Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-385/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja E. M. /OIB:…/ iz Z., koga zastupa L. E., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa M. K. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9005/2019-46 od 26. svibnja 2023., ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9005/2019-55 od 2. svibnja 2024., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9005/2019-46 od 26. svibnja 2023., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9005/2019-55 od 2. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom je:

- utvrđena ništetnom odredba članka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209461488-275/07 sklopljenog 31. svibnja 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe prema kojoj se promjena kamatne stope utvrđuje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora / tuženika (stavak I. izreke);

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.252,30 eura / 114.918,47 kuna sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke);

- i naknaditi parnične troškove u iznosu od 8.035,04 eura / 60.540,00 kuna sa zateznim kamatama (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijane presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka sa zateznim kamatama.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu, iskazujući suglasnost sa shvaćanjem prvostupanjskog suda, predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetne odredbe članka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209461488-275/07 sklopljenog 31. svibnja 2007. između tužitelja (korisnika kredita) i tuženika (kreditora), u dijelu odredbe prema kojoj se promjena kamatne stope utvrđuje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora / tuženika, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 15.252,30 eura / 114.918,47 kuna sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8., člankom 109. stavkom 1. i člankom 190. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti, s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, koju je moguće ispitati.

7. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za raspravljanje u odnosu na stranke jer da tužbom nije obuhvaćen založni dužnik (E. G. d.o.o.). To iz razloga što tužitelj (korisnik kredita) i založni dužnik u smislu obveznopravnog ovlaštenja na isticanje ništetnosti nisu nužni suparničari.

8. Neosnovano je i tuženikovo pozivanje po povredu pravila o preinaci tužbe koje isti veže za činjenicu da je tužitelj prvotno istakao kondemnatorni zahtjev za isplatu, a podneskom od 16. rujna 2020. i deklaratorni zahtjev na utvrđenje, te da su nastavno podnescima od 2. kolovoza 2021., 9. siječnja 2023. i 9. ožujka 2023. mijenjani pojedinačni iznosi i tijek zateznih kamata, a čemu da se protivio.

8.1. To iz razloga što se prema odredbi članka 187. stavku 4. ZPP-a isticanje zahtjeva na utvrđenje nakon podnošenja tužbe ne smatra preinakom i što podnescima tužitelja od 2. kolovoza 2021., 9. siječnja 2023. i 9. ožujka 2023., u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev nije povećavan, već smanjen tužbeni zahtjev sa iznosa od 116.956,34 kuna na iznos od 114.918,47 kuna i u dijelu tijeka zateznih kamata – u tužbi zahtijevane od prvog dana u mjesecu za razliku pojedinačnog anuiteta, a u konačnom zahtjevu od šesnaestog i osamnaestog dana u mjesecu (list 4. – 6., 315. – 317. spisa).

9. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora s kojim se drugostupanjski sud ne može složiti.

10. Naime, nije sporno da su tužitelj /korisnik kredita/ i tuženik /davatelj kredita/, 31. svibnja 2007., u tuženikovoj poslovnici u Z., sklopili Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209461488-275/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) za iznos od 120.000,00 eura, u protuvrijednost kuna, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, za kupnju stana u Z., … (zk. č. br. 4235/11, upisana u zk. ul. 17326, poduložak 2, k.o. V. N. – prva nekretnina za koju je tužitelj oslobođen plaćanja poreza na promet nekretninom), sa rokom vraćanja od 20 godina, da je kredit isplaćen prodavatelju stana (L. d.o.o.), da je člankom 2. ugovorena fiksna redovna kamata do 31. prosinca 2007. (4,90% godišnje), a nakon toga promjenjiva koju je tuženik jednostranim Odlukama u razdoblju 2008. – 2017. mijenjao (od 6,15 do 7,00 % godišnje) i da razlika između početne stope redovne kamate (4,90% godišnje) i mijenjanje od 2008. – zaključno sa 1. srpnjem 2017. jednostranom Odlukom tuženika prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke D. P., dipl. oec., iznosi 15.733,28 eura / 114.918,47 kuna (list 264. – 266. spisa).

11. Sporno je, je li tužitelj potrošač, ako jest je su li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate nepoštene (ništetne), tužiteljevo pravo po osnovi restitucijskog zahtjeva, tijek zateznih kamata i prigovor zastare.

12. Iz materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu, izvod iz sudskog registra za trgovačko društvo A. d.o.o., preslike računa Z. h. d.o.o. i H. t. d.d., izvod iz obrtnog registra za obrt K., porezno rješenje, podaci o prebivalištu) i iskaza tužitelja, sadržaj i izvor kojih se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu kao izvjesno proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kredit sklopio kao potrošač (izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj) s ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinačnih privatnih potrošačkih potreba, odnosno da tužitelja jest potrošač, a predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

13. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[1] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

14. Dovođenjem u vezu Ugovora o kreditu sa Općim uvjetima o promjeni kamatni stopa u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama za razdoblje od 2008. – 2017., /u daljnjem tekstu: OU/ sa neosporavanim iskazom tužitelja u kojem je naveo da je po prijedlogu banke bez ikakve mogućnosti pregovaranja uzeo "obiteljsku lepezu" za koju vrstu ugovora se plaćala manja naknada banci, da je ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen, da nije bilo drugih kredita, osim s promjenjivom stopom redovne kamate, da mu nije pružena mogućnost pregovaranja o promjenjivoj stopi redovne kamate, a niti dana bilo kakva mogućnost za izmjenu ugovora u tom dijelu (list 296. – 297. spisa), kao jedini objektivni zaključak ostaje da je Ugovor o kreditu standardi obrazac tuženika za namjenske kredite, na sadržaj kojeg tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, da Ugovorom o kreditu nisu ugovoreni, niti jednostranim tuženikovim Odlukama određivani egzaktni parametri na temelju kojih će tuženik mijenjati stopa redovne kamate kroz razdoblje vraćanja kredita (19 godina s promjenjivom stopom redovne kamate), a koji bi za tužitelja kao potrošača bili razumljivi i predvidivi za procjenu njegove ekonomske situacije, da iz Odluka o promjenjivoj stopi redovne kamate nije jasno je li po tuženiku, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju 2008. razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja promjenjivosti stope redovne kamate, odnosno da je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika za tužitelja zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i nije postupao u dobroj vjeri, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, s obzirom na dovoljno oštećeni pravni položaj tužitelja u koji je stavljen na temelju ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i to ne samo u ekonomskom smislu, već i u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema takvoj odredbi ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

15. Formulacija članka 5. Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 1999., 2011. i 2013. na koju se poziva tuženik, a u kojoj se navodi da se izmjena (akt) o promjeni stope temelji na procjeni tržišnih uvjeta, koje Banka obavlja kontinuirano s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnih odnosa, potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika, za koji su pod točkama 25. – 29. obrazloženja prvostupanjske presude, navedeni jasni razlozi.

16. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da nije proveden "test razmjernosti", da je prvostupanjski sud izašao iz sadržajnog okvira presuda iz kolektivne zaštite potrošača – korisnika CHF kredita, da tužitelj "u ovom postupku nije dokazao da mu je nerazumljiva odredba o načinu promjene kamatne stope i da se o njoj nije pregovaralo", da nisu uzeti u obzir Opći uvjeti poslovanja i OU, poglavito ako se ima u vidu da tuženik na kojem je teret dokazivanja nije niti u predmetnoj parnici objasnio egzaktne parametre mijenjanja stope redovne kamate kako ih je određivao OU od 2008., a niti da je, a ako jest pojedinačno pregovarao s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate / vraćanja kredita o riziku istih za tužitelja, te mogućnostima ostvarivanja tužiteljevih prava vezano za jednostrano mijenjanu stopu redovne kamate OU.

17. U prilog neodrživosti žalbenih navoda treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[2] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

18. Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive stope redovne kamate jednostranom Odlukom tuženika jest nepoštena, odnosno ništetna u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu vezan za odluku pod stavkom I. izreke pravilno primijenjeno.

19. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora (smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena).

20. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

21. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao od 2008. do 1. srpnja 2017. po tuženiku jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate iznosi 15.733,28 eura / 114.918,47 kuna (list 264. – 266. spisa). 2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

23. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 15.733,28 eura / 114.918,47 kuna, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

24. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

25. Budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativna razlika između početne stope redovne kamate (4,90% godišnje) i one koja je se primjenjivala od 1. veljače 2017. do 1. srpnja 2017. (4,72%), već samo općenito osporavao visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na mijenjanu stopu redovne kamate, to prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) umanjivati potraživanje tužitelja sa takozvanom eventualnom negativnom razlikom od 1. veljače do 1. srpnja 2017. Osim toga, tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka vezano za izračun razlike u anuitetima kredita za isto razdoblje, tako da žalbenim navodima u tom dijelu iznose nove činjenice, što prema odredbi članka 352. stavku 1. ZPP-a nije moguće.

26. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. Drugostupanjski je sud suglasan sa ocjenom neosnovanosti prigovora zastare po prvostupanjskom sudu i razlozi navedenim pod točkom 43. obrazloženja prvostupanjske presude, koji su istovjetni shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022., i onom iskazanom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. i drugima).

27. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

28. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz činjenicu da se na Ugovor o kreditu u eurima ne odnose učinci odluka iz kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se odnose na nepoštenost odredbi o jednostranom mijenjanju stope redovne kamate, da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, da su svi anuiteti dospjeli do 13. lipnja 2014., da konačno postavljeni tužbeni zahtjev podneskom od 9. ožujka 2023. i 20. travnja 2023. za koji pogrešno drži da bi tim podnescima bila preinačena tužba (točka 8. obrazloženja drugostupanjske presude) i pozivanje na odluke drugih sudova za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenja pravila o zastari u slučaju restitucijskog potraživanja potrošača, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici.

29. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

30. Neosnovani su navodi tuženika pod točkama 100. – 109. obrazloženja žalbe vezano za odluku o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude (troškovnik nije dostavljen u elektroničkom obliku, tužitelju ne pripada nagrada za zastupanje na ročištu održanom 17. rujna 2020., 15. veljače 2021., 20. veljače 2023., 3. ožujka 2022., 15. prosinca 2022., 26. travnja 2023., za sastav podneska od 16. rujna 2020., 6. kolovoza 2021., 28. veljače 2022., 10. siječnja 2023., 9. ožujka 2023., 20. travnja 2023.).

30.1. To iz razloga što na ročištu za glavnu raspravu priložen troškovnik sadržajno predstavlja popis izdataka, za koji tuženik pogrešno drži da je morao biti dostavljen isključivo u elektroničkom obliku, što su navedeni podnesci i održana ročišta za koje je tužitelju priznata nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, uzrokovani upravo tuženikovim neosnovanim osporavanjem tužbe, što je za ročište od 17. rujna 2020. pravilno priznata nagrada od 50 bodova (pristup / Tbr. 9/5. OT), što se na ročištima održanim 15. veljače 2021., 3. ožujka 2022., 15. prosinca 2022., 20. veljače 2023. i 26. travnja 2023., raspravljalo o glavnoj stvari (tužitelju pripada pravo na nagradu po Tbr. 9/1. OT) i što tužitelju pripada nagrada za sastav 4 podneska, među kojima je podnesak od 16. rujna 2020., 6. kolovoza 2021., i 28. veljače 2022. (Tbr. 8/1. OT).

31. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

32. Zaključno, ispitivanjem ispravljene prvostupanjske presude nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je odlučeno kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.