Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: Pn-64/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I. tužitelja D. O., OIB …, G., U. N. T. 22, II. tužitelja D. C., OIB …, M., B. R. 18 i III. tužitelja Đ. C., OIB …, M., B. R. 18, svi zastupani po punomoćniku D. I., odvjetnik iz Z., K. 12/2, protiv tuženice R. H., OIB …, koju zastupa ODO u S., G.-u o radi naknade štete, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 17. lipnja 2024. u prisutnosti I. tužitelja, punomoćnika I-III. tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika, 23. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici R. H. da I. tužitelju D. O. isplati novčani iznos od 20.000,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici R. H. da II. tužitelju D. C. isplati novčani iznos od 17.500,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa

po stopi koja se

zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate

određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženici R. H. da III. tužitelju Đ. C. isplati novčani iznos od 17.500,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa

po stopi koja se

zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate

određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženici R. H. da I. tužitelju D. O., II. tužitelju D. C. i III. tužitelju Đ. C. nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.945,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem pa do isplate

kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev I. tužitelja D. O., II. tužitelja D. C. i III. tužitelja Đ. C. preko iznosa dosuđenog toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja I. D. O., kao zakonskog nasljednika iza pok. D. O., radi naknade štete u iznosu od 17.585,77 eur sa zateznim kamatama od 9. 4. 2018. do isplate, povučena.

Obrazloženje

1. I. tužitelj D. O., II. tužiteljica D. O., III. tužitelj D. C. i IV. tužitelj Đ. C., podnijelu su tužbu protiv tuženice R. H., radi naknade štete.

2. U tužbi tužitelji navode da su 17. rujna 1991. u poslijepodnevnim satima, više nepoznatih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava PU Sisak, postupajući po zapovijedi načelnika PU Sisak Đ. B. i njegovog zamjenika V. M., u prigradskom naselju M. i na ulicama S. uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti sa svrhom da ih iskoriste za razmjenu s neprijateljskom stranom koja je držala zatočene pripadnike MUP i ZNG RH. Tako su iz njihovih kuća u M. između ostalih odvedeni i članovi obitelji R. i to tužitelj M. R., njegova supruga II.-tužiteljica B. R., te roditelji M. R. i to otac S. R. i majka D. R., pri čemu su S. R. prilikom uhićenja nepoznati pripadnici policije teško fizički zlostavljali zadajući mu brojne udarce tupo-tvrdim predmetima po glavi te su mu nanijeli više rana i razderotina po licu i tjemenu s posljedičnim izljevom krvi u mozak, zbog čega je S. R. isti dan prevezen u sisačku bolnicu, gdje je uslijed zadobivenih ozljeda preminuo 2. listopada 1991. Odvedeni su i članovi obitelji O. i to tužitelj D. O. koji je u to vrijeme bio maloljetan u dobi od samo 14 godina i 4 mjeseca, te njegovi roditelji otac L. O. i majka D. O.. Osim članovi obitelji R. i O. odvedeni su i članovi obitelji C. i to tužitelj D. C. i njegov otac Đ. C.. Tužiteljima je na ovaj način kroz vrijeme od 27 dana (17. rujna 1991. godine pa do13. listopada 1991. godine) suprotno Ustavu Republike Hrvatske i to odredbama čl. 22., čl. 23., čl. 24. i čl. 25. bila oduzeta sloboda bez da bi o tome postojala bilo kakva sudska odluka i bez da bi bilo tko tužiteljima rekao zbog čega im je oduzeta sloboda (čl. 22. Ustava RH), djelatnici PU Sisak prilikom oduzimanja slobode tužiteljima nisu imali niti pismeni, niti sudski, niti bilo kakav na zakonu utemeljen nalog, niti su omogućili tužiteljima da na bilo koji način doznaju zašto im je oduzeta sloboda, odnosno nisu im omogućili da se žale nadležnom sudu i da sud odluči o osnovanosti oduzimanja njihove slobode već je istima oduzeta sloboda samo zato što su bili pripadnici srpske nacionalne manjine (čl. 24 Ustava RH), za sve to vrijeme tužitelji su bili psihički i fizički zlostavljani, te prisiljavani na rad, a s njima se nije postupalo čovječno, niti se poštivalo njihovo dostojanstvo, te nikada nisu izvedeni pred sud (čl. 23 i čl. 25 Ustava RH). Ovo nedjelo pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava PU Sisak izvršeno po nalogu načelnika PU Sisak Đ. B. i njegovog zamjenika i ujedno zapovjednika policijskih snaga na širem području S. i B. V. M. utvrđeno je ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120, st. 1 u svezi s čl. 28, st. 2 OKZ RH i to pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku, posl. broj K-Rz-3/2011 od 09. prosinca 2013. kojom je V. M. radi ovog i drugih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina - (točka 1-11. izreke presude). Presuda Županijskog suda u Osijeku djelomično je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Kž-282/14 od 10. lipnja 2014. godine kojom je V. M. povećana kazna zatvora na trajanje od 10 (deset) godina. Nakon što su odvedeni iz svojih kuća u M. tužitelji su bili zatočeni u zgradi OŠ u mjestu Ž.. Svi muškarci su bili smješteni u jednoj učinioci, a žene u drugoj učinioci s time da u tim učionicama nije bilo uvjeta za smještaj ljudi za duži boravak, zbog čega su svi spavali na podu učionice. Za hranu su tužitelji dobivali svatko po jednu konzervu dnevno, međutim nije se radilo o konzervama koje su bile za jelo u stanju u kakvom jesu kao npr. mesni narezak ili pašteta, već se radilo o konzervama koje su bile za prethodnu pripremu npr. grah ili gulaš i stari kruh. Bilo kakva higijena je bila nemoguća, a odlazak na WC u prvo vrijeme je bio moguć samo uz dugotrajno i mukotrpno dozivanje stražara i uz njegovu pratnju kojom prilikom bi stražar maltretirao onoga koji je morao na WC, a nakon toga su stražari dali jednu veliku posudu (lonac) u koju su svi morali vršiti veliku i malu nuždu u samoj prostoriji, a ta posuda se nije praznila danima, te je u prostoriji bio nesnosan smrad. Zatočeništvo kojem su bili izloženi tužitelji u OŠ u Ž. bilo je dodatno traumatično zbog stanja u kojem se nalazio otac tužitelja M. R. sada pok. S. R.. Naime, prilikom upada u kuću obitelji R. pripadnici pričuvnog i redovnog sastava PU Sisak su S. R. divljački izudarali okvirom slike koju su skinuli sa zida i to tako da je lubanja S. R. bila doslovno udubljena na mjestu udaranja do te mjere da se činilo da je udubina veličine šake, S. R. je bio sav krvav, naočale su mu se urezale u meko tkivo oko očiju, a jedno oko je bilo dobrim dijelom izbijeno.Tako premlaćenog i teško ozlijeđenog S. R. pripadnici PU Sisak doslovno bacaju iz kuće na dvorište gdje on sav krvav leži na zemlji, zapomaže i jauče. Tužitelj M. R. je nekako uspio unijeti oca u autobus, te ga polegao na pod. U osnovnoj školi u Ž. S. R. je od strane ostalih zatočenika unesen u učionicu, tužitelj M. R. je skinuo svoje cipele i stavio ih ocu pod glavu i nastojao mu nekako pomoći. S. R. je povremeno gubio svijest, a povremeno dolazio sebi, a tada bi jaukao i zapomagao, te imao teške bolove. Ovo je izazivalo strah i prepast svih prisutnih u toj učinioci, a tužitelj M. R. je cijeli prvi dan udarao na vrata i tražio pripadnike PU Sisak da mu oca odvezu u bolnicu jer će umrijeti tako teško ozlijeđen i jer trpi velike bolove, a oni mu nemaju načina pomoći u učinioci. Jedan od pripadnika PU Sisak je nakon nekog vremena uletio u učionicu i vikao na tužitelja M. R. da šta se dere, te istog izudarao rukama i nogama. Međutim nakon nekog vremena pripadnici PU Sisak su ipak odlučili odvesti S. R. u bolnicu gdje je ovaj i umro 2. listopada 1991. Drugi događaj koji je dodatno traumatično djelovao na sve tužitelje dogodio se već idućeg dana kada je jedan od zapovjednika pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava PU Sisak došao u učiniocu gdje su bili smješteni muškarci i ugledao zastavu SFRJ, te N. B. i tužitelja M. R. fizički zlostavljao kao da se radilo o njihovoj zastavi zatraživši od njih da zastavu pojedu. Kako oni nisu mogli pojesti zastavu, to su je sakrili iza peći koja se nalazila u toj učionici. Idućeg dana spomenuti zapovjednik došao je provjeriti da li su ova dvojca pojeli zastavu, te kada je istu pronašao izudarao je N. B. i tužitelja M. R. drvenim štapom na kojem je bila zastava. Psihoza, strah i prepast koja je vladala kod svih tužitelja koji su protuzakonito lišeni slobode je zbog ova dva događaja bila opravdano velika, te su tužitelji imali dojam i bili uvjerenja da će svi biti pogubljeni. U Osnovnoj školi u Ž. tužitelji su bili zatvoreni kroz osam dana od 17. rujna 1991. godine pa sve do 24. rujna 1991. g i to u istim uvjetima, istoj odjeći, s jednom konzervom hrane na dan, starim kruhom, posudom za vršenje nužde, te spavanjem na podu učionice. Na dan 24. rujna 1991. u 23.00 sati navečer ponovno su svi potrpani u autobus, te su svi bili uvjereni kako ih vode na strijeljanje. Međutim, odvedeni su u staru sisačku vojarnu, gdje su smješteni po sobama i to po pet ljudi u svakoj sobi. Sobe u kojima su bili smješteni tužitelji bile su prljave od bojanja zidova, prljavih podova, a sve osobe kojima je protupravno oduzeta sloboda spavale su upravo na tom prljavom podu. Na dan 28. rujna 1991. do zatočenika je došao hrvatski vojnik I. P. koji je bio vidno zaprepašten s stanjem u kojem se nalaze tužitelji i ostali, te je isti prigovorio pripadnicima PU Sisak, tražeći da mu se objasni što ti ljudi tu rade, međutim nitko ga nije htio slušati, pa je I. P. iako nije imao mogućnost osloboditi zatočene ljude pomogao tako da je donio kartone, nekoliko madraca, deka, te hranu koju je sam kupio, a koja je bila jestiva, čime je donekle olakšao boravak tužitelja i ostalih u zatočeništvu. Za vrijeme boravka u staroj vojarni povremeno su dolazile osobe u vojnim odorama u vidno alkoholiziranom stanju, koje su poimence znale tražiti nekoga, pa je tako recimo jednog dana jedna tako uniformirana i alkoholizirana osoba glasno tražila L. O., oca tužitelja D. O. i supruga tužiteljice D. O.. Istom se obratila riječima; „sin ti visi u Gavriloviću sa 4 klina zabodena u kičmu, a ja ću te doći zaklati večeras u 10 sati“, a što se nije dogodilo ali su takve prijetnje izazivale veliki strah i prepast kod tužitelja i ostalih zatočenih. Isto tako dana 26. rujna 1991. u prostoriju su upale dvije osobe u vojnoj odori naoružane i sa psima, vidno alkoholizirane, te uz vikanje postrojili sve u sobi i nasumice izabrali tužitelja D. C. i N. A., te pred svima rekli da će ih doći ubiti drugi dan kao odmazdu za njihove stradale prijatelje, a što nisu učinili ali su time kod tužitelja i svih zatočenih izazvali strah i prepast. Na dan 1. listopada 1991. u staru vojarnu su došli pripadnici Hrvatske vojske iz Varaždina koji su tražili da zatočenici prenose stvari iz kamiona u skladište koje se nalazilo u dvorištu vojarne, muškarce su izveli na dvorište, a vojnici iz Varaždina su napravili špalir i tukli zatočenike dok su prolazili noseći kutije i druge stvari i to čime god su stigli rukama, nogama, drvenim štapovima, kundacima puške, a što je kod tužitelja i svih ostalih samo pojačalo uvjerenje da će u konačnici biti ubijeni. Tužiteljima nikada nitko nije rekao zašto su odvedeni iz svojih kuća i zašto su držani u nedljuskim uvjetima sve do 17. rujna 1991. pa do 13. listopada 1991., odnosno punih 27 dana. Konačno dana 13. listopada 1991. otvorena su vrata soba gdje su bili zatočeni tužitelji, te im je rečeno da mogu ići kućama, nakon čega su tužitelji izašli van iz Vojarne i našli se na ulici u Sisku. Kao posebno tegobno za tužitelja M. R. i tužiteljicu B. R. navodi se okolnost koja je za njih bila specifična u opisanom događaju, a radi se o tome da su oni u to vrijeme bili roditelji dvoje maloljetne djece i to A. R., rođenog 1982., tada u dobi od devet godina, te L. R. rođene ..., tada u dobi od …. Godina, a koja djeca su bila na igranju kod prijatelja obitelji R.. Kada su svi članovi obitelji R. odvedeni dana 17. rujna 1991. djeca se nisu imala kuda i kome vratiti, a čovjek za kojeg je .tužitelj M. R. mislio da mu je prijatelj imenom S. K. odveo je djecu u Dom za nezbrinutu djecu u Sisku, obzirom da je pomislio kako bi i on mogao biti odveden ako ima R. djecu kod sebe. Tako su djeca bila u tom Domu sve do 13. listopada 1991. . do kada su im roditelji bili zatočeni, a roditelji sve to vrijeme nisu imali nikakvih saznanja gdje su im djeca i što se s njima dogodilo i to sve do 13. listopada 1991. kada su ih pronašli u Domu za nezbrinutu djecu. Ova specifična okolnost izazivala je dodatni strah i strepnju kod tužitelja jer su brinuli za sigurnost svoje djece. Kao posebno tegobno, zbunjujuće i neshvatljivo za roditelje tužitelja D. O., a i za njega samog bila je okolnost da je on odveden i zatočen iako ima samo … godina. Nikome nije bilo jasno zbog čega je u to vrijeme maloljetni tužitelj D. O. odveden, zatočen i zadržan u zatočeništvu kao dječak u dobi od 14 godina, a što je bio razlog da su zatočenici držali kako je kriterij odvođenja bio isključivo i samo pripadnost srpskoj nacionalnoj manjini, a ne neka krivnja, te je to samo povećalo uvjerenje da će biti ubijeni. Nakon što su tužitelj D. O. i njegovi roditelji pa tako i njegova majka ovdje tužiteljica D. O. na dan 13. listopada 1991. pušteni iz zatočeništva nisu mogli svojoj kući u M., već su prespavali u skladištu poduzeća SISCIA, a nakon toga u jednoj kući koju im je ustupio jedan prijatelj na adresi T. u S.. Odmah potom su doznali i da im je kuća u M. srušena eksplozivom, te se više svojoj kući nisu mogli vratiti. Tako nije bilo dovoljno da se obitelj Ostojić odvede u zatočeništvo, već im je srušena i kuća, a što je bilo šokantno i neshvatljivo za tužitelje. Imajući u vidu istaknuti sadržaj u ovoj tužbi, kao i utvrđenja koja proizlaze iz pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku, posl. broj K-Rz-3/2011 od 9. prosinca 2013., kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Kž-282/14 od 10. lipnja 2014., a uvažavajući specifične okolnosti za svakog od tužitelja postavlja se zahtjev kako slijedi. Tužitelj D. O. je nezakonito i bez ikakvog razloga zatočen 27 dana, te je kao dijete od 14 godina boravio u nehumanim uvjetima, bio fizički i psihički zlostavljan, šokiran premlaćivanjem ostalih zatočenika, zabrinut za svoju sudbinu i sudbinu svoje obitelji, zatočenjem je I.- tužitelju bilo narušeno dostojanstvo, čast i ugled zbog čega je I.-tužitelju i njegovoj obitelji od strane nepoznatih osoba srušena kuća u Mošćenici, a po puštanju na slobodu bio je izložen upitima i neprijateljstvu okoline jer se radilo o ratnim vremenima gdje je postojala sumnja da je njegova cijela obitelj zatvorena jer je nešto skrivila, a što je ponovno izazivalo strah za sigurnost i obitelji i njega samog zbog čega potražuje naknadu štete zbog narušenog dostojanstva, ugleda i časti od 35.000,00 Kn, nadalje zbog pretrpljenog straha u novčanom iznosu od 35.000,00 Kn, te u odnosu na povredu prava osobnosti oduzimanjem slobode i zatočeništva u nehumanim uvjetima naknadu od 3.000,00 Kn po danu zatočeništva odnosno ukupno novčani iznos od 81.000,00 kn, slijedom čega I.-tužitelj ukupno potražuje naknadu od 151.000,00 kn (20.041,14 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450). D. C. je nezakonito i bez ikakvog razloga zatočen 27 dana, te je boravio u nehumanim uvjetima, bio fizički i psihički zlostavljan, osobno mu se prijetilo da će biti ubijen, zabrinut za sudbinu svog oca, te za svoju sudbinu, zatočenjem je II. tužitelju bilo narušeno dostojanstvo, čast i ugled. Nakon puštanja na slobodu bio je izložen upitima i neprijateljstvu okoline jer se radilo o ratnim vremenima gdje je postojala sumnja da je zatvoren jer je nešto skrivio, a što je ponovno izazivalo strah za sigurnost i obitelji i njega samog zbog čega potražuje naknadu štete zbog narušenog dostojanstva, ugleda i časti od 35.000,00 Kn, nadalje zbog pretrpljenog straha u novčanom iznosu od 30.000,00 Kn, te u odnosu na povredu prava osobnosti oduzimanjem slobode i zatočeništva u nehumanim uvjetima naknadu od 2.500,00 kn po danu zatočeništva odnosno ukupno novčani iznos od 67.500,00 kn, slijedom čega II.-tužitelj ukupno potražuje naknadu od 132.500,00 kn (17.585,77 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450). Đ. C. je nezakonito i bez ikakvog razloga je zatočen 27 dana, te je boravio u nehumanim uvjetima, bio fizički i psihički zlostavljan, zabrinut za sudbinu svog sina, te za svoju sudbinu, zatočenjem je III. tužitelju bilo narušeno dostojanstvo, čast i ugled, a nakon puštanja na slobodu bio je izložen upitima i neprijateljstvu okoline jer se radilo o ratnim vremenima gdje je postojala sumnja da je zatvoren jer je nešto skrivio, a što je ponovno izazivalo strah za sigurnost i obitelji i njega samog zbog čega potražuje naknadu štete zbog narušenog dostojanstva, ugleda i časti od 35.000,00 Kn, nadalje zbog pretrpljenog straha u novčanom iznosu od 30.000,00 Kn, te u odnosu na povredu prava osobnosti oduzimanjem slobode i zatočeništva u nehumanim uvjetima naknadu od 2.500,00 Kn po danu zatočeništva odnosno ukupno novčani iznos od 67.500,00 Kn, slijedom čega navedeni tužitelj ukupno potražuje naknadu od 132.500,00 kn (17.585,77 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450). Tuženik u svojim dopisima kojima otklanja mogućnost mirnog rješenja ističe kako tužitelje nisu dokazali protupravnost čime se ozakonjuje otimanje cijelih obitelji iz njihovih kuća, uključujući i maloljetnu djecu, te zatočenje ljudi bez bilo kakvog osnova u neljudskim uvjetima i bez bilo kakvih prava, a čime su i ODO Zagreb i ODO Sisak u ime tuženika postupili suprotno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodnim konvencijama i svim poznatim pozitivnim propisima. Tužitelji drže da je njihov zahtjev opravdan obzirom na sadržaj istaknut u ovoj tužbi kao i okolnost da je pravo na slobodu temeljno ljudsko pravo, kao i da Ustav Republike Hrvatske sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka (čl. 22, st. 1 Ustava), koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Naznačeno načelo prema članku 22. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske ima značenje opće zabrane oduzimanja ili ograničavanja slobode pojedinaca, osim iznimno u zakonom propisanom slučaju i na temelju odluke nadležnog suda donesene u skladu s mjerodavnim odredbama zakona. Odredba članka 25. Ustava Republike Hrvatske upravo u smislu naznačenog načela nepovredivosti slobode čovjeka ima slijedeći sadržaj; Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Pravo na slobodu zajamčeno je i člankom 5. stavkom 1. Europske konvencije koja propisuje da svatko ima pravo na slobodu, kao i da se nitko ne smije lišiti slobode. Nema nikakve sumnje da opis događaja istaknut u ovoj tužbi podsjeća na najgore strahote iz 2. svjetskog rata, odvođenje ljudi iz njihovih domova i oduzimanje njihove slobode bez postojanja bilo kakve krivnje, a gdje su odvođene cijele obitelji uključujući i maloljetnu djecu uz batinanje, te vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i njihovo zatočenje u nehumanim i neljudskim uvjetima gdje nitko nije znao da li će biti ubijeni ili će preživjeti, odnosno nitko nije znao što će s njima biti.Kako su tužitelji upravo to doživjeli i to samo zato što su bili pripadnici srpske nacionalne manjine, to im je povrijeđeno pravo osobnosti na slobodu, kao i njihovo ljudsko dostojanstvo, ugled i čast. Zakonodavac u odnosu na pravo osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1 i st. 2 Zakona o obveznim odnosima utvrđuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo. Svi tužitelji trpjeli su zbog povrede prava na slobodu posljedice u obliku duševnih boli i straha (čl. 19, st. 1 i st. 2 u svezi čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO). Pravo na slobodu u tjelesnom smislu podrazumijeva i pravo na osobnu sigurnost, a riječ je o temeljnom ljudskom pravu koje štite brojni međunarodni dokumenti. U konkretnom slučaju slobodu su tužiteljima oduzeli pripadnici redovnog i pričuvnog sastava MUP-a, PU Sisak i to po nalogu i naredbi načelnika PU Sisak i njegovog zamjenika, a gdje je zamjenik načelnika V. M. upravo radi tog zlodjela izvršenog u ime R. H. i suđen ranije spomenutom presudom. U odnosu na visinu pravične novčane naknade koja bi u ovom slučaju pripadala tužiteljima kao osobama kojima je bez ikakve pravne osnove oduzeta sloboda samo zbog njihove nacionalne pripadnosti držimo da je bitno imati u vidu jačinu i trajanje pretrpljenih duševnih bolova i straha, pretrpljenih fizičkih bolova (čl. 1100., st. 1 i st. 2 ZOO-a). a moraju biti uzete u obzir i druge činjenice vezena na specifičnost ovog slučaja, pa tako ističemo narušeni ugled tužitelja koji su uživali u svojoj sredini, odnos sredine prema tužiteljima poslije puštanja na slobodu uz naglasak na ratna događanja, trajanje zatočeništva, kao i uvjete u kojima su tužitelji bili zatočeni, te zlostavljani. Kako je svaka povreda prva osobnosti neimovinska šteta, te kako je pravo osobnosti zaštićeno s više zakonskih odredbi to tužitelji ovdje ističu kako su doživjeli sva tri oblika neimovinske štete i to biološku (zbog povreda tijela), moralnu (zbog povrede psihe) i egzistencijalnu (zbog povrede svih ostalih prava osobnosti odnosno zbog povrede ljudskog duha).

3. U odgovoru na tužbu tuženica ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da je nesporno da je donesena presuda Županijskog suda u Osijeku, posl. br. K-Rz-3/2011 od 9. prosinca 2013.g kojom je V. M. osuđen temeljem čl. 122 OKZ RH na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Tužena ističe da je vezano uz smrt pok. S. R., R. H. temeljem izvansudske nadodbe zaključene s M. R. temlejem čl. 186.g ZPP-a, istome isplatila naknadu štete zbog smrti oca Steve Ratkovića. Izvansudskom nagodbom se isti odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja naknade štete s te osnove. Stoga navodi vezani uz smrt S. R. ne mogu biti predmetom raspravljanja i odlučivanja u ovom sudskom postupku, jer je M. R. u cijelosti obeštećen s te osnoce i temlejem zahtejva za izravnu naplatu podnesenom FINA-i naplatio se u cijelosti. Tužena ističe kako tužitelji nisu dokazali sve zakosnke pretpostavke za naknadu štete, pri čemu se posebno dokazuje na nedostatak uzročno posljedične veze između postupanja djelatnika tužene i štete koja je nastala tužiteljima, a prigovara se i visini postavljenog tužbenog zahtjeva po svim zatraženim osnovama. Iako su okolnosti lišenja slobode tužitelja specifične s obzirom da tužitelji nakon što su lišeni slobode nisu bili u zatvorskoj ustanovi, zatraženi iznos naknade štete od 2.500,00 kn po danu, odnosno iznos od 3.000,00 kn po danu za tada mlt. D. O. višestruko premašuju iznose koji se prema sudskoj praksi tužiteljima uobičajeno dosuđuje za ovaj vid štete. Ističe se kako su sporni i nisu ničime dokazani navodi o zlostavljanju tužitelja na način kako je to opisano u tužbi, kao i svi ostali navodi tužne koji nisu opisani i navedeni u predmetnoj kaznenoj presudi.

4. Rješenjem Oćinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-684/2020-2 od 12. 3. 2020. navedeni se sud oglasio mjesno nenadležnim u odnosu na tužitelje D. O., D. O., D. C. i Đ. C., te je u odnosu na naveden tužitelje odlučeno da će se predmet ustupiti Općinskom sudu u Sisku kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

5. Rješenjem ovog suda br. Pn-61/2020-14 od 15. 3. 2023. utvrđen je prekid postupka zbog smrti tužiteljice D. O., a rješenjem br. Pn-61/2020-15 oda 30. kolovoza 2023. nastavljen je postupak prekinut navedenim rješenjem te su pozvani D. O., i Đ. O., da kao nasljednici iza pok. D. O. preuzmu postupak.

6. Rješenjem ovog suda br. Pn-61/2020-20 od 22. 2. 2024. utvrđeno je da se tužba tužitelja Đ. O., kao zakonskog nasljednika iza pok. D. O., u ovom parničnom predmetu smatra povučenom.

7. I. tužitelj D. O. je na ročištu za glavnu raspravu određenom 17. lipnja 2024. povukao tužbu u dijelu naknade štete koju bi nasljeđivao iza pok. majke D. O., radi naknade štete u iznosu od 17.585,77 eur sa zateznim kamatama od 9. 4. 2018. do isplate, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije protivio te je sukladno odrebi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) riješeno kao u izreci.

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u presudu Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-/2011-1119 od 9. 12. 2013. (str. 22-66 spisa), presudu Vrhovnog suda RH broj I Kž 282/14-8 od 10. 6. 2014. (str. 67-72 spisa), zahtjeve za mirno rješenje spora i odgovor tuženika (str. 73-97 spisa), izvansudsku nagodbu (str. 104 i 195 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (str. 106 spisa), saslušan je svjedok M. R. te je izveden dokaz saslušanjem I-III. tužitelja.

9. Svjedok M. R. iskazao je da je 1991. živio u M. te su tijekom rujna 1991. u dvorište njegove kuće upali vojnici u crnim odorama i crnim maskama na glavi, naoružani, istjerali su njega, njegovu suprugu i majku odmah iz kuće, a potom izbacili i njegovog oca iz kuće i to pretučenog i krvave glave. Potom je došao autobus i sve su ih utrpali u taj autobus, kao i druge iz njihove ulice pa tako i tužitelje te su nas iz autobusa iskrcali i smjestili u jednu osnovnu školu, u učionicu, misli da se radilo o školi u Gušću, iako se sada više ne sjeća jer je prošlo dosta vremena. Tamo su ih držali oko 10-ak dana, a u toj prostoriji su sa njime bili i tužitelji, te su ih potom ponovno ukrcali u autobus i odvezli do vojarne u Sisku gdje su njegova supruga, majka i on bili smješteni oko 10-ak dana, a potom su ih pustili. Tužitelji su i dalje ostali u toj vojarni. U toj školi sjedili su po podu na parketu, nitko ih ništa nije pitao, hrane nisu dobivali dovoljno, a radilo se o nekim konzervama te su vodu morali tražiti, a kada su tražili dobili su vode. I za odlazak na wc su morali tražiti. Ističe da je u toj školi njegov otac bio u teškom zdravstvenom stanju, krvav i ozlijeđen te je on za njega tražio pomoć i potom su došla dvojica civila s nosilima i odvezli ga, a on ga potom više nikada nije vidio niti zna što se s njim dogodilo. Ističe da je nakon puštanja iz vojarne potražio djecu i brata te je prvo našao brata koji mu je rekao da ide ocu na sahranu i tada je saznao za njegovu smrt. Ističe da je I tužitelj bio sa njime u prostoriji u vojarni, da u toj prostoriji nije bilo nikakvog namještaja, da su hranu dobivali svako drugo jutro, vodu su dobivali redovito, a tijekom noći su u sobu ulazili vojnici u uniformama koji su im prijetili i psovali su. U tom periodu nitko nikoga nije fizički ozlijedio. Cijelo to vrijeme nije bilo omogućena nikakva osobna higijena i cijelo vrijeme je bio u istoj odjeći, a tako i drugi. Ističe da nakon dan – dva u vojarni su doneseni madraci na napuhavanje, a ne zna tko je to donosio. Ističe da nakon toga nije zatražio liječničku pomoć. Vezano za navode događaj nema nikakvu dijagnozu niti je uzimao kakve lijekove.

10. I. tužitelj D. O. iskazao je da se sjeća da su ih 17.9.1991., njega, majku i oca naoružani vojnici istjerali iz kuće u M. i smjestili u autobus te su ih zajedno sa drugima iz tog autobusa iskrcali u Žabno i smjestili u jednu učionicu u osnovnoj školi. Tamo su bili oko 7 dana i spavali su na parketu, hranu su dobivali jedanput dnevno, vodu su dobivali, a za toalet su morali tražiti. Sjeća se da je u to vrijeme njegovog oca netko pozvao te ga nije bilo 3 ili 4 sata, a poslije mu je ispričao da je bio kod Đ. B., kojeg je otprije poznavao, na razgovoru vezano za razmjenu. Nakon tih 7 dana ponovno su ih tijekom noći ukrcali u autobus sa ugašenim svjetlima i smjestili u vojarnu u Sisku pored Kupe gdje su otac, majka i on bili sve do 13.10.1991. kada su ih pustili. U toj vojarni smješteni su bili u 4 prostorije od kojih su muške osobe bile u 3 prostorije, a ženske osobe u jednoj prostoriji. Obzirom da je tada imao 14 godina dozvolili su mu da malo bude u prostoriji s majkom, a malo s ocem. U odnosu na obavljanje nužde može opisati jednu situaciju kada je zatražio u dva navrata da ga puste u wc i nisu mu dozvolili, a potom je zatražila njegova majka te su mu tada ipak dozvolili odlazak na wc, tzv. čučavac i to uz otvorena vrata, s naoružanim vojnikom iza njegoih leđa i tada nije niti uspio obaviti wc, vjerojatno zbog straha. Prvih dan dva su spavali na podu, a potom su dobili madrace na napuhavanje. Hranu nisu dobivali svaki dan, a ukoliko su ju dobili to je bilo jednom na dan te se radilo o konzervama hrane. Što se tiče vode, nju su mogli konzumirati kada su ih puštali u wc, a kasnije su ih nakon onog događaja što je opisao puštali na wc s time što su žene rijeđe puštali pa su u prostoriji imale kantu u koju su vršile nuždu. Fizičkog nasilja nije bilo, no prijetnji je bilo i to jedna osoba vojnik je njegovom ocu rekla da će u 10 sati doći po njega i ubiti ga, no to se nije dogodilo. On je tada osjećao strah, a i sada kada o tome govori ponovno to emotivno proživljava. Ističe da je tada imao 14 godina i nikako mu nije bilo jasno zašto se to događa i što su oni skrivili pri čemu ističe da je njegov otac cijeli život bio invalid i nikada nije služio nikakvu vojsku. Ističe da su cijelo to vrijeme bili u istoj odjeći jer im nisu dozvolili da bilo što nose sa sobom. Ističe da im nije bilo omogućeno nikakvo održavanje higijene. Nakon puštanja prvo su ih smjestili u neko skladište tvornice Siscia jer su njegovi roditelji tamo radili, a bojali su se ići kući, a potom su se smjestili u jednu kuću u Sisku. Njegova majka je tada čula da im je kuća u M. srušena te je on u dva navrata otišao na biciklu to provjeriti i nisu ga pustili u selo, a potom je u trećem navratu ipak uspio i vidio da im je kuća srušena. Ističe da je za vrijeme zatočeništva osjećao strah za sebe i roditelje. Nije čuo druge prijetnje iako su mu o tome drugi pričali. Vezano za navedeni događaj nema dijagnozu niti mu je pružena liječnička pomoć.

11. II. tužitelj D. C. u svom je iskazu naeo da je tog 17. rujna 1991. radio prvu smjenu Ž. u S. i sjeća se da je oko 13 h bila uzbuna, a koja je trajala do 15 h te se po završetku iste uputio kući u M. i to biciklom. Po dolasku u svoju ulicu zaustavio ga je uniformirani policajac, bez kape te ga zatražio osobnu iskaznicu i pitao ga gdje živi te je on rekao nekoliko kuća dalje te se potom zajedno sa njim uputio do njegove kuće i njega, kao i njegovog oca, tužitelja pokupio. To nije bilo službeno uhićenje, no zapravo ih je isti obojicu uhitio. Potom, odveo ih je do škole u M. gdje su se morali ukrcati u autobus u kojem je bilo već dosta tako uhićenih ljudi i koji autobus ih je odvezao do OŠ u Ž.. U toj osnovnoj školi smjestili su ih u jednu učionicu u kojoj je pod bio prekriven strunjačama te ih je u toj prostoriji bilo 28. Tamo su ih držali 8 dana, a čuvao ih je rezervni sastav policije. Tamo su svakodnevno dobivali hranu i vodu, a misli da se radilo u humanitarnoj pomoći. Niti njega niti njegovoga oca u tom prostoru nitko nije psihički niti fizički zlostavljao. Potom nakon 8 dana autobusom koji je imao zatamnjena stakla odvezli su ih u vojarnu u S., u L. ulici i tamo su ih smjestili u kancelarijske prostore na prvom katu, i to radilo se u uskim kancelarijama u koje su smjestili po 6 osoba. Tamo su ih čuvali po jedan policajac i dva rezervista. Te prostorije bile su friško okrečene te je u istima bio samo parket i nije bilo nikakvog namještaja te su oni spavali i boravili na tom parketu. Prvi dan-dva nisu dobivali hranu, a potom se pojavio I. P., koji je bio zamjenik zapovjednika 120 brigade i od kada je on došao hranu su dobivali redovito, odnosno svakodnevno. Ističe da su u periodu dok su ih držali u toj vojarni 4 ili 5 puta morali raditi i to prenosili su nekakve stvari, odnosno namještaj i neke druge stvari i raznog smeća te u jednom navratu prilikom takvog nošenja stvari jedna jedinica vojske iz Varaždina ih je naguravala i udarala te su tako njega udarali kundakom puške, podmetali mu noge tako da je padao, a isto tako njegovom ocu i svima drugima. Za vrijeme toga došao je Igor Pejnović kojoj je to prekinuo i to se više nije dešavalo. Ističe da je za vrijeme tog njegovog boravka u vojarni dvojica vojnika jednom prilikom u svakoj sobi izabrala po jednu osobu, pa tako u njegovoj sobi njega, i tada su rekli da će doći slijedećega dana po njega kako bi ga likvidirali. On teško može opisati kako se osjećao od tada pa do slijedećega dana s time što ističe da u konačnici do toga nije niti došlo. Ističe da su on i III. tužitelj pušteni 13.10.1991. i to tada su došla dva policijska inspektora koji su ih, svakog pojedinačno ispitali i to uzimali osobne podatke, i ispitivali da li su članovi kakve političke stranke te su ih u konačnici pustili. Ističe da policajac koji ga je na početku uhitio cijelo vrijeme u rukama je imao pušku te ističe da su tada u njegovoj kući bili njegova majka i njegov brat koje nisu uhitili. U OŠ Ž. dobivali su hranu jednom dnevno i to je bila polupripremljena konzervirana hrana i takvu su hranu jeli. Ističe da su na wc odlazili kada su to zatražili i kada su neki drugi išli, a svaki puta pratio ih je pripadnik rezervnog sastava policije. Nikakvu drugu higijenu nisu mogli obavljati, osim vršenja nužde. Iz kuće je odvezen sa odjećom koju je imao na sebi te mu nije dozvoljeno da uzme drugu odjeću. Svih tih 27 dana bio je u istoj toj odjeći i rublju. Ne sjeća se da li je u OŠ Ž. u istoj prostoriji bilo žena, misli da su one bile odvojene. Sjeća se da su jednog čovjeka koji se preziva B. natjerali da sa sobom u autobus uzme dvije zastave i to Hrvatsku i Jugoslavensku te su ga sa štapovima tih zastava u autobusu i u OŠ Žabno udarali. Ističe da je to sve skupa kod njega izazvalo strah za vlastiti život. U vojarni u Lađarskoj ulici, od kada se pojavio I. P. dobivali su svakodnevno kruh i konzerve hrane. Ističe da mu je i danas noćna mora sjećanje kada ga je vojnik izabrao da ga likvidira. Ističe da su ga 13.10.1991., i to dolazili su jedan policajac i dva rezervista koji su redom otvarali vrata i puštali ljude, s time što su njima zaposlenima rekli da se u ponedjeljak jave u policiju gdje će im dati potvrde da opravdaju izostanak. On i još desetak takvih su došli u policiju gdje su ih pustili da čekaju nekoliko sati i nisu im dali nikakve potvrde već su im samo rekli da ih sa radnih mjesta nazovu i da će potvrditi gdje su bili. On i drugi su dobili otkaze na radnim mjestima, a na poslu im je rečeno da u pozivu koji je uslijedio nitko u policiji nije htio ništa potvrditi. Ističe da su ga u dva prethodno opisana događaja Igor Pejnović i hrvatska policija branili. Ističe da njega osobno niti druge hrvatska policija nije zlostavljala. Ističe da je bio košmar, da su bile česte uvrede, da su im govorili da su četnici, a ne može određeno reći tko je sve to govorio. Znao je čuti i njihove međusobne sukobe, no on sada ne može reći tko je sve u njima sudjelovao, a sukobi su bili zbog toga da bi policija zaštiti njih. Osim udaraca koje je opisao prethodno nije pretrpio ozljede. Ističe da nema dijagnosticiran PTSP. Nikada nije tražio liječničku pomoć psihijatra, i nije nikada koristio lijekove za smirenje. Ističe da je I. P. u vojarnu donosio prvo kartone da mogu ležati na njima, a potom neke stare deke da se imaju sa čime pokriti. Vode su imali. U sobi su imali kantu vode te su vodu grabili čašama. Ističe da je njegov otac cijelo vrijeme bio sa njime i u OŠ Ž. i u vojarni u L.. D. O. nije bio sa njim.

12. III. tužitelj Đ. C. ističe da u cijelosti iskazuje kao tužitelj D. C. s time da je u međuvremenu 2009. pretrpio moždani udar i o svemu mu je teško govoriti. Ističe jedino da on nije sudjelovao u nošenju stvari s drugim osobama koje su bile uhićene, a kojom prilikom su vojnici iste udarali jer je bio stariji, a oni su izabirali ljude koji će u tome sudjelovati. Sjeća se da su jedne noći kada su bili u vojarni u Lađarskoj u sobu došle dvije osobe u crnim odorama sa psom te ih vrijeđali, udarali nogama te su tako njega udarali po bubrezima. Za svaki odlazak na wc morali su tražiti i to udarati po vratima, a za što su dobivali uvrede. Ističe da se dešavalo da ih je policija branila od vojske koja se tamo nalazila. On je čak pomagao u obavljanju vodoinstalaterskih radova u kuhinji u vojarni u L. ulici s time šta je taj I. P. morao doći po njega i vratiti ga natrag u prostoriju. Ističe da se bojao još od kada su ih smjestili u autobus u Mošećenici jer je vidio da su u autobusu pravoslavci i bojao se da će ih sve pobiti. Kasnije u dva navrata bio je kod psihijatra u P.. Ističe da je nakon tog perioda dobio upalu pluća te završio u bolnici na J., a potom je dobio i tuberkulozu što je sve posljedica događaja koji je predmet ovog spora. Ističe da pije dosta lijekova te ni sam ne zna zašto sve pije. Nije mu dijagnosticiran PTSP. Sjeća se da su bile neke kante sa vodom i šalice. I u OŠ Ž. su im donosili vode u flašama. Hrane nije bilo svakog dana.

13. U prvom redu valja reći da su prigovor tuženice da se I-III. tužitelji nisu prije podnošenja tužbe obratili državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kao i prijedlog za odbacivanje tužbe neosnovani jer su uz tužbu priloženi zahtjevi I-III. tužitelja za mirnim rješenjem spora koji sadržajno odgovaraju činjeničnom opisu tužbe I-.III. tužitelja u ovom predmetu i u kojima je postavljen zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i za duševne boli zbog protuzakonitog zatvaranja i zatočeništva u neljudskim uvjetima, dakle, kao u tužbi koja je predmet ovog spora, a koje zahtjeve I-III. tužitelja je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu dopisom od 20. srpnja 2018., te Općinsko državno odvjentištvo u Sisku dopisima od 4. 7. 2018. i 9. 7. 2018. otklonilo kao neosnovane.

14.Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti zaključak je suda da je tužbeni zahtjev I-III. tužitelja djelomično osnovan.

15. Naime, između stranaka nije sporno da je u kaznenom postupku pred Županijskom sudom u Osijeku u predmetu br. K-Rz-3/2011 pravomoćnom presudom od br. K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. optuženik V. M. proglašen krivim što, 17. rujna 1991., više nepznatih pripadnika djelatnog pričuvnog sastava PU Sisak, postupajući po zapovjedi načelnika PU Sisak Đ. B. i njegovog zamjenika I-opt. V. M., u prigradskom naselju M. i na ulicama S. uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti sa svrhom da ih iskoriste za razmjenu s neprijateljskom stranom koja je držala zatočene pripadnike MUP i ZNG RH, pa su tako iz njihovih kuća u M. odvedeni M., B., S. i D. R., D. i B. S., L. i D. O. zajedo s njihovim sinom D., M. i N. D., N. i M. B., Đ. i D. C., M. M., Ž. G., M. V., N. A., maloljetni Ž. V., a istom su prilikom su tijekom povratka s posla na putu za M. uhićeni R. D. i R. M., na ulici u središtu S. M. G. i B. S., pri čemu su S. R. prilikom uhićenja teško fizički zlostavljali nepoznati pripadnici policije zadajući mu brojne udarce tupo-tvrdim predmetima po glavi te su mu nanijeli više rana razderotina po licu i tjemenu s posljedičnim izljevom krvi u mozak, zbog čega je S. R. isti dana prevezen u sisačku bolnicu, gdje je usijed zadobivenih ozljeda preminuo 2. listopada 1991., a sve ostale osobe su nakon uhićenja nekoliko dana bile zatočene u osnovnoj školi u naselju Ž., a nakon toga sve do 13. listopada 1991. u vojarni u L. ulici u S., nakon čega su po odbijanju razmjene puštene na slobodu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja i da se izvrši napad na pojedine civilne osobe kojega je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, te kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan postupiti i spriječiti da se ratni zarobljenik ubije, muči i da se prema njemu nečovječno postupa, čime je isti počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog staovništva, te je isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 godina.

16. Nadalje, nije sporno niti da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-282/14-8 od 10. lipnja 2014. djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., u odluci o izrečenoj kazni, te je optuženik Vladimir Milanković za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

17. Dakle, nedvojbeno je u kaznenom postupku u predmetu Županijskog suda u Osijeku br. K-Rz-3/2011 optuženik V. M. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH, između ostalih civilnih osoba, na štetu I. tužitelja D. O., II. tužitelja D. C. i III. tužitelja Đ. C., i za koje kazneno djelo je optuženiku V. M. izrečena kazna zatvora, a prema odredbi čl. 12. st.

3. ZPP sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

18. Nadalje, prema odredbama čl. 127. Zakona o policiji (Narodne novine br. 129/00 i 41/08) i čl. 115. Zakona o policiji (Narodne novine br. br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19 i 155/23) za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u svezi sa službom odgovara R. H., osim ako se dokaže da je šteta posljedica zakonite primjene policijskih ovlasti.

19. Potom, odredbom čl. 1. Zakona o odgovornosti R. H. za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03) propisano je da se tim zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata Republika Hrvatska po općim pravilima odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. istog zakona koja nema karakter ratne štete, a pod ratnom štetom se sukladno odredbi čl. 3. st.

1. istog zakona smatra osobito šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.), šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija i to posebice šteta koja je nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojeg neprijateljskog napada, šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije, radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina), šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širena ili ublažavanja posljedica ratne štete, šteta koja je po svojim učincima te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

21. Prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996,. g. uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, dok oštećenik može dokazivati suprotno.

22. Kako je iz navedene presude Županijskog suda u Osijeku br. K-Rz- 3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno da je optuženik V. M. proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu I. tužitelja D. O., II. tužitelja D. C. i III. tužitelja Đ. C., a koji optuženik je u vrijeme počinjenja kaznenog djela obnašao dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine, kao i načelnika Policijske uprave Sisak, te evidentno iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je isti osuđen proizlazi da su I-III. tužitelji uhićeni

u prigradskom naselju Mošćenica, da su odvedeni iz njihovih kuća u Mošćenici i zatočeni u osnovnoj školi u naselju Žabno, a nakon toga u vojarni u Lađarskoj ulici u Sisku, nema mjesta zaključku da bi se u konkretnom slučaju radilo o ratnoj šteti za koju Republika Hrvatska ne odgovara (čl. 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata), a niti je tuženica dokazala suprotno.

23. Dakle, kako je nedvojbeno u kaznenom postupku u predmetu pred Županijskim sudom u Osijeku br. K-Rz-3/2011 V. M. pravomoćno osuđen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu ovdje I-III. tužitelja, za zaključiti je da je sukladno odredbama čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata tuženica odgovorna za štetu I-III. tužiteljima, a prema odredbi čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

24. Dakle, neutemeljeni su, i potpuno deplasirani navodi tuženice da I-

III. tužitelji nisu dokazali pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu jer iz činjeničnog opisa kazenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je opt. V. M. osuđen, jasno proizlazi da su

te da su protuzakonito

I-III. tužitelji prozvoljno i neopravdano lišeni slobode

zatvoreni na vrijeme od 27 dana čime im je narušeno pravo na osobnu slobodu zajamčeno odredbama čl. 22. Ustava Republike Hrvatske i čl. 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je jedno od temeljnih ljudskih prava, te u konačnici, protivno navodima tuženice, zakonskim opisom navedenog kaznenog djela obuhvaćeno je nečovječno postupanje prema I-III. tužiteljima kao civilnom stanovništvu.

25. Iz uvjerljivih i u bitnome suglasnih iskaza svjedoka M. R. te I-III. tužitelja, utvrđeno je da su I-III. tužitelji 17. 9. 1991. od strane maskiranih vojnih osoba bez ikakvog objašnjenja istjerani iz svojih kuća, nasilno odvedeni i zatočeni na vrijeme od 27 dana, s tada neizvjesnim trajanjem i ishodom zatočenja, u prostorijama bez namještaja, uz ograničene obroke i opskrbu pitkom vodom te ograničenom mogućnošću obavljanja nužde (i u ponižavajućim uvjetima), uz nemgućnost obavljanja osobne higijene i u istoj odjeći, te uz verbaliziranje prijetnji ozljeđivanjem odnosno lišenjem života, a tuženica nije podnijela nikakve dokaze u prilog suprotnom.

26. Prema odredbi čl. 200. st. 2. ZOO, pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

27. Stoga, po ocjeni ovog suda, utemeljeno I-III. tužitelji tvrde da je takvo lišenje slobode, zatočenost na vrijeme od 27 dana te nečovječno i ponižavajuće postupanje, dakle, počinjenje kaznenog djela ratnog zločinja protiv civilnog stanovništva na štetu ovdje I-III. tužitelja, kod istih izazvalo intenzivan strah za vlastitu egzistenciju i egzistenciju članova obitelji, povredu ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, pa stoga I-III. tužitelji imaju pravo na

zbog

pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah te za duševne boli povredu ugleda časti, slobode i prava ličnosti, sve sukladno odredbama čl. 200. st. 1. i 2. ZOO, i to I. tužitelj D. O., osobito imajući u vidu da je isti u vrijeme lišavanja slobode i zatočeništva bio dijete u dobi od 14 godina, u iznosu od ukupno 20.000,00 eur, te II. i III. tužitelji u iznosu od ukupno 17.500,00 eur svaki (toč. I. izreke presude) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev I-III. tužitelja odbijen kao neosnovan.

28. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose I- III. tužiteljima temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO te ista teče od dana donošenja ove presude, a visina iste određena je sukladno odredbama čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

29. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev I-III. tužitelja radi isplate zatezne kamate (za period od 25. travnja 2018. do 22. srpnja 2024.) odbijen je kao neosnovan (toč. II. izreke presude).

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP odnosno stoga što I-III. tužitelji, po mišljenju ovog suda, u sporu nisu uspjeli samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi tuženica je I-III. tužiteljima dužna naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eur (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima 14. 2. 2020., 11. 4. 2022., 22. 2. 2024. i 17. 6. 2024. u iznosu od 1.000,00 eur za svako (Tbr. 9.st.1.), za sastav podneska od 14. 3. 2023. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. st. 4.), za sastav podneska od 13. 6. 2024. u iznosu od 1.000,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), PDV u iznosu od 1.512,50 eur, trošak sudske pristojbe I. tužitelja na tužbu i na presudu u iznosu od 246,86 eur za svako, trošak sudske pristojbe II. tužitelja na tužbu i na presudu u iznosu od 222,31 eur za svako, te trošak sudske pristojbe II. tužitelja na tužbu i na presudu u iznosu od 222,31 eur za svako, ukupno 8.945,46 eur.

31. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Sisku, 23. srpnja 2024.

SUTKINJA

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude I rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. I-III tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženici po zz