Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-945/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. D. iz N. G., OIB:..., zastupanog po punomoćniku N. N., odvjetniku iz N. G., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-557/2019- 18 od 2. lipnja 2023., na sjednici vijeća 18. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, ukida presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-557/2019-18 od 2. lipnja 2023. u točkama I., II. i IV. izreke te preinačava rješenje istog suda poslovni broj P-557/2019-18 od 2. lipnja 2023. na način da se Općinski sud u Slavonskom Brodu proglašava mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupa nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na novi prethodni postupak.

II. O zahtjevu tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odlučit će mjesno nadležni sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

III. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. i V. izreke navedene presude, ista ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika.

1.1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 385,89 EURA/2.907,48 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim u izreci, a tekućim na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.152,62 EURA/8.684,42 kn također sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Nadalje pod točkom III. izreke odbijen je tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva za iznos od 1.125,94 EURA/8.483,38 kn za koji iznos je tužbeni zahtjev povučen, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.199,27 EURA/9.035,93 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 2. lipnja 2023. do isplate. Ujedno je pod točkom V. izreke tužitelj odbijen sa zatraženim parničnim troškom preko dusuđenog iznosa.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku I., II. i IV. izreke i rješenje pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te odredi da je isti dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka kao i trošak žalbe, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 17. siječnja 2006. Ugovor o kreditu u iznosu od 15.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate kredita od 7 godina kroz 84 anuiteta s ugovorenom promjenjivom početnom kamatnom stopom od 5,50% godišnje na dan sklapanja kredita, da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 5,50% koja se primjenjivala od 23. siječnja 2006., od 6,45% koja se primjenjivala od 1. studenog 2007., od 6,75% koja se primjenjivala od 1. svibnja 2008., a od 1. ožujka 2009. od 7,75% do prijevremene otplate kredita koji je otplaćen u cijelosti 7. siječnja 2011. tj. prije 30. rujna 2015. kao zakonskog roka za provedbu konverzije.

6. Nadalje prvostupanjski sud se kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva poziva na učinke kolektivne presude u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Istom presudom utvrđeno je da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Stoga prvostupanjski sud smatra da navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – potrošač protiv banaka predstavlja kolektivni postupak te da u skladu sa čl. 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava potrošača čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

8. Kako provedenim dokazima proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbama Ugovora o kreditu od 17.1.2006. prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze ugovorena kao promjenjiva, a sve u skladu s Odlukom tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, dok nije pregovarano niti o odredbi Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF, jer tuženik prema stavu prvostupanjskog suda nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu na isto upozorio tužitelja kao korisnika kredita jer se u stvarnosti radilo o odredbama koje su izrazito nepovoljne za istog, dok tuženik ne tvrdi ni da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, već ističe da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita, iako sud smatra da je obveza tuženika kao profesionalca bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF, s obzirom da je specifičnost i priroda valute CHF poznata bankama, no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima, pa zaključuje da je sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka zna za taj rizik ali ga je prešutjela.

9. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu prvostupanjski sud pojašnjava da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03-dalje ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 07. kolovoza 2007. godine Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 97/07, 125/07 dalje ZZP/09) kada je isti zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine, posebno se pozivajući na odredbom čl.84. ZZP/03 i odredbu čl.99. ZZP/09 kojima je određeno da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok da je materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specialis, dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također reguliraju ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. 10. Nadalje sud je utvrdio da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom banke nesporno nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati, jer u prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su javno dostupni, no o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, pa iako tuženik tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju Općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tuženik ne spori da niti Ugovor niti Opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj i tuženik prema tvrdnji istog suda nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. na koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi, pa sud zaključuje da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule a na štetu tužitelja s obrazloženjem da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora pa je tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

11. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni prvostupanjskog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove promjene. No vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Slijedom gore navedenog utvrđeno je da je nepoštena odredba čl. 2. Ugovora zaključenog između stranaka 17.1.2006. godine a kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o Odluci tužene banke, a posljedica čega je utvrđena ništetnost takve odredbe u pogledu čl. 2 st. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 17.1.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora a sve temeljem čl. 327. st. 1. ZOO-a.

13. Nesporno je da je tuženik u ugovoru o kreditu s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu tako da je kamatna stopa iznosila od početne 5,50% godišnje u vrijeme sklapanja ugovora a koja je naknadno mijenjana jednostranom odlukom tuženika a sve kako je to navedeno u nalazu financijskog vještaka a prema dostavljenim podacima tuženika.

14. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2 Ugovora) i valutnoj klauzuli (čl. 7 Ugovora) ništetne te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

15. Kako tužitelj potražuje pretplatu po osnovi tečajnih razlika zbog ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita u ukupnom iznosu od 1.538,51 EURA/11.591,00 kn sud je taj zahtjev u cijelosti usvojio uz primjenu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, dok je odbio tužitelja s djelom zahtjeva u iznosu od 1.125,94 EURA /8.483,38 kn za koji iznos je tužitelj povukao tužbu sve temeljem čl. 193. u svezi s čl. 158. st. 1. ZPP-a.

16. Rješenjem istog suda prvostupanjski sud je odlučio o prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda pred kojim je podnesena tužba, pa imajući u vidu da tužitelj ima prebivalište u Novoj Gradišci gdje je sjedište stalne službe Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je nadležan po mjestu prebivališta tužitelja, a da je prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog sjedišta prodavatelja i pružatelja usluga nepoštena u smislu čl. 3. Direktive ako o istoj nije posebno pregovarano, to je sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivom na čl. 81. st. 1. i 82. Zakona o zaštiti potrošača i temeljem čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju pa da zbog navedenog nema mjesta primjeni čl. 46. ZPP-a na koji se poziva tuženik.

17. Tuženik u žalbi pobijajući rješenje prvostupanjskog suda u cijelosti te presudu u odnosu na toč. I., II. i IV. prije svega ističe da mu je pobijanom presudu povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge, kao i da sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502.c i čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku. Ujedno tvrdi da je sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. navedenog Zakona jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, braneći tezu da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu i to prema pravilima opće mjesne nadležnosti. Ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dani razlozi proturječni i u suprotnosti s provedenim dokazima. Ukazuje da navedene sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene jer su razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu ostale odredbe Ugovora kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ponavljajući istaknuti prigovor zastare te pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača kao i pogrešnu primjenu odredbi čl. 326. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

18. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istaći da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) s obzirom da ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

19. Naime, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora 17. siječnja 2006., sporna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom samo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), s time da identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a ovi Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

20. Međutim, tužitelj ni u tužbi ni nakon dostave prigovora tuženika u svezi mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda ne iznosi nikakve činjenice niti okolnosti zbog kojih je smatrao da je upravo Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ne prigovarajući pri tome ni nepoštenosti odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao banke (na što ukazuje zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen pod brojem Su IV – 308/2020 od 05. studenog 2020.), a sud se u svojoj odluci pogrešno poziva na primjenu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine broj: 75/09), imajući u vidu da je isti Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, dok su stranke sporni navedeni Ugovor o kreditu sklopile 17. siječnja 2006., a odredba na koju se poziva sud odnosi se na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkog ugovora, a što ovdje nesporno nije slučaj.

21. Stoga, kako je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu, koji sud je i općemjesno nadležan prema odredbama čl. 46. i 48. ZPP-a, a tužitelj tijekom postupka nije iznosio nikakve činjenične okolnosti iz kojih bi se dalo zaključiti da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti čl. 12. Ugovora o kreditu, dok je sud pogrešno zaključio da je prvostupanjski sud mjesno nadležan s obzirom da se u sjedištu suda nalazi prebivalište tužitelja, niti se tužitelj poziva na primjenu odredbe 59. ZPP-a, valjalo je zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, uslijed činjenice da je tuženik prigovorio mjesnoj nadležnosti, a prvostupanjski sud je taj prigovor neosnovano odbio, prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP- a preinačiti pobijano rješenje na način da se Općinski sud u Slavonskom Brodu proglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i ustupi predmet nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu prema odredbi čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a na novi prethodni postupak temeljem čl. 377. st. 1. ZPP-a, obzirom na narav počinjenih bitnih povreda dok je posljedično navedenom primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I., II. i IV. izreke uz napomenu da se ovaj sud se neće posebno osvrtati na preostale žalbene navode.

22. U ponovljenom postupku Općinski građanski sud u Zagrebu provest će novi prethodni postupak sukladno odredbama ZPP-a, sa strankama raspraviti sva sporna pitanja i prigovore, provesti predložene dokaze te ponovno odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

23. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će mjesno nadležni sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

24. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. i V. izreke navedene presude, ista ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 18. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.