Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-148/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz O. društva K. i partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3934/2021-43 od 8. prosinca 2023., dana 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja E. K. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3934/2021-43 od 8. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja E. K. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Z. e. t. d.o.o. za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetnom je presudom odlučeno sljedeće:

- odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži tužitelju isplatiti bruto iznos od 41,43 EUR–a[1] (312,16 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iznos istog od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR–a (941,81 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 8. prosinca 2023. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbije u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 78,13 EUR–a (588,63 kn).

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te predmetna presuda potvrdi, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 62,50 EUR–a (470,91 kn).

4. Žalba je neosnovana.

5.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom koji je predan na ročištu od 26. listopada 2023. (list 266-268 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. P. B., stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze od 18. svibnja 2022. (list 131-137 spisa) te dopunskom pisanom očitovanju vještaka od 8. veljače 2023. (list 156 spisa), da mu tuženik na ime razlike plaće koja je nastala zbog obračuna plaće po nižem koeficijentu u razdoblju od 1. veljače 2020. pa do 31. prosinca 2020. isplati bruto iznos od 41,43 EUR–a (312,16 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 949,79 EUR–a (7.156,25 kn).

5.2. Naime, tužitelj smatra da mu je tuženik u utuženom razdoblju, umjesto po koeficijentu 2,00 koji je ugovoren Ugovorom o radu od 18. lipnja 2015. (u daljnjem tekstu: Ugovor o radu), plaću trebao obračunavati po koeficijentu 2,01 koji je Kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Z. e. t. d.o.o. od 31. prosinca 2019. (u daljnjem tekstu: KU) ugovoren za razredbenu skupinu kojoj tužitelj po svojoj stručnoj spremi pripada.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, predmetna presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) na koju tužitelj upire.

7. Prilikom ispitivanja predmetne presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu radi obavljanja poslova referenta redovnog održavanja u Servisu autobusa P.,

- da je odredbom iz čl. 8. Ugovora o radu za obavljanje poslova referenta redovnog održavanja ugovoren koeficijent složenosti poslova 2,00, na temelju kojeg se vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu,

- da je tužitelju od strane Strojarske tehničke škole 26. lipnja 1995. izdana svjedodžba o završnom ispitu kojom se potvrđuje da je tužitelj stekao srednju stručnu spremu u programu–zanimanju tehničar za obrađivačku tehniku,

- da je prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Z. h. d.o.o., Podružnice Z. e. t. od 24. srpnja 2015. (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i odgovarajućem Prilogu 3, koji se odnosi na Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, radno mjesto tužitelja razvrstano u IV. grupu složenosti poslova s utvrđenim koeficijentom 2,00,

- da je odredbom iz čl. 70. KU–a ugovoreno da se sva radna mjesta na koja se primjenjuje KU razvrstavaju u četiri grupe složenosti s koeficijentima i otežanim uvjetima rada,

- da su u čl. 70. KU–a navedene i grupe složenosti poslova te da je za stručnu spremu SSS, koju tužitelj ima, utvrđen koeficijent od 2,01 do 3,00,

- da je odredbom iz čl. 182 KU–a ugovoreno da će se na temelju KU–a pristupiti izradi priloga KU–u koji će definirati grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, kao i dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima,

- da je odredbom iz čl. 183. KU–a ugovoreno da za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU–a ugovorne strane imenuju zajedničko Povjerenstvo, kao i da su se ugovorne strane dužne pridržavati danog tumačenja,

- da je Povjerenstvo za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU–a protumačilo odredbu iz čl. 182. KU–a na način da se do donošenja priloga iz čl. 182. KU–a primjenjuju pojedinačni koeficijenti složenosti poslova za pojedino radno mjesto utvrđeni sklopljenim ugovorom o radu,

- da je tužitelju u utuženom razdoblju plaća obračunavana po koeficijentu 2,00, dakle po koeficijentu složenosti poslova koji je ugovoren Ugovorom o radu.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio predmetnu presudu kojom je pod točkom I. izreke, između ostalog, odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku u bitnom na sljedeći način:

- da je tužitelju u utuženom razdoblju plaća isplaćivana plaća sukladno odredbi iz čl. 8. Ugovora o radu koji se primjenjivao sukladno KU–u te Pravilniku i odgovarajućem Prilogu 3 koji su tada bili na snazi i koji su se odnosili na Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, a kojim je za poslove radnog mjesta tužitelja bio utvrđen koeficijent složnosti poslova 2,00,

- da ne postoje razlozi da se Ugovor o radu ne primjenjuje na tužitelja i tuženika za utuženo razdoblje, a da odredba iz čl. 70. KU–a ne daje sama po sebi pravo tužitelju na uvećanje plaće prema zatraženom koeficijentu 2,01, budući da je za primjenu te odredbe potrebno donijeti provedbeni propis o sistematizaciji pojedinih radnih mjesta,

- da je odredbom iz čl. 182. KU–a ugovoreno da će se pristupiti izradi priloga koji će definirati grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, kao i dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima, ali da se, kako takav prilog nije donesen do 31. prosinca 2020. (do dana do kojeg tužitelj traži isplatu razlike plaće), na tužitelja primjenjivao Prilog 3. prema kojem je za tužiteljevo radno mjesto propisan koeficijent složenosti poslova od 2,00,

- da, slijedom toga, tužitelj nema pravo na razliku plaće koja je predmet ovog postupka spora jer je utvrđeno da je tužitelju u utuženom razdoblju plaća isplaćivana prema Ugovoru o radu, s time da ne postoji propis koji bi za radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen u utuženom razdoblju utvrdio plaću prema većem koeficijentu od onoga koji je utvrđen Ugovorom o radu.

10. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Ugovora o radu, Pravilnika i Priloga 3 te KU–a.

11.1. Prema tome, neosnovani su preostali žalbeni navodi tužitelja u kojem on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu u tome dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

11.2. Konkretno, tužitelj pogrešno smatra da je, budući da se u utuženom razdoblju nije pristupilo izradi priloga KU–a kako bi se definirale grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, uključujući i grupu kojoj tužitelj pripada, iako je to sukladno odredbi iz čl. 182. KU–a, u svezi čl. 70. KU–a trebalo učiniti, sud propustio primijeniti odredbu iz čl. 9. st. 3. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17 i 98/19) kojom je regulirana primjena najpovoljnijeg prava za radnika, kao i odredbu iz čl. 184. KU–a kojom je ugovoreno da će se, ako je određeni uglavak individualnog ugovora o radu nepovoljniji od odredaba KU–a, izravno umjesto takvog uglavka primjenjivati odredba KU–a.

11.3.1. Naime, primjena odredbi iz čl. 70. KU–a, pa tako i primjena koeficijenta složenosti poslova 2,01 na tužitelja, vezana je za čl. 182. KU–a i ovisi o izradi priloga KU–u koji će definirati grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, kao i dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima.

11.3.2. Navedeno jasno proizlazi iz tumačenja odredbe iz čl. 182. KU–a koje je dano od strane Povjerenstva za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU–a, prema kojem se do donošenja priloga iz čl. 182. KU–a primjenjuju pojedinačni koeficijenti složenosti poslova za pojedino radno mjesto utvrđeni sklopljenim ugovorom o radu, a kojeg su se i tužitelj i tuženik dužni pridržavati.

11.4. Dakle, na tužitelja se u utuženom razdoblju primjenjivao koeficijent složenosti poslova 2,00 koji je ugovoren Ugovorom o radu.

11.5. Samim time, suprotno mišljenju tužitelja, tuženik u utuženom razdoblju nije postupao protivno odredbi iz čl. 6. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

12. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom I. izreke (u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu istog) i točkom II. izreke predmetne presude pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. st. 8., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22 i 33/23) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

14. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

15. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. srpnja 2024.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović, v.r.