Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-381/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavici Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. /OIB:…/ iz P., koju zastupa I. Š. i B. V., odvjetnici iz Z.¹, protiv tuženice R. A. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z.², koga zastupa M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z.², radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-41 od 11. lipnja 2024., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-41 od 11. lipnja 2024. pod stavcima II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022. pod stavkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022., u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat parnični trošak preko iznosa od 2.245,01 eura / 16.915,00 kuna.[1]

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom je:

- odbijen glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467, sklopljenog 26. rujna 2006. između tužiteljice i tuženika i da ne proizvodi pravni učinak, za vraćanje iznosa od 118.061,13 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose naveden u stavkom prvom izreke (stavak I. izreke),

- a prihvaćeni eventualno kumulirani zahtjevi na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467, sklopljenog 26. rujna 2006. između tužiteljice i tuženika (stavak II. izreke) i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.189,47 kuna / 1.883,27 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku trećem izreke (stavak III. izreke).

2. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti (stavak I. izreke) i naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 16.915,00 kuna / 2.245,01 eura (stavak II. izreke).

3. Protiv presude pod stavcima II. i III. izreke i rješenja žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[2] . Tuženik predlaže slijedom žalbenih navoda preinaku ili ukidanje pobijanih odluka i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 2.863,75 kuna.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Protiv presude pod stavkom I. izreke i rješenja (odluke o parničnim troškovima u dijelu s kojim nije uspjela u prvostupanjskom postupku), žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a. Tužiteljica predlaže slijedom žalbenih navoda preinaku ili ukidanje pobijanih dijelova prvostupanjskih odluka i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kuna.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Žalba tužiteljice je neosnovana.

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za jedan (1) euro 2 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

9. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467, sklopljenog 26. rujna 2006. između tužiteljice i tuženika i vraćanje novčanih iznosa primljenih na temelju takvog Ugovora (glavni tužbeni zahtjev) i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467 o valutnoj klauzulu u CHF i isplata iznosa od 14.189,47 kuna sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama (list 103.

- 107., 117. - 121., 126. i 132. spisa).

Odluka na žalbu tuženika

10. Nije sporno:

- da su tuženik (kreditor) i tužiteljica (korisnica kredita) sklopili 26. rujna 2006. Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467 (u daljnjem tekstu: Ugovor) za iznos od 17.913,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (članak 4.), namjena kojeg je bila kupnja novog vozila (članak 6.);

- da je Ugovor sklopljen i realiziran u Podružnici Z.¹;

- da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da je tužiteljica vratila tuženiku kredit zaključno sa 26. siječnja 2012.;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 14.189,47 kuna (mjesečne razlike - samo pozitivne prikazane u Tabeli 2 nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petra Bajlo, mag. oec. /list 88. - 94. spisa/);

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženika, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

11. Sporno je po tuženiku:

- ocjena prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru;

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona 79/2007., 125/2007., 75/2009., o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj:

79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP- a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužiteljici predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik),

- i odluka o parničnim troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjskog rješenja (trošak nije dosuđen razmjerno uspjehu u parnici).

12. Ispitivanjem prvostupanjskih odluka u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. i točke 11. ZPP-a, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

13. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena mjerodavnog prava, pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare.

14. Prvostupanjski je sud pravilno otklonio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku i za svoju odluku u bitnome pod točkom 37. obrazloženja dao razloge koji se žalbenim navodima tuženika ne dovode u dvojbu. U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika vezano za mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zadru, na području kojeg je prebivalište tužiteljice (potrošača) treba imati u vidu da prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. stavku 2. ZPP-a, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, da je u vrijeme odlučivanja o mjesnoj nadležnosti (prosinac 2022.) bila na snazi odredba članka 19. l stavak 1. ZPK-a[3] , koja je procesne naravi i primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je 25. veljače 2021. podnesena predmetna tužba, da zakonodavac Republike Hrvatske donoseći ZMPP-a[4] nije našao potrebnim proširivati 3 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016.)

4 Zakon o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, broj: 101/2017.)

odredbe odjeljka o potrošačkim ugovorima, kao što je to učinio s dijelom drugih odredaba radi podvrgavanja istim kriterijima nadležnosti u onim predmetima koji izlaze iz polja primjene Uredbi, a što otvara dilemu potrebitosti odredbe članka 19. l ZPK-a kao "isključivog" međunarodnog prava, da odredbe o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore nisu iznimka i da je prema istima na potrošaču izbor hoće li pokrenuti postupak na sudu vlastitog domicila ili domicila trgovca, dok je u situaciji zamijenjenih procesnih uloga trgovac dužan tužiti potrošača na sudu potrošačeva domicila, da se ne nalaze razlozi, u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran, i da bi svako drugo tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a dovelo ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ograničavanja u ostvarivanju prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava[5] .

14.1.Osim toga i pravilo o mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a (forum electivum) je ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice, za primjenu kojeg nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u Zadru jest s obzirom da je Ugovor sklopljen i realiziran u toj podružnici.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je prihvatio pravne posljedice istaknute eventualno kumuliranim zahtjevima pod stavkom II. i III. izreke presude.

16. Naime, iz neosporavanog iskaza tužiteljice proizlazi da joj je službenica u banci ponudila kao najpovoljniji kredit u CHF, da joj nije nuđen kredit u drugim valutama, da joj je u banci rečeno samo da će se kamata mijenjati i ništa više, da se obratila tuženiku za kredit zato što je kod tuženika imala otvoren tekući račun, da je u početku bila zadovoljna sve dok rate kredita nisu drastično rasle, da kod sklapanja kredita nije rečeno da bi to bilo moguće, te da je na njezin upit zašto su rate kredita tako drastično povećane odgovoreno da može isplatiti kredit u cijelosti, što za nju nije bilo moguće i da je sredstvima kredita kupila vozilo marke Hyundai za osobne potrebe (list 127. spisa).

17. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[6] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu 5 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

6 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

18. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

19. Direktivom 93/13/EEZ[7] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

20. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

7 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

22. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

23. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako su bili definirani parametri za određivanje glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita, kroz sedam godina razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

Tuženik niti u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor unaprijed formuliran, da predstavlja standardni ugovor i da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

24. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[8] . To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- 8 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

25. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja kao jedini objektivni zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da tužiteljica jest potrošač, da tuženik o riziku koji za tužiteljicu predstavlja valuta glavnice u CHF sa tužiteljicom nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja glavnice u valutu CHF, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana.

26. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF iznosi 14.189,47 kuna (mjesečne razlike – samo pozitivne, prikazane u Tabeli 2a nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka /list 91. - 92. spisa/).

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 14.189,47 kuna, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici te iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i što je predmetna tužba podnesen 25. veljače 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

33. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

34. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužiteljice, koje isti veže uz činjenicu kada je Ugovor o kreditu sklopljen, a kada otplaćen, shvaćanjem da pokretanjem postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije prekinuta zastara jer da je neovisno o tom postupku tužiteljica mogla pokrenuti individualni postupak, da zahtjev iz postupka kolektivne zaštite i predmetne tužbe nisu identični, i iskazivanje neslaganja sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u presudi i rješenju broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. o početku tijeka zastare za individualna potraživanja potrošača restitucijskim zahtjevom.

35. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

36. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode tuženika, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

37. Neosnovano tuženiku osporava i odluku o parničnim troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjskog rješenja.

37.1. Naime, točno jest da je tužiteljica postavila kao glavni zahtjev utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu i eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu, da je u konačnici uspjela sa eventualno kumuliranim zahtjevima. Međutim, isto tako točno jest da se kod eventualno kumuliranih zahtjeva vrijednost predmeta spora ne određuje posebno prema svakom od navedenih zahtjeva, s obzirom da stranka koja ističe takve zahtjeve ne traži da se prihvate oba zahtjeva, već jedan od istaknutih zahtjeva, da se rješenja o troškovima postupka, bez obzira kako glase konkretna pravila, moraju temeljiti na principima racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, pri čemu se naravno treba imati u vidu složenost postupka i raznolikost razloga zbog kojih je tužitelj vodio parnicu. Stoga, nije u pravu tuženika kada tvrdi da je tužiteljica uspjela u sporu sa otprilike 10% tužbenog zahtjeva i da joj zbog toga ne pripada parničnog postupka iz stavka II. izreke prvostupanjskog rješenja. Naprotiv, tužiteljica je u konačnici uspjela sa eventualno kumuliranim zahtjevom, koje je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti neosnovano osporavao ponavljajući ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima, a što znači da joj je tuženik prema odredbi članka 154. stavku 1. ZPP-a dužna naknaditi troškove predmetne parnice i sam snositi svoje troškove iste, kako je pravilno odlučio i prvostupanjski sud pod stavkom II. izreke prvostupanjskog rješenja i za odluku o troškovima dao jasne razloge pod točkom 38. obrazloženja koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

38. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom vezano za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

39. Zaključno, odredba članka 7. Ugovora u dijelu "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća" jest ništetna i tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 1.883,27 eura / 14.189,47 kuna sa zateznim kamatama navedenim u stavku trećem ispravljene prvostupanjske presude i naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.245,01 eura / 16.915,00 kuna, zbog čega je po žalbi tuženika odlučeno kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I.) i izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

Odluka na žalbu tužiteljice

40. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 138-50-3694467, sklopljenog 26. rujna 2006. uz obrazloženje da ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer da ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni (članak 324. stavak 1. ZOO-a), da Ugovor o kreditu sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost, što tužiteljica osporava ustrajavanjem na shvaćanju da uslijed izostanka jednog od bitnih elemenata ugovora, njegova "daljnja pravna opstojnost više nije moguća" i pozivanju na odredbu članka 324. stavak 1. ZOO-a u vezi s odredom članka 1021. ZOO-a, odluke Suda Europske unije i odluke sudova u Republici Hrvatskoj za koje drži da podržavaju njezino tumačenje ništetnosti cijelog ugovora.

41. Drugostupanjski je sud suglasan sa odlukom prvostupanjskom suda pod stavkom

I. izreke pobijane presude po tužiteljici.

42. Naime, uzimajući u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu realizirana (članak 1021. ZOO-a), odnosno isplaćen 2006., a vraćen do 26. siječnja 2012., što nije sporno, da je odredbom članka 324. stavkom 1. ZOO-a i člankom 87. stavkom 2. ZZP/2003 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe (načelo afirmacije ugovora), da načelo afirmacije ugovora nije samo dio pravnog poretka Republike Hrvatske, već i prava Europske unije, da ZZP-a sadrži odredbe koje su u skladu sa Direktivom Vijeća EEZ/13 (članak 1 a, alineja 2. ZID ZZP-a/2012 /Narodne novine, broj 78/2012./), to održavanje na snazi ugovora o kreditu bez ništetnih odredaba nije u protivnosti sa zakonodavstvom Republike Hrvatske, odlukama Suda Europske unije na koje se poziva tužiteljica, a niti van dosega članka 6. Direktive Vijeća EEZ/13, kako to pogrešno tumači tužiteljica, poglavito ako se ima u vidu da Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 (tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni članka 6. Direktive Vijeća EEZ/13) polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna, ali i tumači da je intencija odredbe članka 6. uspostavljanje ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, odnosno da takvi ugovori moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017).

43. Stoga, nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da se prvostupanjska presuda pod stavkom I. izreke ne može ispitati, da je činjenično stanje vezano za taj dio odluke nepravilno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te da joj nastavno pripada i pravo na zahtijevani parnični troška u cijelosti.

44. Tužiteljici nije priznat trošak žalbe jer nije uspjela sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

45. Zaključno, ispitivanjem presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 381/2021-31 od 9. prosinca 2022. pod stavkom I. izreke i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-381/2021-31 od 9. prosinca 2022., u dijelu kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak preko iznosa od 2.245,01 eura / 16.915,00 kuna nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tužiteljici, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a) i stavkom III. i IV. izreke rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a za stavak III., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Nika Grospić Ivasović, v.r.