Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-425/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednika vijeća, Lidije Bošnjaković kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica K. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. F. C. d.o.o.,Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice podnesenoj protiv djelomične presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-928/2016-28 od 9. veljače 2018., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2024.
r i j e š i o j e
Ukida se djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-928/2016-28 od 9. veljače 2018. i predmet se vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci suda.
Obrazloženje
1. Djelomičnom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 04.03.2016., kao i da nije dopuštena Odluka tuženika od dana 31.03.2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice.
2. Utvrđuje se da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto "Regionalni menadžer za prodaju", ili u slučaju nemogućnosti na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno stručnoj spremi, znanju i radnom stažu tužiteljice, u roku od 8 dana."
II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.“
2. Protiv navedene djelomične presude tužiteljica je podnijela žalbu i dopunu žalbe zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.
3. Odgovorima na žalbu i dopunu žalbe tuženik je osporio navode žalbe i dopune žalbe i predložio da se iste odbiju, a presuda suda prvog stupnja potvrdi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba i dopuna žalbe su osnovane.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Suprotno žalbenim navodima u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP budući se presuda može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
7. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke proveo predložene dokaze i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio:
-da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju“ skupa sa C. V. (bile su zaposlene na istom radnom mjestu, a zadužene za različita područja unutar Hrvatske),
- da je 3. ožujka 2016. tuženik ukinuo radno mjesto "regionalni voditelj prodaje", a ustrojio je novo radno mjesto "regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske", a te poslove obavlja D. P.,
- da je tužiteljica obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je D. P. zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske,
- da je tuženik 4. ožujka 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice, protiv kojeg je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, a kojega je tuženik odbio kao neosnovan odlukom od 31. ožujka 2016.,
- da su, nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta „regionalnog voditelja prodaje“, poslovi koje je obavljala tužiteljica raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, na kojem radnom mjestu je radio C. U.,
- da je i C. V. otkazan ugovor o radu,
- da je, prema Odluci o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016., u organizaciji T. grupe došlo do promjena na način da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska).
8. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući da je tuženik imao opravdani razlog da tužiteljici otkaže ugovor o radu, na temelju odrede čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) , da je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden pravilno i zakonito time što je, zbog reorganizacije poslovanja kao posljedice gospodarskih razloga i novih organizacijskih procesa, tuženik donio organizacijsku odluku o ukidanju radnog mjesta regionalni voditelj (menadžer) za prodaju čime je prestala potreba za radom tužiteljice (i C. V.). Ujedno, prvostupanjski sud smatra da se, time što je tužiteljica obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je D. P. zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske, nikako ne može raditi o istim poslovima već iz same činjenice da je područje zaduženosti puno šire pa smatra neosnovanima tvrdnje tužiteljice da je tuženik ponovno ustrojio radno mjesto s istim poslovima koje je ona obavljala prije otkaza ugovora o radu.
9. Pri tom je u odnosu na navode tužiteljice da joj je postupanjem tuženika povrijeđeno dostojanstvo, kada joj je, kao podređenoj radnici, g. U. na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, nakon čega se ona obratila upravi T. holdinga u N. da ju zaštite od diskriminacije, koja je započela tako što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik, koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok je g. U. govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, prvostupanjski sud smatra da pitanje zaštite dostojanstva tužiteljice nije predmet spora te da utvrđivanje činjenica je li C. U. vrijeđao, ponižavao, sramotio i sl. tužiteljicu nisu činjenice koje sud treba utvrditi radi donošenja odluke o postojanju opravdanih razloga za poslovno uvjetovani redoviti otkaz ugovora o radu.
10. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi kako je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda o tome da činjenice koje je tužiteljica navela u tužbi a koje se tiču diskriminacije i potvrde dostojanstva tužiteljice nisu odlučne u postupku utvrđenja dopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je predmet ovog spora.
11. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne može se za sada prihvatiti kao pravilno.
11.1. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
11.2. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 4. ZR, propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, prema posebnim zakonima, dok je odredbom st. 5. istog čl. propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
11.3. Nadalje, prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), koji je poseban zakon u smislu ranije citirane odredbe, diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema st. 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.
11.4. Prema odredbi čl. 2. ZSD, izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz st. 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (st. 1.).
12. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren) i u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužiteljica), dovoljno je, prema čl. 20. st. 1. ZSD, da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku (tako i u odluci revizijskoga suda poslovni broj Revr 50/2016 od 14. travnja 2016.).
13.1 Imajući u vidu izloženo te navode tužiteljice iznošene u postupku i u žalbi o postojanju njene diskriminacije po osnovi jezika odnosno socijalnog podrijetla, kao dvjema osnovama koje, iako nisu predviđene ZR kao diskriminatorne osnove, predviđene su po čl. 1. st.1.ZSD (… da joj je, kao podređenoj radnici, g. U. na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, da se obratila upravi T. holdinga u N. da ju zaštite od diskriminacije, iz razloga što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok je g. U. govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, a što je bio suštinski motiv za donošenje predmetnog otkaza…), s pravom tužiteljica tvrdi da prvostupanjski sudu postupku nije utvrđivao istaknute navode tužbe da je dovedena u neravnopravni položaj naspram zaposlenika U. tj da je tuženik kao poslodavac bio motiviran jednim od osnova diskriminacije kako je to u tužbi navela tužiteljica, a koju činjenicu je po ocjeni ovog žalbenog suda tužiteljica u dovoljnoj mjeri učinila vjerojatnom u smislu čl. 20 st. 1 ZSD-a .
14. Nadalje izostalo je za sada i valjano utvrđenje odlučnih činjenica u pogledu navoda tužiteljice o tome da je provedena tzv fiktivna reorganizacija, u smislu da bi se poslovi tužiteljice i dalje nastavili obavljati kod poslodavca samo pod drugim nazivom radnoga mjesta,(da je tužiteljici ugovor o radu otkazan 4. ožujka 2016., a dan prije toga da je tuženik sklopio s g. U. aneks njegovog ugovora o radu u kojemu je „prekopiran“ cijeli opisa poslova iz tužiteljičinog ugovora o radu). Budući da su u presudi drugostupanjskog suda navedeni nedostatni, nejasni i proturječni razlozi o tome je li reorganizacija bila fiktivna ili nije i s tim u vezi je li nužna posljedica reorganizacije poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici jer je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je ona do tada obavljala.
15. Budući da se u dosadašnjem tijeku postupka radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i izraženog stava da je sud je ograničen utvrđivanjem opravdanih razloga za otkaz navedenih u Odluci o redovitom otkazu te se ne utvrđuju neki drugi razlozi, pa tako niti razlozi za koje tužiteljica tvrdi da su stvarni razlozi zbog kojih joj je otkazan ugovor o radu. Radi čega nije posebno cijenio, niti obrazlagao iskaz tužiteljice i svjedokinje C. V., kao ni članice uprave tuženika S. S. u dijelu u kojem su iskazivale o sastanku održanom 4. veljače 2016., jer pitanje zaštite dostojanstva tužiteljice nije predmet ovog spora, te da te činjenice ne mogu biti predmetom utvrđivanje valjalo je ukinuti pobijanu djelomičnu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu koji će u ponovljenom postupku izvesti sve po strankama predložene dokaze i njihovom pravilnom ocjenom uzimajući u obzir da je u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužiteljica), dovoljno je, prema čl. 20. st. 1. ZSD, da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice .
16. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 166 st.3 ZPP-a
U Zagrebu, 23. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević, v.r.
