Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-845/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja M. B1 . iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-66/2018 od 25. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-66/2018 od 25. svibnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja M. B.1 za isplatu bruto iznosa od 1.782,06 EUR–a[1] /13.426,93 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja M. B.1 za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.563,21 EUR–a/19.312,50 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

3. Nalaže se tužitelju M. B.1 naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.824,94 EUR–a/13.750,00 kn u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju M. B.1 naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 199,08 EUR–a/1.500,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Predmetnom je presudom odlučeno sljedeće:

- nalaže se tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn) (točka II. izreke),

- nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.563,21 EUR–a (19.312,50 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka III. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu preko dosuđenih 2.563,21 EUR–a (19.312,50 kn) do zatraženih 4.595,45 EUR–a (34.624,42 kn) (za iznos od (2.032,24 EUR–a (15.311,92 kn) (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude, a kako to iz sadržaja žalbe proizlazi, pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužitelja u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 199,08 EUR–a (1.500,00 kn).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice u cijelosti, predlažući da se žalba iste odbije kao neosnovana te da se predmetna presuda u dijelu u kojem ju tuženica pobija potvrdi.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 16. ožujka 2023. (list 332-335 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju mr. sc. M. M., stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo od 21. veljače 2023. (list 302-318 spisa), da mu tuženica na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme radnog vremena u razdoblju od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017. isplati bruto iznos od 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.595,45 EUR–a (34.624,42 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženice, predmetna presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženica upire.

7. Prilikom ispitivanja predmetne presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka pravilno utvrdio sljedeće:

- na temelju iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 14. srpnja 2021. (list 59-60 spisa) i njegovih činjeničnih navoda koji su izneseni tijekom postupka:

- da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Zatvoru u Z. na radnom mjestu pravosudnog policajca,

- da je policijski službenik 30–ak godina, od kojih je 25 godina pravosudni policajac,

- da mu je radno vrijeme organizirano na način da radi u smjenama, i to u prvoj ili drugoj smjeni po 8 sati dnevno, u turnusu po 12 sati dnevno te na drugi način po potrebi poslodavca,

- da u utuženom razdoblju (od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017.) zbog specifičnosti posla i kroničnog nedostatka kadrova nije mogao koristiti stanku u trajanju od 30 minuta, odnosno 60 minuta kada je radio u turnusu,

- da se u utuženom razdoblju stanka sigurno nije koristila u nekih 80-90% slučajeva, i to zbog obujma poslova ili nedostatka djelatnika,

- da za neiskorištene stanke nije tražio da mu se omoguće slobodni dani, i to iz razloga što je smatrao da mu se, ako mu se već ne može omogućiti stanka od 30 min ili 60 min, neće omogućiti niti korištenje slobodnih dana,

- da mu mogućnost zamjene neiskorištenih stanki za slobodne dane nitko nije ponudio,

- da se nikada nije pisanim putem obratio upravi zatvora da mu se za neiskorištene stanke omoguće slobodni dani,

- da je stanku koristio uglavnom izvan zatvora jer je policijskim službenicima prostorija za korištenje iste omogućena tek unazad nekoliko godina,

- da su se policijski službenici prilikom odlaska na stanku morali javljati, a da je evidenciju o tome vodio neki djelatnik ili djelatnica,

- na temelju iskaza svjedoka M. B.2 saslušanog na ročištu od 14. srpnja 2021. (list 56-58 spisa):

- da je bio voditelj odjela osiguranja u Zatvoru u Z. od 2001. pa do 2015. godine, a da je bio dežurni u Zatvoru u Z. od siječnja 2015. pa do siječnja 2018.,

- da je kao voditelj odjela osiguranja bio zadužen izraditi dnevni raspored za policijske službenike, dok je za organiziranje stanki bio zadužen dežurni u zatvoru,

- da je tijekom 2013. ili 2014., a možda čak i 2012. godine, došao naputak iz ministarstva da se mora voditi evidencija dolazaka na posao koja je uključivala i podatke o stanki službenika, a što je bila obveza dežurnog u zatvoru i njegovog pomoćnika,

- da se nakon toga u dežurani počela voditi evidencija dolazaka na posao i odlazaka s posla koja je sadržavala podatke o dolasku na posao, odlasku s posla i korištenju stanke,

- da se u njegovoj smjeni uvijek evidentiralo korištenje stanke, bez obzira na to je li se ista koristila unutar ili izvan zatvora,

- da mu se, dok je bio voditelj odjela osiguranja, nitko nije obraćao bilo pisano bilo usmeno zbog eventualne nemogućnosti korištenja stanke,

- da mu se, dok je bio voditelj odjela osiguranja i dežurni u zatvoru, nitko nije obratio s molbom da mu se sati koje nije iskoristio za stanku pretvore u slobodne dane,

- da je rad u turnusu podrazumijevao i rad noću, s time da u pravilu nitko od policijskih službenika nije tražio korištenje stanke,

- da se ne može konkretno izjasniti je li tužitelj u utuženom razdoblju koristio stanku,

- na temelju iskaza svjedoka A. L. (upravitelja Zatvora u Z.) saslušanog na ročištu tijekom postupka koji se kod prvostupanjskog suda vodio pod poslovnim brojem Pr- 103/19 (za koji su se tužitelj i tuženica usuglasili da se koristi kao dokaz o ovom predmetu):

- da postoji evidencija dolazaka i odlazaka s posla, a da tu evidenciju vodi dežurni u zatvoru, odnosno njegov pomoćnik,

- da do 2015. godine nije postojala čak niti obveza da se takva evidencija vodi,

- da je, što se tiče korištenja stanki, sve ovisilo o dežurnom u zatvoru, odnosno o njegovom pomoćniku i o tome koliko su oni pedantni o vođenju te evidencije,

- da neki jesu bili pedantni, a neki nisu, tako da se doslovno znalo dogoditi da policijski službenik iskoristi stanku, ode i na ručak, a da se to nigdje ne evidentira,

- da policijski službenici stanku mogu koristiti bilo unutar zatvora, bilo izvan zatvora, a da ovisi o dežurnom u zatvoru kako će to upisati u evidenciju i hoće li to uopće biti zavedeno,

- da mu se nitko od policijskih službenika ili od sindikalnih povjerenika nikada nije obratio (ni usmeno ni pisano) zbog eventualnog nekorištenja stanke od strane bilo kojeg službenika ili da je bilo koji službenik zbog toga oštećen ili da je uskraćen, niti da bi zbog toga tražio slobodan dan,

- da u zatvoru imaju toliki manjak ljudi da se dosta radi prekovremeno, a da imaju i službenike iz P. i Š. upravo zato da ostali policajci mogu otići na pauzu, da mogu odrađivati svoj posao i da ne moraju raditi prekovremene sate,

- na temelju iskaza svjedoka D. S. (bivšeg upravitelja Zatvora u Z.) saslušanog na ročištu tijekom postupka koji se kod prvostupanjskog suda vodio pod poslovnim brojem Pr-105/19 (za koji su se tužitelj i tuženica također usuglasili da se koristi kao dokaz o ovom predmetu):

- da se nastojalo da svaki pravosudni policajac koristi stanku, ali da se ista nije morala koristiti ukoliko su bile takve potrebe službe, s time da bi se u tom slučaju takvom policajcu omogućavalo da u petak tog tjedna dva ili dva i pol sata ranije ode s posla,

- da je o tome evidenciju vodio dežurni u zatvoru,

- da, s obzirom na potrebe službe i posao pravosudnog policajca, pravosudni policajci često nisu mogli koristiti stanku, ali da ne može točno reći koliko često nisu koristili stanku,

- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje od strane mr. sc. M. M., stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo radi: pod a)

- utvrđivanja količine (broja) dnevnih stanki (dnevnog odmora) koje tužitelj nije iskoristio u utuženom razdoblju (od siječnja 2013. pa do prosinca 2017.),

- utvrđivanja novčanog iznosa koji bi tužitelj ostvario zbog neiskorištenih predmetnih dnevnih stanki (dnevnog odmora), prema cijeni radnog sata u svakom pojedinom mjesecu,

pod b)

- izračuna bruto i neto iznosa uzimajući u obzir iskaz tužitelja, odnosno podatka da tužitelj nije koristio 80% dnevnih stanki,

- da je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju od 21. veljače 2023. naveo u bitnom:

pod a)

- da je, s obzirom na to da poslodavac nije bio dužan voditi evidenciju o korištenju dnevnog odmora te da iz evidencije o radnom vremenu tužitelja nije razvidna zabilježba o korištenju pauze za vrijeme radnog vremena, broj ukupnih dnevnih stanki (pauza) tužitelja procijenjen na temelju sati rada u danu, vodeći računa o radu u turnusima u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017., u iznosu od ukupno 1096 stanki, što odgovara iznosu od 548 sati rada tužitelja,

- da, uz pretpostavku da tužitelj ima pravo na novčanu naknadu za neiskorištene stanke (pauze) u cijelom navedenom periodu, novčana vrijednost neiskorištenih stanki (pauza), izračunata na temelju vrijednosti sati rada tužitelja u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017, iznosi ukupno 16.783,70 kn (2.227,57 EUR–a) bruto,

pod b):

- da bruto iznos 80% dnevnih stanki za tužitelja u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017. iznosi 13.426,97 kn (1.782,06 EUR–a), a da neto iznos 80% dnevnih stanki za tužitelja u razdoblju od siječnja 2013. do prosinca 2017. iznosi 9.283,71 kn (1.232,16 EUR–a),

- da tuženica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka,

- da je tužitelj podneskom od 16. ožujka 2023. (list 332-335 spisa) konačno postavio svoj tužbeni zahtjev prema b) varijanti izračuna vještaka, i to na način da od tuženice na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) 80% stanki potražuje bruto iznos od 13.426,93 kn (1.782,06 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužitelj osnovano od tuženice potražuje predmetni iznos, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku na način da tužitelju, s obzirom na to da nije bio u mogućnosti iskoristiti pravo na stanku koje mu pripada na temelju ZR–a i KU–a, i to zbog organizacijskog propusta poslodavca (zbog nedostatka službenika, potrebe zamjena, velikog broja zatvorenika i sl.), što je utvrđeno vještačenjem i na temelju knjiga dolazaka i odlazaka službenika, pripada pravo na naknadu štete na temelju odredaba iz čl. 111. ZR–a i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

10. Međutim, uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, vidljivo je da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo, a što tuženica u svojim daljnjim žalbenim navodima osnovano ističe.

11.1. Prvostupanjskom sudu prvenstveno valja ukazati da pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom predmetu nije naknada štete niti stjecanje bez osnove, već isplata razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme tužiteljevog radnog vremena u utuženom razdoblju (od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017.).

11.2. Stoga su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe:

- Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR/09), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2013. pa do 6. kolovoza 2014. te Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 i 127/17 – u daljnjem tekstu: ZR/14), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 7. kolovoza 2014. pa do 31. prosinca 2017.,

- Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 89/12 i 89/12 – u daljnjem tekstu: KU 1), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2023. pa do 31. srpnja 2013., Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 – u daljnjem tekstu: KU 2), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. kolovoza 2013. pa do 31. listopada 2017. te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 112/17 i 12/18 – u daljnjem tekstu: KU 3), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. studenog 2017. pa do 31. prosinca 2017.,

- Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 37/11 i 93/14 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 1), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. veljače 2013. pa do 27. ožujka 2015., Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 32/15 i 97/15 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 2), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 28. ožujka 2015. pa do 31. kolovoza 2017. te Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'' broj 73/17 – u daljnjem tekstu: Pravilnik 3), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. rujna 2017. pa do 31. prosinca 2017.

12.1. Odredbom iz čl. 52. st. 1. ZR/09 propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odredbom iz čl. 52. st. 3. ZR/09 propisano je, između ostalog, da se vrijeme odmora iz čl. 52. st. 1. ZR/09 ubraja u radno vrijeme.

12.2. Odredbe iz čl. 52. st. 1. i 3. ZR/09 sadržajno su identične odredbama iz čl. 73. st. 1. i 4. ZR/14.

13.1. Odredbama iz čl. 10. KU 1 ugovoreno je sljedeće:

- da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti (st. 1.),

- da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla (st. 2.),

- da se vrijeme odmora iz čl. 10. st. 1. i 2. KU 1 ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena (st. 3.).

13.2. Odredbom iz čl. 48. KU 1 ugovoreno je da, ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

13.3. Odredbe iz čl. 10. i čl. 48. KU 1 sadržajno su identične odredbama iz čl. 10. i čl. 48. KU 2 te čl. 10. i čl. 42. KU 3.

14. Odredbom iz čl. 8. st. 1. Pravilnika 1, kao i odredbama iz čl. 8. st. 1. Pravilnika 2 i čl. 8. st. 1. Pravilnika 3, propisano je da evidencija o radnom vremenu sadrži, između ostalog, podatke o početku rada, završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu, satima korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnim danima i blagdanima utvrđenim posebnim propisom, satima spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, satima plaćenih dopusta, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, satima provedenim u štrajku i satima isključenja s rada (lockout).

15. Pri tome valja istaknuti da je odredbom iz čl. 131. st. 1. ZR/09, kao i odredbom iz čl. 135. st. 1. ZR/14, propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, što znači da je, suprotno stavu prvostupanjskog suda, teret dokazivanja činjenice da je tuženica onemogućila tužitelja u korištenju stanke za vrijeme radnog vremena u utuženom razdoblju te činjenice da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke bio upravo na tužitelju.

16.1. Stanka se, sukladno odredbama iz Pravilnika 1, Pravilnika 2 i Pravilnika 3, ubraja u radno vrijeme, dakle u vrijeme nazočnosti radnika na radu pa se time razlikuje od ostalih odmora na koje radnik ima pravo (dnevni, tjedni i godišnji odmor), a koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu, slijedom čega tuženica, kao tužiteljev poslodavac nije bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi i evidenciju o korištenju stanke za tužitelja, kao svog radnika.

16.2. Prema tome, činjenica da tuženica nije vodila evidenciju o korištenju stanke za tužitelja ne može se tumačiti na njezinu štetu jer takva obveza nije propisana ni odredbama ZR/09 i ZR/14 niti odredbama Pravilnika 1, Pravilnika 2 i Pravilnika 3.

16.3. Isto tako, činjenica da korištenje stanke od strane tužitelja nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači automatski da ista nije i korištena, pri čemu valja dodati da odredbama ZR/09 i ZR/14 nije propisano da se radniku mora omogućiti korištenje stanke izvan njegovog radnog mjesta.

16.4. Valja reći i da tužitelj, iako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da su zaista postojale iznimne situacije uslijed kojih pojedini pravosudni policajci zbog prirode posla nisu mogli koristiti stanku za vrijeme radnog vremena, nije dokazao broj takvih neiskorištenih stanki niti da je u tim slučajevima od tuženice, kao svog poslodavca, tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, na što je tužitelj imao pravo sukladno odredbama iz čl. 48. KU 1, 48. KU 2 i čl. čl. 42. KU 3.

16.5. Konačno, mišljenje vještaka kontradiktorno je njegovom nalazu jer je, iako je u nalazu naveo da stranke u priloženoj dokumentaciji i obračunu plaća te evidenciji radnog vremena stanke nisu evidentirane, uzeo u obzir dio iskaza tužitelja u kojem je on naveo da u utuženom razdoblju nije koristio 80% dnevnih stanki, iako taj činjenični navod nije ničim potkrijepljen, nakon čega je utvrdio bruto iznos koji bi tužitelju pripadao zbog neiskorištenih i neplaćenih stanki u utuženom razdoblju.

17. Stoga tužitelj, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, neosnovano od tuženice potražuje na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme radnog vremena u razdoblju od 1. veljače 2013. pa do 31. prosinca 2017. bruto iznos od 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, slijedom čega je pogrešna i odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka.

18. Uzimajući pri tome u obzir da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn), tuženica ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu od 27. srpnja 2018. u iznosu od 1.500,00 kn, troška pristupa na ročište od 13. prosinca 2018. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od 750,00 kn, troška sastava podneska od 19. prosinca 2019. u iznosu od 375,00 kn, troška pristupa na ročište od 20. travnja 2021. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od 750,00 kn, troška pristupa na ročište od 14. srpnja 2021. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 1.500,00 kn, troška sastava podneska od 5. travnja 2022. u iznosu od 375,00 kn, trošak sastava obrazloženog podneska od 23. lipnja 2022. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 1.500,00 kn, troška pristupa na ročište od 23. kolovoza 2022. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od 750,00 kn, troška pristupa na ročište od 4. listopada 2022. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od 750,00 kn, troška pristupa na ročište od 6. travnja 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 1.500,00 kn te troška provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 4.000,00 kn, dakle pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u ukupnom iznosu od 1.824,94 EUR–a (13.750,00 kn), sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. st. 1. i 4., Tbr. 9. st. 1. i 2., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 – u daljnjem tekstu: Tarifa), u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 163. ZPP–a.

19.1. Tuženica u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 3. listopada 2018. jer je isti predan na ročištu od 5. listopada 2018. na kojem se mogli biti izneseni svi navodi sadržani u podnesku, tako da trošak sastava konkretnog podneska nije bio potreban za vođenje postupa u ovom predmetu.

19.2. Tuženica u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 25. listopada 2019. jer isti, uzimajući u obzir njegov sadržaj (tuženica je u njemu dopunila svoje navode koji su izneseni tijekom dotadašnjeg tijeka postupka), nije bio potreban za vođenje postupa u ovom predmetu.

19.3. Tuženica u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 28. travnja 2020. jer isti, uzimajući u obzir njegov sadržaj (tuženica se u njemu u bitnom očitovala na navod tužitelja da tuženica opstruira vođenje postupka), nije bio potreban za vođenje postupa u ovom predmetu.

19.4. Tuženica u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 3. listopada 2022. jer je isti predan sudu samo jedan (1) dan prije ročišta od 4. listopada 2022. na kojem se mogli biti izneseni svi navodi sadržani u podnesku, tako da trošak sastava konkretnog podneska nije bio potreban za vođenje postupa u ovom predmetu.

19.5. Tuženica u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 4. travnja 2023. jer je isti predan sudu samo dva (2) dana prije ročišta od 6. travnja 2023. na kojem se mogli biti izneseni svi navodi sadržani u podnesku, tako da trošak sastava konkretnog podneska nije bio potreban za vođenje postupa u ovom predmetu.

20. Tužitelj u konačnici nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

22. U pogledu zahtjeva tuženice za naknadu troška nastalog povodom žalbe u iznosu od 199,08 EUR–a (1.500,00 kn), valja reći da tuženica, uzimajući pri tome u obzir da vrijednost pobijanog dijela predmetne presude iznosi 1.782,06 EUR–a (13.426,93 kn), kao i da je sa žalbom uspjela u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u cjelokupnom zatraženom iznosu od 199,08 EUR–a (1.500,00 kn), sve sukladno odredbama iz Tbr. 10. st. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife, u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 163. ZPP–a, slijedom čega je primjenom navedenih odredaba valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.