REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2507/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz R., , OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima Š. M. iz R., ocu tužitelja, M. M. iz R., majci tužitelja i B. S., odvjetniku u Z., protiv I-tuženika C. o. d.d., Z., , OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. Z.- J. i A. J. u R. i II-tuženika E. o. d.d., Z., , OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i I i II-tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/17-2 od 14. veljače 2018., kojom je djelomično potvrđena, djelomično ukinuta i djelomično ispravljena presuda Općinskog suda u Rijeci br. Pn-452/15-37 od 27. siječnja 2017., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija I-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. u dijelu pod toč. 1. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. Pn- 452/2015-37 od 27. siječnja 2017. u toč. II. i I. izreke za iznos od 475.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovana revizija II-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. u dijelu pod toč.

3. izreke kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci br. Pn-452/2015-37 od 27. siječnja 2017. kojim se ne dopušta preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 1. travnja 2016.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana revizija I-tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. i presuda Općinskog suda u Rijeci br. Pn-452/2015-37 od 27. siječnja 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju s osnova materijalne štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 63.600,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija I-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. u dijelu pod toč. 4. i 1. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. Pn-452/2015- 37 od 27. siječnja 2017. u dijelu odluke o troškovima postupka.

IV. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija II-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-564/2017-2 od 14. veljače 2018. u dijelu pod toč. 1. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. Pn- 452/2015-37 od 27. siječnja 2017. u dijelu odluke o troškovima postupka.

V. Odbacuju se dopuna revizije II-tuženika od 4. travnja 2024. kao nepravovremena.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev I-tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju ukupan iznos naknade nematerijalne štete u visini 465.000,00 kuna te s osnova materijalne štete s osnova tuđe pomoći i njege i pojačane ishrane 73.600,00 kuna, odnosno ukupno 538.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.) te je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju s osnova materijalne štete zbog gubitka zarade iznos od 160.179,84 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.). Odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 538.600,00 kuna do visine zatraženog iznosa od 543.600,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. III.) te je odbijen tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po osnovi isplate naknade zbog gubitka zarade preko dosuđenog iznosa od 160.179,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, a od 1. travnja 2016. sa zahtjevom za isplatu rente u iznosu od 6.823,00 USD mjesečno (toč. IV.). Ujedno je naloženo tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 418.489,12 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (toč. V.) te je odbijen zahtjev I i II-tuženika za isplatu parničnih troškova kao neosnovan (toč. VI.).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da nije dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 1. travnja 2016. isticanjem novog tužbenog zahtjeva na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje nakon 30. rujna 2008., u odnosu na zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje nakon 31. svibnja 2008. te u odnosu na zahtjev za isplatu rente u iznosu od 6.823,00 USD s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u toč. I. i II. izreke za iznos od 136.179,84 kuna te u točkama V. i VI. izreke (toč. 1.) te je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u toč. III. i IV. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 136.179,84 kuna za razdoblje od veljače 2003. pa do svibnja 2008. godine (toč. 2.). Ujedno je odbijen zahtjev II-tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu (toč. 3.) i zahtjev za naknadom troškova žalbe tužitelja i I i II-tuženika (toč.4.).

4. Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je žalba I i II-tuženika te je ispravljen dio toč. II. izreke presuda suda prvog stupnja na način da umjesto iznosa od 160.179,84 kuna ima stajati 136.179,84 kuna (toč.1.) te je prihvaćena žalba tužitelja i ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu toč. IV. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade zbog izgubljene zarade za razdoblje od svibnja 2008. do zaključno sa ožujkom 2016. (toč. 2.). Ujedno je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno rješenje sadržano u presudi suda prvog stupnja (toč. 3.).

5. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu odluku podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

6. I-tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

7. II-tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

II-tuženik je podnio i podnesak 4. travnja 2024. s kojim je postupljeno kao s dopunom revizije.

8. I-tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja predlaže istu odbaciti, podredno odbiti te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

9. Revizija tužitelja je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena, revizija II- tuženika je djelomično neosnovana, djelomično nedopuštena, dok je dopuna revizije od 4. travnja 2024. nepravovremena, dok je revizija I-tuženika djelomično osnovana, djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

10. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj stradao kao suvozač u štetnom događaju 10. veljače 2002. na način da je osobno vozilo u kojem se nalazio tužitelju na mjestu suvozača u vrijeme štetnog događaja zadobilo bočni udar s lijeve strane u prednji lijevi dio boka naletom prednjeg desnog dijela osobnog vozila osiguranika II-tuženika,

- da je u predmetu pred sudom prvog stupnja pod posl. br. K-311/02 pokrenut kazneni postupak podizanjem optužnice ODO Rijeka 12. travnja 2002. protiv V. S. te da je po provedenom postupku donesena presuda 17. svibnja 2002. kojom je imenovani oglašen krivim za počinjeno kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i čl. 273. st. 1. KZ zbog kršenja propisa o sigurnosti prometa čime je ugrozio promet i izazvao nesreću u kojoj je prouzročena teška tjelesna povreda kod dviju osoba, te kao vozač motornog vozila ostavio bez pomoći osobe koje su teško tjelesno ozlijeđene tim vozilom,

- da iz objedinjenog nalaza i mišljenja vještaka prometne struke i vještaka sudske medicine proizlazi da se sa sigurnošću ne može zaključiti je li tijelo suvozača bilo ili nije bilo vezano sigurnosnim pojasom, no da se pouzdano može zaključiti da je smjer kretanja tijela u dinamici nastanka nezgode bio isti i u slučaju da je suvozač bio i da nije bio vezan sigurnosnim pojasom,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je tužitelj trpio bolove srednjeg intenziteta oko četiri mjeseca i nakon toga još osam mjeseci blage bolove, da je sekundarni strah imao u jakom intenzitetu najmanje mjesec dana nakon izlaska i kome radi nemogućnosti testiranja fizičkih sposobnosti, srednjeg intenziteta oko dva mjeseca i blagog još najmanje tri mjeseca, da je kod tužitelja ukupno umanjenje svih životnih aktivnosti od 80%, da je sporna nesreća dovela do bolničkog liječenja te da je 18 mjeseci nakon toga tuđa pomoć i njega bila potrebna u punom obimu 8 sati od čega na stručnu pomoć otpada 2 sata, da je daljnjih 12 mjeseci bila potreba 4-satna dnevna pomoć od čega na medicinsku pomoć otpada 1 sat te da je nakon toga potrebna dnevna dvosatna tuđa pomoć i njega, da je pojačana ishrana bila potrebna do godinu dana te da tužitelj ne može raditi posao za koji se školovao, da bi s obzirom na svoje stanje mogao raditi posao pod kontrolom terapeuta, i to onu vrstu posla u kojoj se ne zahtjeva tempo, ne vodi računa o učinku, te u skraćenom radnom vremenu, no svakako ne bi mogao raditi posao koji zahtjeva odgovornost,

- da iz rješenja HZMO, Područna služba u Rijeci od 7. studenoga 2005. proizlazi da je tužitelju utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 80%, a da je istodobno odbijen njegov zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja,

- da iz dopisa HZMO, Područna služba u Rijeci od 16. svibnja 2012. i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba Rijeka od 21. svibnja 2012. proizlazi da se tužitelj vodio u evidencijama kao zaposlena osoba od 20. rujna 1999. do 11. listopada 1999. te od 12. listopada 1999. do 2. siječnja 2001., te da za vrijeme nezaposlenosti nije primao nikakvu novčanu naknadu,

- da iz podataka Zavoda za socijalnu skrb, Područnog centra za socijalnu skrb Rijeka od 29. svibnja 2012. proizlazi da je tužitelj korisnik doplatka za pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna mjesečno počevši od 12. prosinca 2003.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da bi prosječna plaća tužitelja da je isti nakon završenog studija izabrao posao na kopnu bila plaća pomorca sa srednjom stručnom spremom u visini 7.143,58 kuna, odnosno mjesečna plaća pomorca s višom spremom u visini od 7.255,62 kuna,

- da je tužitelju od strane II-tuženika do zaključenja glavne rasprave isplaćeno 338.800,00 kuna po predmetnom štetnom događaju.

12. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj bio propisno vezan sigurnosnim pojasom u trenutku štetnog događaja, radi čega je prigovor suodgovornosti tužitelja odbio kao neosnovan. Nadalje, prvostupanjski sud dosudio je tužitelju s osnova pretrpljene nematerijalne štete ukupno iznos od 465.000,00 kuna sukladno odredbi čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), te iznos od 63.600,00 kuna po osnovi naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege na temelju odredbe čl. 277. st. 1. ZOO. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije nesumnjivo dokazao da bi nakon završetka školovanja ostvario zaposlenje na stranoj brodarskoj kompaniji te mu je dosudio po osnovi izgubljene zarade u razdoblju od listopada 2005. pa do svibnja 2008. iznos od 160.179,84 kuna prihvativši opciju po kojoj bi tužitelj obavljao poslove pomorca s višom stručnom spremom na domaćoj brodarskoj tvrtki, čija prosječna mjesečna neto plaća iznosi 7.255,62 kuna.

Prvostupanjski sud odbio je prigovor tuženika da bi dosuđenim iznosom bila iscrpljena svota osiguranja jer je do zaključenja glavne rasprave s osnova predmetne štete ukupno isplaćeno 405.256,00 kuna, od toga je tužitelju isplaćeno ukupno 266.800,00 kuna, a oštećenici S. V. 138.456,00 kuna, radi čega preostala svota osiguranja po osnovi štetnog događaja iznosi 994.744,00 kuna pa svota osiguranja nije iscrpljena.

Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj zahtjevom od 1. travnja 2016. izvršio preinaku tužbenog zahtjeva tako što je pored ranije postavljenog zahtjeva za naknadu nematerijalne i materijalne štete istaknuo i novi zahtjev nakon 15. lipnja 2008. do kojeg datuma je tužitelj prethodno postavio zahtjev za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da je podnesak tužitelja od 4. listopada 2012. konačno i zadnje postavljen tužbeni zahtjev na temelju kojeg je sud odlučivao o zahtjevu tužitelja u kojem nema zahtjeva za isplatu rente, radi čega je naknadno isticanje zahtjeva rente s osnova tuđe pomoći i njege i izgubljene zarade isticanje novog tužbenog zahtjeva. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio da je u odnosu na novonastali tužbeni zahtjev naveden u podnesku tužitelja od 1. travnja 2016. nastupila i zastara.

13. Odlučujući povodom žalbi I i II-tuženika drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjskom odlukom dosuđeni iznos od 160.170,84 kuna ne odgovara zbroju pojedinačno dosuđenih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, što predstavlja očitu pogrešku u računanju radi čega je prvostupanjsku odluku u navedenom dijelu ispravio na temelju čl. 342. ZPP.

Nadalje drugostupanjski sud je zaključio da je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu za isplatom naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje nakon 31. svibnja 2008. prekoračio tužbeni zahtjev, jer je rješenjem sadržanim u istoj odluci odlučio da se ne dopušta preinaka tužbe isticanjem upravo tog zahtjeva, radi čega o istom nije mogao meritorno odlučivati. Naime, navedenim postupanjem počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, radi čega je drugostupanjski sud odluku prvostupanjskog suda u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev ukinuo bez vraćanja na ponovni postupak.

14. Neosnovano tužitelj revizijom prigovara da bi u pobijanom dijelu drugostupanjska presuda sadržajno bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, a niti postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza.

15. Revizija tužitelja u pretežnom dijelu izjavljena je u biti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Revizijskim navodima se sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na očekivanu duljinu studiranja tužitelja i mogućnost zaposlenja u stranoj brodarskoj kompaniji, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja (budući su po shvaćanju tužitelja nižestupanjski sudovi materijalne dokaze pogrešno interpretirali).

16. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

17. Kod utvrđivanja limita obveze osiguratelja nižestupanjski sudovi pravilno su zauzeli pravno shvaćanje da u slučaju kada u štetnom događaju sudjeluje više vozila osiguranih policom osiguranja od autoodgovornosti kod različitih osiguratelja, koja za štetu trećim osobama odgovaraju solidarno sukladno čl. 178. st. 4. ZOO, te osobe odgovaraju za štetu do visine limita po polici osiguranja predviđenoj po jednom štetnom događaju i da kod visine limita osiguranja u tom slučaju ne dolazi u obzir zbrajanje osiguranih svota osiguranja za pojedina vozila (identično shvaćanje izraženo je i u mnogobrojnim odlukama ovog suda, npr. Rev-854/11 od 7. veljače 2017., Rev- 876/1997 od 24. listopada 2000., Rev-1510/13 od 2. prosinca 2015.).

18. Naime, prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97, 50/99 i 116/99 - dalje: ZOS) obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos, dok sukladno st. 3. istog čl. ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz st. 1. ovog čl., prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

19. Imajući na umu naprijed utvrđene činjenice konkretnog slučaja pravilna je i ocjena nižestupanjskih sudova da I i II-tuženi solidarno odgovaraju tužitelju za naknadu štete, budući da je tužitelj treća osoba kojoj imatelji motornih vozila i njihovi osiguratelji solidarno odgovaraju za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO.

20. Obzirom tužitelj u preostalom dijelu pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

21. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

22. U odnosu na reviziju tužitelja protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za preinaku tužbe kao u podnesku od 1. travnja 2016. valja napomenuti da prema odredbi čl. 400. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP). Kako rješenjem drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim se ne dopušta preinaka tužbe postupak nije pravomoćno završen, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. ZPP reviziju protiv drugostupanjskog rješenja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

23. I-tuženik revizijom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka navodeći da je ista počinjena obzirom su nižestupanjski sudovi odlučili izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga što je tužbeni zahtjev na ime naknade s osnova tuđe pomoći i njege postavljen isključivo za razdoblje od 10. kolovoza 2004. do 30. rujna 2008., dok su nižestupanjski sudovi dosudili zatraženu naknadu za razdoblje i prije 10. kolovoza 2004.

24. Osnovana je revizijska tvrdnja I-tuženika da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP te prekoračili tužbeni zahtjev kada su naložili I i II-tuženicima da solidarno isplate s osnova materijalne štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 63.600,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

25. Naime, u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku tužitelja od 4. listopada 2012. tužitelj je zatražio naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 140.000,00 kuna ne navodeći u odnosu na koje razdoblje potražuje naknadu navedene štete. Međutim, razdoblje u odnosu na koje tužitelj traži navedenu naknadu štete tužitelj je specificirao u podnesku od 1. listopada 2008. potražujući naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege za razdoblje počevši od 10. kolovoza 2004. do 30. rujna 2008.

26. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

27. Time što su nižestupanjski tužitelju dosudili iznos od 63.600,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime tuđe pomoći i njege i za razdoblje prije 10. kolovoza 2004. prekoračen je tužbeni zahtjev, jer sud nije odlučivao u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

28. Tužitelju je od kolovoza 2004. pa do isteka 2004. pomoć trebala u trajanju od četiri sata dnevno. Uzevši u obzir visinu satnice od 15,00 kuna, to bi iznosilo 3.600,00 kuna, no umanjeno za 2.500,00 kuna isplaćenih s osnova doplatka za pomoć i njegu, daje ukupno 1.200,00 kuna. Međutim obzirom nesporno isplaćeni iznos od strane II- tuženika na ime naknade štete na ime tuđe pomoći i njege (16.800,00 kuna) premašuje dosuđeni iznos za navedeni vid štete, te obzirom tužitelju od 12. prosinca 2003. više ne pripada pravo na isplatu ove naknade, obzirom novčana naknada s osnova ostvarenog prava na doplatak pokriva njegove potrebe za tuđom pomoći i njegom, valjalo je je u tom dijelu odlučiti na temelju čl. 396. st. 2. ZPP i ukinuti nižestupanjske presude bez vraćanja na ponovno suđenje.

29. I-tuženik nadalje u reviziji ističe prigovor zastare potraživanja tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog pojačane ishrane. Takav prigovor jest prigovor materijalnopravne naravi.

30. Sukladno odredbi čl. 352. st. 2. ZPP ako stranka nije tijekom prvostupanjskog postupka istaknula prigovor zastare, on taj prigovor ne može iznijeti u žalbi.

31. Prema stanju spisa predmeta ne proizlazi da je I-tuženik već tijekom prvostupanjskog postupka istaknuo navedeni prigovor zastare, već je naprotiv taj prigovor I-tuženik istaknuo prvi put tek u žalbi.

32. U takvim okolnostima, a kada je navedeni prigovor zastare istaknut od strane I- tuženika tek u žalbi protiv prvostupanjske presude, a što je nedopušteno prema odredbi čl. 352. st. 2. ZPP, proizlazi da isti nije odlučan u žalbenom stupnju postupka, što znači da na njega niti se je moglo, a niti trebalo osvrtati odlučujući o žalbi I-tuženika, niti polazeći od njega ocjenjivati neosnovanost navedenog dijela tužbenog zahtjeva.

33. U preostalom dijelu revizije I-tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, što nije od značaja jer, s obzirom na prethodno navedenu odredbu čl. 385. ZPP, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, pa te revizijske navode ovaj sud ne treba ocjenjivati.

34. Također I-tuženik osporava visinu dosuđene naknade nematerijalne i materijalne štete navodeći da su dosuđeni iznosi previsoki.

35. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja koje utječu na visinu naknade ovaj sud ne nalazi opravdanim prigovor revidenta koji se odnosi na visinu dosuđene pravične naknade, dok je revizijske navode vezano za limit obveze osiguratelja ovaj sud prethodno već obrazložio.

36. Slijedom navedenog, a budući da je drugostupanjska presuda u odnosu na preostali pobijani dio donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju I-tuženika u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu (točka II. izreke).

37. U odnosu na reviziju I-tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

38. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

39. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju I- tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

40. Valja napomenuti da je djelomičnim ukidanjem odluke drugostupanjskog suda I- tuženik uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu te se nije bitno promijenio uspjeh stranaka određen odlukom prvostupanjskog suda o troškovima postupka (čl. 154. st. 5. ZPP) uzimajući pri tome u obzir kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u ovom sporu.

41. Suprotno navodima revizije II-tuženika sud drugoga stupnja u pobijanom dijelu presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu niti proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. 42. Revident dalje prigovara počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 6. ZPP za koju smatra da je počinjena odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga za provođenjem dokaza novim kombiniranim vještačenjem po vještacima prometne i sudskomedicinske struke.

43. Sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa to nije počinio ni prvostupanjski sud kad u ovom predmetu nije prihvatio prijedlog II- tuženika za provođenjem novog vještačenja po vještacima prometne i sudskomedicinske struke.

44. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer činjenica da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje je II-tuženik predlagao, nije bila od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

45. Revident nadalje u reviziji osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a koje revizijski sud nije mogao uzeti u razmatranje (čl. 385. st. 1. ZPP).

46. Prema odredbi čl. 186. ZOO i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

47. U ovom slučaju je riječ o naknadi štete po osnovi izgubljene zarade čija je visina utvrđena prema cijenama odnosno visini plaće u svakom pojedinom mjesecu, pa se šteta smatra dospjelom u trenutku kada je tužitelj (oštećenik) imao pravo na isplatu plaće u konkretnom mjesecu.

48. Stoga tužitelju (oštećeniku) pripada kamata na izgubljenu zaradu od dospjelosti svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade (čl. 277. st. 1. ZOO) kako to navode nižestupanjski sudovi, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude kako to pogrešno smatra revident.

49. Revizijske navode vezano za visinu dosuđene štete ovaj sud je prethodno već obrazložio radi čega iste ponovno nije posebno cijenio.

50. Slijedom navedenog, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju II-tuženika u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu odbiti kao neosnovanu (točka III. izreke).

51. U odnosu na reviziju II-tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

52. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

53. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju II- tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

54. Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Dakle, da bi bila pravovremena i dopuna revizije mora biti podnesena u roku za podnošenja revizije.

55. Iz spisa proizlazi da je II-tuženiku pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 20. ožujka 2018. pa je u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije II-tuženika, bio 20. travnja 2018. (petak).

56. S obzirom da II-tuženik dopunu revizije nije podnio u roku koji je određen za podnošenje revizije, već protekom tog zakonskog roka to je dopuna revizije nepravovremena u smislu odredbe čl. 389. st. 1. ZPP.

57. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP dopuna revizije II- tuženika od 4. travnja 2024. odbačena kao nepravovremena te je odlučeno kao u izreci rješenja.

58. Odluka o zahtjevu I-tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 23. srpanj 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug