biti prenesen tužiteljev Ugovor o radu na tuženika, kao i prije 1. ožujka 2013. obavljao poslove radnog mjesta vozača autobusa (linija za prijevoz đaka) i za obavljeni posao vozača autobusa primao plaću u skladu sa Pravilnikom o radu i Tablici koeficijenata radnog mjesta, a u skladu sa odrađenim satima rada.

21.3. U konačnici tužitelj niti ne tvrdi da bi s nadnevkom prijenosa Ugovora o radu koji je utvrđen pravomoćnom presudom (1. ožujka 2013.) bile na snazi ugovorene klauzule koje bi za njega proizvodile povoljnije učinke vezano za njegova prava iz radnog odnosa od onih koje je stekao do 1. ožujka 2013.

22. Stoga je preinačena prvostupanjska presuda na način da je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

23. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u postupka odlučeno i o troškovima predmetne parnice na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je tužitelj koji je u konačnici izgubio parnicu dužan naknaditi tuženiku parnične troškove i sama snositi svoje troškove predmetne parnice.

24. Tuženik je 11. listopada 2022. popisao troškove prvostupanjskog postupka koje čini nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku (33.281,25 kuna) i sudske pristojbe na odgovor na tužbu i žalbu (2.400,00 kuna), ukupno 35.681,25 kuna / 4.737,72 eura (list 589. - 590. spisa), a uz žalbu postavio zahtjev za naknadu troška u iznosu od 8.159,38 / 1.082,94 eura od čega na ime nagrade za sastav žalbe iznos od 5.859,38 kuna i sudske pristojbe na žalbu iznos od 2.300,00 kuna (list 636. spisa).

25. Odredbom članka 166. stavkom 2. ZPP-a je propisano da će sud kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek odlučiti o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

26. Tuženiku, prema stanju spisa, u skladu sa odredbom članak 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., u daljnjem tekstu: OT), a u granicama postavljenog zahtjeva pripada trošak na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetnika u ukupnom iznosu od 4.852,68 eura / 36.562,50 kuna (prema vrijednosti predmeta spora od 138.594,86 kuna / 18.394,70 eura za sastava odgovora na tužbu - 250 bodova /Tbr. 8/1. OT/, sastav podneska od 26. kolovoza 2021., 6. lipnja 2022. i 18. kolovoza 2022. od po 250 bodova /Tbr. 8/1. OT/, zastupanje na ročištima 6. studenog 2020., 29. siječnja 2021., 7. rujna 2021., 28. lipnja 2022., 11. listopada 2022. od po 250 bodova /Tbr. 9/1. OT/, zastupanje na ročištu za objavu presude od 21. listopada 2021. - 50 bodova /Tbr. 9/3. OT/, sastav žalbi od 9. listopada 2021. i 13. prosinca 2022. protiv presuda od po 312,5 bodova /Tbr. 10/1. OT/ ili ukupno 2925 bodova x 10,00 kuna = 29.250,00 kuna + 7.312,50 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% = 36.562,50 kuna / 4.852,68 eura).

27. Preko iznosa od 36.562,50 kuna do iznosa od 39.140,63 kune, za iznos od 2.578,13 kuna zahtjev tuženika za naknadu troška na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku nije u skladu sa poduzetim radnjama i OT-om na koju se isti pozvao.

28. Tuženiku pripada i trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu od 9. studenog 2021. u iznosu od 400,00 kuna / 53,09 eura (list 556. spisa). Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik platio sudsku pristojbu na odgovor na tužbu i predmetnu žalbu pa se u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova ocjenjuje neosnovanim.

29. Dakle, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove predmetne parnice u ukupnom iznosu od 4.905,77 eura / 36.962,50 kuna i sam snositi svoje troškove iste, a zbog čega je preinačena prvostupanjska odluka o troškovima na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove predmetne parnice u ukupnom iznosu od 4.905,77 eura / 36.962,50 kuna, i odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena odluka o troškovima prvostupanjskog postupka u dijelu kojim tužitelju nije priznat trošak u iznosu od 10.937,50 kuna / 1.451,66 eura.

30. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci (članak 373. stavak 3., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak I., članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Predsjednica Vijeća

Nika Grospić Ivasović, v.r.