Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1128/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5472/2021-23 od 23. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5472/2021-23 od 23. studenoga 2023.

r i j e š i o  j e

I Preinačava se rješenje o troškovima iz točke III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5472/2021-23 od 23. studenoga 2023. u dijelu u kojem tužitelju nisu dosuđeni daljnji troškovi parnice i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 186,93 eur, sa zakonskim zateznim kamatama od 23. srpnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu, broj 418-50-3858882, od 28.12.2006. godine, sklopljenog između tužitelja, N. M. iz S. i tuženika, R. A. d.d. iz Z., u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...''.

II. Nalaže se tuženiku, R. A. d.d. iz Z., da tužitelju, N. M. iz S., plati iznos od 3.436,50 EUR / 25.892,33 KN, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom: na iznos - EUR: od: do:

2,64 31.03.2008. isplate

28,30 28.10.2008. isplate

2,80 28.11.2008. isplate

15,06 29.12.2008. isplate

22,10 31.12.2008. isplate

25,21 31.01.2009. isplate

27,27 04.03.2009. isplate

23,44 28.04.2009. isplate

15,81 28.05.2009. isplate

13,38 29.06.2009. isplate

15,15 28.07.2009. isplate

15,60 28.08.2009. isplate

16,24 28.09.2009. isplate

12,97 28.10.2009. isplate

18,92 30.11.2009. isplate

21,16 28.12.2009. isplate

25,73 28.01.2010. isplate

26,41 01.03.2010. isplate

33,69 29.03.2010. isplate

32,60 29.04.2010. isplate

37,39 28.05.2010. isplate

48,39 28.06.2010. isplate

46,58 28.07.2010. isplate

52,06 31.07.2010. isplate

61,90 28.09.2010. isplate

61,13 30.09.2010. isplate

53,43 31.10.2010. isplate

69,69 30.11.2010. isplate

90,38 31.12.2010. isplate

75,73 31.01.2011. isplate

80,87 28.02.2011. isplate

74,34 31.03.2011. isplate

75,51 30.04.2011. isplate

103,25 31.05.2011. isplate

105,95 30.06.2011. isplate

128,74 31.07.2011. isplate

116,87 31.08.2011. isplate

103,88 30.09.2011. isplate

102,48 31.10.2011. isplate

101,48 30.11.2011. isplate

107,68 31.12.2011. isplate

1.344,29 01.02.2012. isplate

i to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.089,85 EUR / 15.745,97 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. studenog 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III (pogrešno: II.), koje se na temelju čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem, u dijelu u kojem mu trošak nije dosuđen, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se rješenje u tom dijelu preinači i dosudi mu daljnji parnični trošak, kao i trošak žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja protiv rješenja o troškovima osnovana.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, te čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. st. 4. ZPP, na koje se ukazuje u žalbi tuženika. Tijekom vođenja postupka došlo je do promjene valute u Republici Hrvatskoj tako da je umjesto kune uveden euro, pa kada je vještak svoj nalaz izradio tako da je iznose izrazio u kunama, sud je iste bio dužan dosuditi u eurima, kao službenoj valuti u vrijeme donošenja presude. Radi toga nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., odnosno presuda nije proturječna nalazu i mišljenju vještaka, dok propust tužitelja da tijek zateznih kamata specificira u kunama, u skladu s rješenjem suda od 17.3.2023., u situaciji kada je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. kunu zamijenila eurom, ne može ni na koji način utjecati na zakonitost presude. Tuženik pri tom ne prigovara točnosti preračunavanja kuna u eure, nego načelno ističe da je zahtjev, ne samo u odnosu na glavnicu nego i na kamate, trebalo izraziti u kunama, što nije odlučno za zakonitost odluke (niti bi tuženik obvezu mogao ispuniti u kunama).

