Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1083/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. N. iz D. R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G.&G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 497/2019-24 od 18. ožujka 2021. i žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-497/2019-35 od 20. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-497/2019-24 od 18. ožujka 2021. potvrđuje za iznos od 1.797,21 eur/13.541,06 kn[1] s kamatama na pojedine iznose i odluci o parničnom trošku.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda za iznos od 44,41 eur/334,63 kn (preko iznos od 1.797,21 eur/13.541,06 kn do iznosa od 1.841,62 eur/13.875,69 kn) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 44.41 eur/334,63 kn.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovna i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-497/2019-35 od 20. travnja 2021.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.841,62 eur/13.875,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.476,54 eur/11.125,00 kn s kamatama tekućim od 18. ožujka 2021. do isplate.

2. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-497/2019-35 od 20. travnja 2021. odbijen je prigovor tužitelja od 12. travnja 2021. protiv rješenja tog suda poslovni broj P-497/2019-30 od 29. ožujka 2021. i potvrđeno pobijano rješenje.

3. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu troška žalbenog postupka.

4. Tužitelj pobija rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-497/2019-35 od 20. travnja 2021. zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se rješenje ukine.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok žalba tužitelja protiv rješenja nije osnovana.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a – ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan.

8. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna, te primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

9. Iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi isplate s osnove ništetnih ugovornih odredbi, pokrenutom pred Općinskim sudom u Karlovcu, te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuto prigovor mjesne nenadležnosti tog suda pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj … od 7. srpnja 2006., sklopljenog između stranaka, a prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Identične odredbe sadrže i čl.96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 79/07-dalje ZZP/07), čl. 49. st. 1. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

13. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

15. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Z.. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u D. M. P. M., radi ostvarivanja svojih prava, trebao putovati na sud u Z., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i Z. (108 km u oba smjera), bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z..

16. Stoga se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. st. 1. toga Zakona.

17. S obzirom na navedeno, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u Karlovcu, te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Karlovcu, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

18. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

19. Neosnovano tuženik upire i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda donesena primjenom citirane zakonske odredbe.

20. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502.c ZPP-a, što će se nastavno dodatno obrazložiti.

21. Na zakonitost pobijane presude nije od utjecaja niti okolnost što prvostupanjski sud nije donio rješenje kojim je očigledno dopustio preinaku tužbe, pri čemu je za navesti da iako se u konačnom tužbenom zahtjevu navodi ukupan iznos glavnice od 1.841,62 eur/13.875,69 kn, zbroj pojedinih iznosa po prihvaćenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 16. srpnja 2020. (list 116-118 spisa) u zbroju iznosi ukupno 1.797,21 eur/13.541,06 kn. Stoga je pobijanu presudu valjalo preinačiti za iznos od 44,41 eur/334,63 kn (preko iznosa od1.797,21 eur/13.541,06 kn do iznosa od 1.841,62 eur/13.875,69 kn) odbićem tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

22. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je između stranaka 7. srpnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 12.481,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je odredbom čl. 2. predmetnog ugovora određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja redovna kamata je u trenutku ugovaranja iznosila 2,95% godišnje, a kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, primjenjiva, da je čl. 7. tog ugovora ugovorena valutna klauzula te da je tužitelj predmetni kredit otplatio. Sporna je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa kao i zastara tražbine tužitelja.

24. U postupku je utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da nisu bili precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa uz koju se veže promjena kamatne stope, koju promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost promjene, kao i da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

27. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 7. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

28. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

29. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se u ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj, da to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati, evidentno je da takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku. Iz ovih je razloga osnovano odbijen dokazni prijedlog za slušanjem zaposlenika tuženika (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III- 530/2021 od 27. rujna 2023.).

30. Nije bilo osnove ni saslušavati javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnici nisu ugovorne strane niti su mogli iskazivati o tome da li su stranke i na koji način pregovarale u vezi predmetnog ugovora.

31. Okolnost da sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ne ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na sporne okolnosti, jer je razumno očekivati da bi tužitelj da je i saslušan kao stranka u postupku iskazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno nije pregovaralo, a što tužitelj navodi i u činjeničnim navodima tužbe.

32. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

33. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

35. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

36. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

37. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

38. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

39. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

39.1. Zastara tužbenog zahtjeva tužitelja nije nastupila niti vezano za podnesak od 16. srpnja 2020., kojim je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem angažiranog knjigovodstveno financijskog vještaka, budući da se radilo o tzv. nepravoj preinaci tužbe postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja preinaka je moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), a zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku, te do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024.).

40. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

42. Pravilna je odluka o parničnom trošku, a s obzirom na ishod ovog žalbenog postupka utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Pri tome je u odnosu na žalbene navode tuženika za istaknuti da je tužitelju za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pravilno dosuđena naknada parničnog troška za pristup ročištima 11. ožujka 2020. i 15. rujna 2020. prema Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa), te za sastav podneska od 24. veljače 2020. prema Tbr.8.t.3. Tarife.

43. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

44. Pravilno je i na zakonu osnovano i rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-497/2019-35 od 20. travnja 2021., kojim je potvrđeno prvostupanjskog rješenje poslovni broj P-497/2019-30 od 29. ožujka 2021., a kojim je tužitelju naloženo platiti preostali dio sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 250,00 kn i pristojbu za rješenje o pristojbi u iznosu od 100,00 kn, ukupno 46,45 eur.

45. Naime, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da se tužitelj neosnovano poziva na odredbe Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine 118/18; dalje ZSP) o plaćanju sudske pristojbe u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, jer je tužitelju presuda uručena neposredno na ročištu za objavu presude 18.ožujka 2021., iz kojih razloga je u obvezi platiti puni iznos sudske pristojbe na presudu, te ne dolazi u primjenu odredba čl. 7. st. 3. ZSP-a kojom je propisano plaćanje sudske pristojbe u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom. Naime, odredba čl. 7. st. 3. ZSP-a odnosi se na odluke koje su dostavljene u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, što nije konkretan slučaj. Stoga, te kako tužitelj nije pravovremeno platio puni iznos sudske pristojbe, koja obveza je, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud pozivom na odredbu iz čl. 4. t. 4. ZSP-a dospjela dostavom presude, u obvezi je platiti i sudsku pristojbu.

46. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

47. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 18. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.