REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1857/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja Custodia d.o.o., Split, Žnjanska 2, OIB: 88694932704, (kao sljednik ranijeg tužitelja Elanija plus d.o.o), te II-tužitelja Elanija d.o.o., Zagreb, Ilirski trg 6, OIB: 95009915775, protiv tuženika Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 1, OIB: 7875558868, kojeg zastupa punomoćnica ŽO, dipl. pravnica, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4104/15-3 od 23. listopada 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu br. P-481/14 od 1. travnja 2015., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u odnosu na II-tužitelja Elanija d.o.o. Zagreb.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na I-tužitelja Custodia d.o.o. Split (ranije Elanija plus d.o.o.).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev I-tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 459.900,00 kn, uvećano za zatezne kamate z razdoblje od 28. srpnja 2011. do isplate (toč. I.I.), kao i zahtjev II-tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 657.000,00 kn, također sa zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2011. do isplate (toč. I.II.). Naloženo je tužiteljima da tuženiku naknade trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda, te je usvojen tužbeni zahtjev I i II-tužitelja. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) smatrajući da su tužitelji suparničari, te da se predmet može riješiti samo na jednaki način u odnosu na sve suparničare. Revizija se podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se ista preinači u skladu s revizijskim navodima.

4. Tužitelji u odgovoru na reviziju poriču sve navode tuženika, predlažu da se revizija odbije.

5. Revizija tuženika u odnosu na I-tužitelja nije dopuštena, dok u odnosu na II-tužitelja nije osnovana.

6. Prije svega valja istaći da tužitelji u konkretnom slučaju nisu jedinstveni, niti nužni suparničari, slijedom navedenog se dopuštenost revizije gleda u odnosu na svakog od tužitelja, odnosno zahtjev koji je svaki od tužitelja postavio. Pri tome prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti u odnosu na različite tuženike, vrijednost predmeta spora, mjerodavna za dopuštenost revizije, se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

7. U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na I-tužitelja ne prelazi iznos od 500.000,00 (spor pred trgovačkim sudom) u smislu čl. 497. a ZPP, slijedom čega u odnosu na I-tužitelja nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Jednako nije dopuštena niti revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, jer se ne radi o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

8. Jednako tako revizija tuženika u odnosu na I-tužitelja nije razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da tuženik nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovno pravno pitanje o kojem ovisi odluka u sporu, te koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. Stoga je reviziju tuženika u odnosu na I-tužitelja valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

10. U odnosu na II-tužitelja dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11. Preinačujući prvostupanjsku presudu i dosuđujući II-tužitelju iznos od 657.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2011. do isplate, po stopama kako je to navedeno u izreci drugostupanjske presude, drugostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da tuženik nije postupio sukladno odredbama Protokola potpisanog između I i II- tužitelja i tuženika 26. svibnja 2009.,

- da su tužitelji, dakle i II-tužitelj ispunili svoje ugovorne odredbe preuzete Protokolom i kupili nekretnine kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik prema odredbama Protokola preuzeo obvezu platiti II-tužitelju cijenu kupljene nekretnine ili ga kompenzirati po cijeni utvrđenoj od ovlaštenog vještaka neovisno o cijeni koju isplate tužitelji bivšim vlasnicima,

- da je tuženik postao vlasnik predmetnog zemljišta po samom zakonu, stupanjem na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“ br. 84/11 – dalje: ZC),

- da su tužitelji avansno uplatiti iznos od 13.818.566,40 kn na ime komunalnog doprinosa za stambeno poslovnu građevinu P17,

- da prvostupanjski sud pogrešno smatra da Protokol ima značenje predugovora, jer su Protokolom preuzete obveze kako na strani tužitelja, tako i na strani tuženika,

- da je tuženik utvrdio cijenu po m2 zemljišta u visini od 2.190,00 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare iz razloga što je utvrđeno da je tražbina II-tužitelja prema tuženiku dospjela s danom stupanja na snagu ZC, tj. s danom 28. srpnja 2011., a tužba je u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2014.

12. Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud smatra da se tuženik ne može pozivati na promijenjene okolnosti – stupanje na snagu Zakona o cestama, jer se naknadna nemogućnost ispunjenja obveze mora dogoditi prije dospijeća, a obveza tuženika za plaćanje zemljišta je nastupila prije stupanja na snagu ZC 28. srpnja 2011., tijekom 2010. i 2011. Kako se u konkretnom slučaju radi o nerazvrstanoj cesti (nekretnine koje su kupili tužitelji od ranijih vlasnika), te kako je tuženik posao vlasnik nerazvrstanih cesta sa stupanjem na snagu ZC, to su s danom stupanja na snagu ZC nastupile pravne posljedice povrede ugovorne obveze od strane tuženika, te je od toga dana tužiteljima dosuđena i zatezna kamata.

13. Suprotno tvrdnji tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati.

14. Iz utvrđenja u postupku nije sporno da je obveza tuženika bila da kupi od tužitelja nekretninu, koja u naravi predstavlja nerazvrstanu cestu, koju su tužitelji kupili od ranijih vlasnika, jer očito prilikom izgradnje te prometnice nije bio proveden postupak izvlaštenja ili eksproprijacije. Tužitelji su ispunili svoju ugovornu obvezu, te ponudili tuženiku da kupi spornu nekretninu od njih, prema cijeni za m2 koji su dogovorili, time da se tuženik zaštitio da će cijenu utvrditi vještak, pa ako su tužitelji ranijim vlasnicima platili više nego što je procijenjeno, da tada to pada na njihov teret. Nije sporno da su tužitelji, dakle i II-tužitelj, 8. prosinca 2010. dostavili tuženiku na potpis Ugovore o kupoprodaji predmetnog zemljišta sukladno Protokolu od 26. svibnja 2009., te da je s 8. prosinca 2010. dospjelo potraživanje II-tužitelja prema tuženiku.

15. Tuženik u tvrdi da je nastupila zastara potraživanja II-tužitelja, jer je tužba podnesena van roka od 3 godine iz čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO). Naime, tuženik prihvaća da je tražbina II- tužitelja dospjela s danom dostave Ugovora o kupoprodaji na potpis tuženiku, dakle s danom 8. prosinca 2010., ali smatra da je nastupila zastara tražbine II-tužitelja jer je tužba podnesena 3. svibnja 2014., dakle van roka od 3 godine.

16. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno. Naime, sama činjenica da je II-tužitelj dostavio na potpis tuženiku Ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta ne znači da je taj ugovor prouzročio pravne posljedice. Naime, ugovor se smatra sklopljenim kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. ZOO), a volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja volje (čl. 249. st. 1. ZOO). Kako u konkretnom slučaju tuženik nije potpisao Ugovor o kupoprodaji zemljišta, koji mu je ponudio II-tužitelj, to nije moglo niti doći do dospjelosti tražbine II-tužitelja, jer Ugovor nije niti sklopljen. 17. Slijedom gore navedenog pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je potraživanje II-tužitelja, prema Protokolu, dospjelo s danom stupanja na snagu ZC tj. 28. srpnja 2011., radi čega je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare izjavljen od strane tuženika.

18. Osim toga, prema ocjeni revizijskog suda protivno je načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženika, kada II-tužitelj u cijelosti izvrši sve svoje obveze preuzete Protokolom, isplati vrijednost zemljišta koje je predstavljala nerazvrstanu cestu, te kada tuženik po samom zakonu postane vlasnik takvog zemljišta, a da pri tome ne postupi po ugovornim odredbama.

19. Suprotno shvaćanju tuženika nije od odlučne važnosti u ovom predmetu činjenica da su tužitelji, dakle i II-tužitelj, ostali uknjiženi kao vlasnici spornog zemljišta u zemljišnim knjigama. Naime, prema odredbi čl. 131. st. 1., 3., 4. i 5. ZC nerazvrstane ceste koje su izgrađene do stupanja na snagu ZC, a koje nisu evidentirane u katastru ili nije evidentirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se u katastru na temelju geodetskog elaborata izvedenog stanja nerazvrstane ceste, a koji pribavlja jedinica lokalne samouprave i rješenja nadležnog zemljišnoknjižnog suda o provedbi prijavnog lista. Dakle, po samom zakonu jedinica lokalne samouprave postoje vlasnica nerazvrstane ceste, pa sam upis u zemljišnu knjigu u takvom slučaju ima samo deklaratorno značenje.

20. Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na II-tužitelja.

Zagreb, 23. srpanj 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug