REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1033/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Z., , OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1036/2020-2 od 3. kolovoza 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3570/17 od 3. prosinca 2019., u sjednici održanoj 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 173.401,37 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke presude, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 21.279,50 kn, sve sa zateznom kamatom.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti a tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.000,00 kn i žalbenog postupka iznos od 2.500,00 kn. 3. Rješenjem ovog suda broj Revd 5208/2021-2 od 27. ožujka 2024. dopuštena je revizija tužitelju u odnosu na pravno pitanje:

"Dolazi li u primjeni odredbe čl. 24. st. 1. Zakona o najmu stanova (ZNS), zbog promjene osobe najmodavca uslijed darivanja stana koji se nalazi u režimu zaštićenog najma, do umanjenja prava novog vlasnika iz najamnog odnosa i gubitka mogućnosti da on kao najmodavac traži naknadu tržišne vrijednosti pretrpljene štete kao vida izmakle koristi u usporedbi s pravom koje je po toj osnovi prethodno uživao njegov pravni prednik i najmodavac?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Potražuje trošak sastava revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana, za naknadu štete zbog nemogućnosti davanja u najam stana po slobodno ugovorenoj najamnini, u visini razlike između primjerene, po njemu tržišne, i zaštićene najamnine.

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik stana u S., , površine 72 m2, za kojeg je u razdoblju do studenog 2017. godine ostvarivao najamninu u iznosu od 212,22 kn mjesečno od strane zaštićenog najmoprimca,

- da je tužitelj pravo vlasništva stekao uknjižbom izvršenom 2016. godine temeljem Ugovora o darovanju od 25. studenog 2004. i aneksa istoga od 12. srpnja 2013.,

- da je darovatelj M. C. vlasništvo stana stekao temeljem presude zbog ogluhe od 7. prosinca 2012.,

- da je u trenutku darovanja, tužitelju kao daroprimatelju bilo poznato da se u stanu nalazi zaštićeni najmoprimac V. T.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP); a i drugostupanjski sud smatra da sustav zaštićenog najma predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i prekomjeran teret što da je protivno odredbi čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) i čl. 48. st. 1. i 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

10.1. Navodi da međutim, obzirom da tužitelj nije bio vlasnik stana u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24 - dalje: ZNS), da je vlasništvo stekao više godina nakon stupanja na snagu ZNS znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, da je prihvatio darovanje i besplatnim pravnim poslom stekao nekretninu i na taj način pristao na primanje iznosa zaštićene najamnine pa da nedostaje uzročno-posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete u vidu razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

10.2. Stoga drugostupanjski sud smatra da je zahtjev tužitelja neosnovan pozivom na odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

11. Revident se u svrhu dokazivanja svojih navoda poziva na odluke ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Prijepornim se u ovom stadiju postupka ukazuje tumačenje odredbe čl. 24. st. 1. ZNS, prema kojoj u slučaju smrti ili promjene najmodavca, odnosno prestanka najmodavca kao pravne osobe, prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova nasljednika ili pravnog sljednika.

12. Jezičnim i ciljnim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da je temeljem zakona sljedništvo između prethodnog i novog najmodavca određeno samo u odnosu na prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana a ne kao opće sljedništvo, i nisu obuhvaćeni izvanugovorni odnosi, posebice ne u odnosu na treće osobe, o čemu se u konkretnom slučaju radi. U ovom predmetu, spor o naknadi štete vodi se između tužitelja kao najmodavca i tuženice kao zakonodavca koja, kako to smatra tužitelj, nije uspostavila jasne mehanizme zaštite vlasničkih prava tužitelja obzirom na zakonom ustanovljeni sustav zaštićenog najma.

13. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj vlasništvo stekao uknjižbom (na temelju pravnog posla) 2016. godine, dok je utuženo razdoblje od 1. travnja 2014. do 30. studenog 2017. (kada je prestao zaštićeni najam na predmetnom stanu).

14. U odnosu na odluke koje revident u svrhu potkrjepe svojih navoda ističe u reviziji, a u svezi dopuštenog pitanja, za navesti je da je u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev broj 12027/10, presuda od 10. srpnja 2014.) ESLJP ustanovio da je B. F. naslijedio stan podnositelja zahtjeva i da on ima aktivnu legitimaciju za nastavak postupka umjesto podnositelja zahtjeva time da je ispitivanje: "…od strane Suda ograničeno na pitanje predstavljaju li prigovori, kako ih je izvorno podnio g. S. koji ostaje podnositelj zahtjeva, ili ne predstavljaju povredu Konvencije…", koja situacija ne koincidira okolnostima konkretnog slučaja, a ESLJP se nije referirao na okolnost da je i podnositelj S. S. nasljeđivanjem stekao pravo vlasništva stana niti je s tim u vezi izražavao shvaćanje kako to revident interpretira.

15. No, i pored toga, u okolnostima nasljeđivanja, nasljednik je univerzalni sukcesor ostavitelja (svih prava i obveza) i to ex lege, temeljem odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) kojom je propisano da tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik. S druge strane, u situaciji kada je pravni temelj stjecanja prava vlasništva pravni posao - konkretno darovanje, stjecatelj je singularni sukcesor prednika.

16. Kod singularne sukcesije dolazi do stupanja sljednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, pravilno drugostupanjski sud naveo da je tužitelj prihvatom dara (jer čl. 479. st. 1. ZOO određuje da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati), znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. odlučivao je o povredi temeljnih prava zbog prigovora zastare ali ta odluka ne sadrži pravno shvaćanje u svezi aktivne legitimacije bez obzira što iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tamo tužiteljica N. C. vlasništvo stekla darovanjem, dok se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. odnosi na izvornog vlasnika stana kao zaštićenog najmodavca a što ovdje nije slučaj. Stoga te odluke, koje revident ističe u reviziji nisu važne za predmet ovog spora.

18. Vijeće revizijskog suda smatra da nema povrede načela procesne poštenosti u ovom predmetu pa stoga nije utemeljeno pozivanje revidenta na odluke ESLJP Gafgen protiv Njemačke, Stormber protiv Danske, Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Ajdarić protiv Hrvatske i Ustavnog suda RH broj U-III-38107/2009 i 41430/2009 i U-III- 4335/2010 od 10. rujna 2013., U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013., te ovog suda broj Rev 2732/88 od 6. lipnja 1989. To stoga jer odredba čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st. 1. Konvencije sadrži određena procesna jamstva, pa do povrede tog prava u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana odluka doista arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ništa ne ukazuje da je u konkretnim okolnostima niži sud primijenio odredbe procesnog prava na način koji bi ugrozio samu bit prava tužitelja na pristup sudu.

19. Neosnovano se revident poziva na odredbu čl. 336. ZOO jer ona predviđa da ugovor ima učinak i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana, a tužitelj to nije, kako je to već naprijed obrazloženo.

20. Nadalje, čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju ne štiti se buduća imovina a ni izmakla dobit (lucrum cessans), koju izmaklu dobit upravo tužitelj potražuje u ovom postupku kako to izričito navodi u postavljenom pitanju i ponavlja u svojim revizijskim navodima, pa stoga nema povrede čl. 1045. st. 1., čl. 1046., čl. 1049. ni čl. 1089. st. 3. ZOO kako to revident sugerira.

21. Tužitelj nije u trenutku stupanja na snagu ZNS bio vlasnik stana, a to nije bio ni njegov prednik koji je utvrđen vlasnikom tek presudom iz 2012. godine, pa stoga tužitelj nije u situaciji da je bio "zatečen" zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj kako je to slučaj sa vlasnicima stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS i njihovim univerzalnim sljednicima i u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma kakav postoji u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je teret neopravdano prebacila samo na najmodavce - vlasnike stanova.

21.1. Tužitelj nije morao prihvatiti darovanje, a kada je prihvatio, besplatno je stekao nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma, koji je prestao 2017. (iseljenjem zaštićenog najmoprimca) dakle, za manje od godinu dana nakon što je konačno sklopljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom (1. prosinca 2016.). Nakon što je tužitelj upisao svoje vlasništvo (2016. godine), a trenutkom upisa se on tek ima smatrati vlasnikom nekretnine (čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14 i 81/15), on nije mogao osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine kako je u pogledu visine precizirao tužbeni zahtjev.

21.2. Stoga, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine.

22. U odlukama ovog suda broj Rev 271/2023-2 od 18. travnja 2023. i Rev 829/2022- 2 od 17. listopada 2023. izraženo je pravno shvaćanje da vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, a koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla, znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da se u tom stanu nalazio ili se još uvijek nalazi zaštićeni najmoprimac.

23. Reafirmirajući navedeno shvaćanje, a imajući dodatno u vidu i da se u konkretnom slučaju radi o tužitelju - obdareniku, ovaj sud zaključuje da je odgovor na postavljeno pitanje da ne dolazi, u primjeni odredbe čl. 24. st. 1. ZNS zbog promjene osobe najmodavca uslijed darivanja stana koji se nalazi u režimu zaštićenog najma, do umanjenja prava novog vlasnika iz najamnog odnosa i gubitka mogućnosti da on kao najmodavac traži naknadu tržišne vrijednosti pretrpljene štete kao vida izmakle koristi.

24. Suprotno navodima u reviziji, drugostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i provedenim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, pri čemu je ocijenio i sve žalbene razloge.

25. Dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskom sudu, u suštini predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti.

26. Slijedom svega navedenog reviziju tužitelja valjalo je odbiti na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.

Zagreb, 23. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković