REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-407/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Jarić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB 46377257342, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž R-189/2020-2 od 2. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-188/2019-23 od 16. prosinca 2019., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 94.672,40 kuna bruto sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci presude te je odlučeno o troškovima parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska u glavnom dijelu tužbenog zahtjeva sa zateznim kamatama, a djelomično je preinačena u dijelu troška parničnog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2272/2020 od 30. rujna 2020. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Ima li vlastoručno potpisana Izjava tužitelja kojom se odriče svih drugih potraživanja s osnove naknade plaće za godišnji odmor koja su dospjela u trenutku davanja izjave značaj otpusta duga (čl. 203. do 206. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) posebice u situaciji kad je prilikom davanja izjave tužitelj znao da tuženik obračunava utužene dodatke samo na osnovnu plaću, a ne i na prekovremene sate, čime je posljedično znao da postoji i eventualna razlika naknade plaće zbog toga što nisu obračunati dodaci za prekovremeni rad (a koji ulaze u prosjek prethodnih plaća) tj. ima li tužiteljica pravo potraživati ispunjene obveze u situaciji kada je s tuženikom sklopila sporazum da neće zahtijevati njeno ispunjenje i kad je u trenutku sklapanja tog sporazuma obveza čijeg se potraživanja odriče u cijelosti dospjela?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju, usprotivio se revizijskim navodima i predložio reviziju odbiti.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike (manje) isplaćene plaće za razdoblje od prosinca 2013. do srpnja 2018. s osnove neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u prekovremenim satima, a što je sve imalo (a što je bitno za odlučivanje u smislu revizijom postavljenog pravnog pitanja) utjecaj na utvrđivanje visine naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

8. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da tužitelju u utuženom razdoblju nije obračunat i isplaćen dohodak za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, ukupno 94.672,40 kuna. Pritom su se pozvali na čl. 54. i 57. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 - dalje: KU) i čl. 59. Dodatka I. KU-a ("Narodne novine", broj 96/15) i utvrdili da tužitelj ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 54., 57. i 59. KU, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad, jer da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama čl. 54. 57. i 59. KU, a da tužitelju naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad iz prethodno obrazloženih razloga pripada sukladno čl. 36. st. 2. KU i čl. 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/2012 - dalje: TKU), a sukladno kojim odredbama tuženik tužitelju u utuženom razdoblju nije obračunavao predmetne naknade.

8.1. Pravno je shvaćanje suda u pobijanoj odluci (u osporavanju kojeg se i iscrpljuje revizijom postavljeno pravno pitanje) da iz sadržaja izjave tužitelja od 19. prosinca 2014. ne proizlazi da se tužitelj odrekao potraživanja razlike s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora zbog pogrešno utvrđenog prosjeka prethodnih plaća (zbog toga što nisu obračunati dodaci za prekovremeni rad).

9. Prvenstveno je ovdje za utvrditi da je u Izjavi o suglasnosti za isplatu razlika naknada za korištenje godišnjeg odmora od kolovoza 2012. do rujna 2014. godine, od 19. prosinca 2014. (dalje: Izjava o suglasnosti), koju je nesporno potpisao tužitelj, uvodno navedeno (svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije) da je Zaključkom 116. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora (…) utvrđeno novo tumačenje izračuna nakade plaće za korištenje godišnjeg odmora te da su prema tom tumačenju, a koje se razlikuje od dotadašnjeg, obračunate bruto razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora za to razdoblje te su u toj izjavi prikazane razlike naknada plaće po mjesecima pa je konstatirana razlika naknade plaće u bruto iznosu 15.704,69 kune. Dalje je navedeno da potpisom te izjave tužitelj daje poslodavcu suglasnost u smislu odredbe čl. 98. Zakona o radu izvršiti prijeboj gore navedenih međusobnih potraživanja te isplatiti utvrđenu razliku naknada plaće za korištenje godišnjih odmora za razdoblje od kolovoza 2012. do rujna 2014. te je dalje tužitelj izjavio da prema poslodavcu nema drugih potraživanja s osnova naknade za korištenje godišnjeg odmora u navedenom razdoblju.

10. Za primijetiti je da je u vrijeme potpisivanja Izjave o suglasnosti na snazi bio Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14 - dalje: ZR), koji nije imao izričitu odredbu o zabrani sporazuma poslodavca i radnika o odricanju od prava na isplatu plaće. Doduše, imao je odredbu čl. 57., koja je kvalificirala ništetnim sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. No, potonja je odredba izravno neprimjenjiva u ovom slučaju, jer se ovdje ne radi o tom potraživanju.

10.1. U zakonodavni je okvir odredba o nedopuštenosti sporazuma o odricanju od prava na isplatu plaće, ušla Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 151/22 - dalje: ZIDZR/22), kojim je, člankom 37., izmijenjen članak 92. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19), tako da (sada) u stavku 7. glasi: "Nije dopušten sporazum poslodavca i radnika o odricanju od prava na isplatu plaće.".

11. Ovaj sud ima u vidu odredbu čl. 96. ZR, koja (je) ostavlja(la) mogućnost prijeboja potraživanja poslodavca i radnika, a koja glasi: (1) Poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće. (2) Radnik ne može suglasnost iz stavka 1. ovoga članka dati prije nastanka potraživanja.“. Međutim, predmet ovoga spora (sagledavajući ga kroz prizmu revizijom postavljenog pravnog pitanja) ni nije dio izjave koji se odnosi na prijeboj, već onaj koji si se odnosi na (prema tumačenju tuženika) otpust duga.

12. Prilikom davanja odgovora na revizijom postavljeno pravno pitanje ovaj sud polazi od sljedećih shvaćanja:

– da potraživanja iz radnopravnih odnosa, a koji se odnose na isplatu plaće (pa tako i naknadu plaće za vrijeme korištenje godišnjeg odmora) predstavljaju pravne odnose i relacije koje premašuju okvire (i time zahtijevaju ipak kompleksniji pravni pristup od onih iz ) „klasičnog“ odnosa iz domene općeobveznih;

– da potraživanje plaće (pa tako i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora) predstavlja potraživanje proisteklo iz rada, koje primarno, za očekivati je, služi zadovoljenju osnovnih egzistencijalnih-financijskih potreba radnika, da ta potraživanja on treba promptno ostvarivati (naplatiti), ničim ne otežavajući tu naplatu (jer bi u protivnom otežao svoju egzistencijalnu situaciju, kao i onih osoba koje je eventualno dužan uzdržavati), zbog čega je za očekivati da će radnik u tom procesu izbjegavati konfrontaciju sa poslodavcem u pogledu visine potraživanja, barem u dijelu koji mu je poslodavac spreman nesporno isplatiti;

– da bi se neisplata plaće za obavljeni rad (pa tako i naknade plaće za godišnji odmor), odnosno nehonoriranje rada koje je radnik poslodavcu pružio, protivila samoj prirodi radnog odnosa;

– da ovaj sud potporu pravilnosti pravnog shvaćanja izraženog u prethodnim alinejama ove točke obrazloženja nalazi i u povijesnom tumačenju razvoja radnopravnog zakonodavstva, odnosno u činjenici da je člankom 37. ZIDZR/22 uvedena zabrana sporazuma poslodavca i radnika o odricanju od prava na isplatu plaće, što ukazuje da je zakonodavac prepoznao potrebu zaštite radnika u smislu navedenog u prethodnom odlomku ovoga obrazloženja (no, napominje se da ovaj sud nije izravno primjeno potonju zakonsku odredbu, nego samo u svrhu tumačenja, čak i bez kojeg bi odluka u ovoj pravnoj stvari ostala nepromijenjena);

– da je izjavu da "prema poslodavcu nema drugih potraživanja s osnova nakade za korištenje godišnjih odmora" tužitelj dao kao nastavak na prethodno, u toj Izjavi o suglasnosti utvrđeno pravno shvaćanje Zajedničkog povjerenstva i da je upravo očito pouzdajući se u to shvaćanje (i njegovu ispravnost) Zajedničkog povjerenstva tužitelj prihvatio zaključak o nepostojanju tražbine;

– da je u ovopredmetnom parničnom postupku u pogledu obračuna naknade za godišnji odmor presudom pravomoćno usvojeno pravno shvaćanje koje je različito od onoga koje bi proizlazio iz zaključka Zajedničkog povjerenstva i da se pravno shvaćanje suda također temelji na načinu obračuna prekovremenih sati koji je suprotan od pravnog shvaćanja kojeg je primijenio tuženik prilikom isplate (naknade) plaće.

13. Sagledavajući tako predmetnu Izjavu o suglasnosti u njezinom cjelokupnom, kako činjeničnom tako i (radno)pravnom kontekstu u okviru kojeg egzistira, a u dijelu kojim se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem (Ima li (…) izjava tužitelja kojom se odriče svih drugih potraživanja (…) značaj otpusta duga), pri čemu je dodatno samo za primijetiti da (protivno implikacijama iz revizijom postavljenog pitanja) predmetnom izjavom tužitelj nije izričito izjavio da se „odriče svih drugih potraživanja“, nego je konstatirao da „nema drugih potraživanja“ (u koju ocjenu istoznačnosti termina ovom odlukom ovaj sud ne ulazi) – ovaj sud ocjenjuje (i daje odgovor na revizijom postavljeno pitanje) da ta izjava, čak unatoč tome što je tužitelj znao da tuženik obračunava utužene dodatke samo na osnovnu plaću, a ne i na prekovremene sate, čime je posljedično možda i znao (no to, unatoč implikacijama iz revizijom postavljenog pravnog pitanja, ostaje ovdje nedokazano) da postoji i eventualna razlika naknade plaće zbog toga što nisu obračunati dodaci za prekovremeni rad – u okvirima ovoga konkretnog slučaja nema značaj otpusta duga u smislu čl. 203. i 206. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i ona ne sprječava tužitelja u daljnjem ostvarivanju svojih prava, čak i ako je u trenutku sklapanja tog sporazuma obveza čijeg se potraživanja „odriče“ u cijelosti dospjela.

14. Ovaj sud napominje da svoje pravno shvaćanje ne temelji na utvrđenju mane volje prilikom davanja izjave (u vidu zablude, u smislu čl. 280. ZOO) nego svoje pravno shvaćanje temelji na (u okolnostima ovog konkretnog slučaja učinjenoj) ocjeni obima i dosega izjave radnika (tužitelja) da prema poslodavcu "nema drugih potraživanja".

15. Zaključno je za nadodati da:

– protivno navodima iz revizijom postavljenog pravnog pitanja, tužitelj nije u Izjavi o sporazumu naveo da "neće zahtijevati ispunjenje" obveze,

– se u revizijom postavljenom pravnom pitanju problematizira i utjecaj predmetne izjave u svjetlu čl. 204. i 205. ZOO, no te se zakonske odredbe odnose na odricanje od sredstva osiguranja i otpust duga jamcu, koji instituti nisu bili predmetom razmatranja u ovom postupku niti je na njima utemeljen tužbeni zahtjev, a ni prigovori tuženika,

pa u tim dijelovima to pravno pitanje nema utjecaj na odluku u sporu.

16. Stoga ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je, na temelju čl. 939. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 23. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug