REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1042/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate iznosa od 2.456,82 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-117/2023-18 od 23. siječnja 2024., 19. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-117/2023-18 od 23. siječnja 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 267,83 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-117/2023-18 od 23. siječnja 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.456,82 EUR sa zateznim kamatama određenim na pojedinačne iznose (točka I. izreke), točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.850,70 EUR sa zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu broj 9011604148 (dalje: Ugovor) kojeg su 28. lipnja 2006. sklopili Snježana Vrbanec i tuženik kojim je Snježani Vrbanec odobren kredit u valuti CHF u iznosu od 23.349,10 CHF koji je otplaćen u cijelosti. Korisnica kredita je 28. kolovoza 2019. s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine i tužitelju ustupila tražbinu koju je stekla prema tuženiku po osnovi ništetnih i nepoštenih odredaba Ugovora o kreditu 9011604148 o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

3. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj postavio kao osoba kome je Snježana Vrbanec ustupila svoju tražbinu prema tuženiku koju je imala po osnovi ništetnih odredaba Ugovora koji je 28. lipnja 2006. sklopila s tuženikom, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 2.456,82 EUR na ime ustupljene tražbine. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ocjenjujući da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, odnosno da nije odlučno što tužitelj nije potrošač, da je identitet tražbine određen strankama Ugovora o kreditu od 28. lipnja 2006. iz kojeg tražbina potječe po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sukladno člancima 80. i 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. prema kojem je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara na temelju članka 241. ZOO-a te je zastarni rok za potraživanje restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno započeo teći 14. lipnja 2018. kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 postala pravomoćna u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a, s obzirom na to da je došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO-a zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. siječnja 2023., to je podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka. Iz obrazloženja proizlazi da se sud poziva i na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) s obrazloženjem da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) i člancima 96. i 97. ZOO-a. Uz to, utvrđeno je da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača (članak 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Pozivajući se na pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom, ocijenjeno je da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je tužiteljeva prednica sklopila ugovor s ništetnim i nepoštenim odredbama. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka Ljupka Omazića, stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo iz Omazić d.o.o. za knjigovodstveno financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecaja prema članku 323. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a. Odluka o trošku postupka sud je donio primjenom odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a.

4. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava tuženikove žalbene navode kao neosnovane predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio, presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi neosnovano ukazuje.

9. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj sud stoga nije ispitivao tuženikove žalbene navode kojima je iznosio nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama.

10. Tužiteljeva tražbina se temelji na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita Snježane Vrbanec (potrošača) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao Ugovorom o ustupu tražbine koji je sa Snježanom Vrbanec sklopio 28. kolovoza 2019., a predmet ovog postupka odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove ustupljena tužitelju.

11. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 2.456,82 EUR koji je nastao otplatom na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 9011604148.

12. Nije osnovan žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12 od 4. srpnja 2018., Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i pravna osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članak 502.c ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud je vezan za utvrđenja toj parnici koja je pravomoćno okončana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

14. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Zato su svi tuženikovi žalbeni navodi (i prigovori) u tom pogledu, neosnovani.

15. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev-1153/2023).

16. Zatim, ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, počela je ponovno teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnijeta 18. siječnja 2023., što znači unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (članak 225. ZOO-a). S tim u vezi, upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22.

17. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021). Pritom, za uputiti je na odredbu članka 81. stavaka 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

18. Prema tome, kako je to već naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. Tuženik nije ničim dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača. Zato je u nedostatku odgovarajućih tuženikovih dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

19. Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je tu odluku valjano obrazložio navođenjem pojedinačnih parničnih radnji za koje naknadu troškova odredio sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/22; dalje: Tarifa), članku 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. ZPP-a. Žalitelj navodi da u ovom postupku svaka radnja tužitelja nakon tužbe nije bila potrebna radi vođenja ove parnice. Suprotno žalbenim navodima odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita. Tome je za dodati da se u ovoj pravnoj stvari vodio postupak u kojem je tužitelj bio zastupan po punomoćniku odvjetniku koji je pristupio na dva ročišta za koje ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilo odredio naknadu troška prema odredbi Tbr. 9. t. 1. Tarife i i podnio dva podneska od kojih je za oba podneska prvostupanjski sud pravilno odredio naknadu troška po Tbr. 8. t. 1. Tarife. Za dodati je da je prvostupanjski sud odredio naknadu i predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, kao i sudske pristojbe.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. Ovaj sud nalazi da trošak odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP, radi čega je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu tog troška u iznosu od 267,83 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 19. srpnja 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-3086a-8c746

Kontrolni broj: 0a508-0e73a-d4488

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.