7. Nadalje, očite greške u pisanju obrazloženja na koje se ukazuje u žalbi tuženika (koje sud može ispraviti u svako doba, na temelju čl. 342. ZPP) ne čine presudu nerazumljivom niti proturječnom jer je iz iste nedvojbeno jasno tko su ugovorne strane te u kojem je dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev.

8. Neosnovano tuženik prigovara i rješenju o provođenju dokaza saslušanjem tužitelja osobno zamolbenim putem, koje je doneseno u skladu s odredbom čl. 266. ZPP, budući da tužitelj ima prebivalište u Splitu pa je općepoznato da bi njegov dolazak na sud u Zagreb uzrokovao nerazmjerne troškove, radi čega su ispunjeni uvjeti za izvođenje tog dokaza preko zamoljenog suca u Splitu. Tuženik nije u postupku prigovarao niti načinu saslušanja niti zapisniku sa saslušanja, koji je primio na ročištu od 18. listopada 2023.

9. Provođenje dokaza zamolbenim putem zakonska je mogućnost predviđena u posebno reguliranim slučajevima (da stranka zbog neotklonjivih smetnji ne može osobno doći ili bi njezin dolazak uzrokovao nerazmjerne troškove) pa postupanje po odredbi čl. 266. ZPP ne može predstavljati bitnu povredu ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 4. ZPP tj. povredu načela neposrednosti u izvođenju dokaza. Odredbom čl. 4. ZPP je propisano da sud o tužbenom zahtjevu odlučuje, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave, a citirana odredba čl. 266. ZPP predstavlja zakonom predviđenu iznimku od tog pravila.

10. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopio sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 28. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 418-50- 3858882, na iznos od 28.913,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta, te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila.

12. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesene u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13. Navedena je presuda potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

16. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

17. Budući da tužitelju nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO)., te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. St. 1. ZOO.

18. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske, te tako ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.307,28 EUR / 24.918,72 HRK.

19. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.436,50 EUR / 25.892,33 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

20. Dakle, ukoliko se ubroji i tzv. negativne razlike tada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio manji za 129,22 EUR / 973,61 kune.

21. Prvostupanjski sud pravilno je postupio, kada nije uzeo u obzir manje plaćene iznose po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika na pripremnom ročištu) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. i 2. ZOO.

22. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

23. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

24. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

25. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

27. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima.

28. Nadalje, neosnovani su žalbeni prigovori da tužitelj ne bi imao pravni interes za vođenje ovog postupka, jer se radi o ugovoru koji je u cijelosti ispunjen, pa da ne bi mogao isticati ništetnost u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

29. U predmetnom postupku podnesena je tužba radi isplate preplaćenih iznosa, pa se, budući da se radi o kondemnatornom zahtjevu, za koji utvrđenje ništetnosti predstavlja samo deklaratorni preambul (o zahtjevu za isplatu sud bi bio dužan odlučiti i bez tog dijela zahtjeva, ali bi o ništetnosti bio dužan odlučiti kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP) ne može ispitivati postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe.

30. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

31. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

32. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pri čemu je sud osnovano tužitelju dosudio trošak podneska, kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu, podneska kojim je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, te podneska kojim je tužbeni zahtjev izrazio u Eur budući da je došlo do promjene valute u Republici Hrvatskoj za što ne može biti odgovoran tužitelj a isti je bio dužan uskladiti zahtjev s novom valutom. Svi navedeni podnesci i po mišljenju ovog suda bili su potrebni radi vođenja parnice i njihov trošak je opravdan u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

33. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

34. Osnovano tužitelj prigovara odluci o troškovima postupka u dijelu, u kojem tužitelju, protivno Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, dalje: OT) nije dosuđena naknada za ročište za objavu presude u iznos od 124,43 eur/ 937,50 kn.

35. Radi toga je odluka o troškovima u tom dijelu preinačena te je tužitelju dosuđen daljnji trošak u navedenom iznosu, kao i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 62,50 Eur, odnosno ukupno 186,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove odluke do isplate.

36. Na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 23. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.