REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-75/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], i ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Presečki grupa d.o.o., Krapina, Frana Galovića 15, OIB: 85843181422, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6606/10-5 od 11. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-406/08-61 od 8. travnja 2010., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev prednika tužitelja sada pok. TO, vlasnika obrta [obrt], ugostiteljstvo i usluge, za naknadu štete od tuženika u iznosu od 1.367.050,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2007. do isplate (toč. 1.I.), kao i zahtjev tužitelja da je tuženik Presečki grupa d.o.o., kao pravni sljednik TM-Croatiatrans d.o.o. Zlatar II. dužan na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 93.456,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2007. do isplate (toč. 1.II.). Odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženika da mu je tužitelj dužan naknaditi štetu u iznosu od 501.467,39 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2001. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. 2.). Ujedno je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. 3.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalba tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kod toga se revizija podnosi protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji protutužbeni zahtjev, podredno da se pobijana presuda ukine, kao i presuda suda prvoga stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode tuženika, predlaže da se revizija odbije, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na protutužbeni zahtjev prelazi iznos od 500.000,00 (spor pred trgovačkim sudom) u smislu čl. 497. a ZPP, slijedom čega dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle revizija prema vrijednosnom kriteriju.
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Prvostupanjski sud je odbio protutužbeni zahtjev tuženika s osnova naknade štete (izmakle koristi) u iznosu od 501.467,39 kn iz sljedećih razloga:
- da je osnovan prigovor zastare iznesen od strane tužitelja za razdoblje od 4. travnja 2001. do 15. prosinca 2005., jer međusobna potraživanja pravnih osoba zastarijevaju za tri godine u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO),
- da za razdoblje od 15. prosinca 2005. do podnošenja protutužbe 12. prosinca 2008. tužitelj nije odgovoran za naknadu štete nastalu s osnova izmakle koristi, jer je u tom razdoblju, točnije od 1. prosinca 2005. tuženik kolodvorske usluge moga pružati korisnicima Croatia bus d.d. Zagreb, Autobusni promet d.d. Varaždin i drugim korisnicima na svojem Autobusnom kolodvoru Krapina Nova,
- da je tuženik obavijestio tužitelja dopis da od 1. prosinca 2005. više neće koristiti usluge Autobusnog kolodvora Krapina u vlasništvu tužitelja,
- da je Autobusni kolodvor Krapina Nova dobio licencu za pružanje kolodvorskih usluga 30. rujna 2005.,
- da je za isto razdoblje (15. prosinca 2005. do 12. prosinca 2008.) tuženik pružanje kolodvorskih usluga drugim korisnicima na Autobusnom kolodvoru Krapina Nova ostvario prihod od 223.647,30 kn.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud smatra da je za eventualnu štetu – izmaklu korist odgovoran isključivo tuženik, pri čemu se poziva na odredbu čl. 177. st. 2. ZOO.
10. Drugostupanjski sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o zastari potraživanja naknade štete za razdoblje do 15. prosinca 2005., a isto tako da je tuženik sam odgovoran za nastalu štetu nakon toga razdoblja, za daljnje utuženo razdoblje, jer je od 30. rujna 2005. imao svoj kolodvor i bio je licenciran za pružanje kolodvorskih usluga. Osim toga, drugostupanjski sud smatra da je tuženik za čin smetanja i počinitelja saznao još 2001., pa je pogrešno shvaćanje tuženika da tek od pravomoćnosti odluke o smetanju posjeda teče zastarni rok za tražbinu naknade šteta.
11. Tuženik u reviziji prije svega ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, smatrajući da su razlozi presude drugostupanjskog suda nerazumljivi.
12. Revizijski ne nalazi da bi bila počinjena navedena bitna povreda, budući su razlozi pobijane presude, suprotno navodima tuženika, jasni i razumljivi, te nisu proturječni provedenim dokazima.
13. Nadalje, tuženik u reviziji ustraje u tvrdnji da je tek pravomoćnošću odluke u smetanju posjeda potvrđena protupravnost postupanja tužitelja, a radi čega nije pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o nastupanju zastare.
14. Navedeno shvaćanje tuženika nije pravilno. Naime, već od samog čina smetanja posjeda tuženik je saznao za čin smetanja i osobu koja je smetanje ili po čijem nalogu je smetanje izvršeno, a to je bio 4. travnja 2001. Protupravnost ne treba biti utvrđena sudskom odlukom, a da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete. Tuženik bi pravo na naknadu štete imao, pod uvjetom da je dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, i u slučaju da nije pokretao postupak radi smetanja posjeda.
15. Slijedom navedenog tuženik neosnovano ukazuje da je zastara počela teći tek od dospjelosti zahtjeva koji je dospio s pravomoćnošću odluke o smetanju posjeda 18. lipnja 2008., a kojima je dokazana protupravnost tužiteljevog nasilnog oduzimanja posjeda, već suprotno tome pravilan je zaključak nižestupanjskih da je tuženik već 4. travnja 2001. saznao za čin smetanja i osobu počinitelja, te da je od tog dana počeo teći zastarni rok za naknadu štete zbog izmakle koristi.
16. Stoga je pravilno odbijen zahtjev tuženika za naknadu štete za razdoblje od 4. travnja 2001. do 15. prosinca 2005. zbog osnovanosti prigovora zastare.
17. Isto tako pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi za razdoblje od 15. prosinca 2005. do 12. prosinca 2008., jer je u isto vrijeme tuženik imao mogućnost korištenja svog vlastitog autobusnog kolodvora, za koje je dobio licencu 30. rujna 2005., te je dopis obavijestio tužitelja da više neće koristiti njegov kolodvor, niti usluge na tom kolodvoru. Stoga ako je tuženiku nastala šteta u tom razdoblju, pravilno nižestupanjski sudovi ističu da je onda tuženik odgovoran za takvu štetu, a ne tužitelj.
18. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
19. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 23. srpanj 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
