Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-862/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D E
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. L. (OIB: ...) iz V., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i R. j.t.d. iz V. protiv tuženika R. A. d.d. (OIB:...) Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6233/2019- 32 od 27. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I/Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6233/2019-32 od 27. veljače 2024.:
-preinačava u toč.I. izreke i odbija tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 218-50-4163499 sklopljenog između parničnih stranaka dana 5. lipnja 2007. koja glasi "IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 12.010,89 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja";
-potvrđuje u preostalom dijelu toč.I. izreke i u toč.II. izreke.
r i j e š i o j e
I/Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6233/2019-32 od 27. veljače 2024. djelomično preinačava i odbija tužitelj sa zahtjevom radi naknade mu troškova postupka u iznosu od 503,86 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu se žalba tuženika odbija i potvrđuje toč.III. izreke za iznos od 3.197,40 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom.
II/Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom sadržanom u toč.I. izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 218-50-4163499 sklopljenog između parničnih stranaka dana 5.6.2007. i to čl.1. u dijelu koji glasi: „ IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 12.010,89 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, u čl.2. koji glasi "KAMATNA STOPA Redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" i čl.7. koja glasi: "NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".Toč.II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnova takvih ništetnih odredbi preplaćeni novčani iznos od 1.787,48 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 18.12.2007. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 7.6.2012.). Toč.III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 3.701,26 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) i s prijedlogom ovom sudu da je u pobijanim dijelovima preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3.Na žalbe nije odgovoreno.
4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5.Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište - nakon nepotrebnog, cjelovitog iznošenja sadržaja svih podnesaka i očitovanja parničnih stranaka – prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 5.lipnja 2007. sklopili (potrošački) ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 12.010,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje osobnog vozila, s rokom otplate od 60 mjeseci (5 godina), u mjesečnim anuitetima utvrđenim otplatnim planom, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da je tužitelj kredit prije vremena otplatio. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i tuženika, odredbe Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c ZPP-a prema kojima odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, pa da je istima - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je protivno načelima obveznog prava, a i da su tamo označeni tuženici - pa i predmetna tužena banka - povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci, potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su postupili suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima važećim u vrijeme sklapanja odnosnih potrošačkih ugovora.
5.1. Utvrdivši na osnovu iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog ugovora tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora kao i okolnosti sklapanja konkretnog ugovora, prvostupanjski sud je pozivom na pravno stajalište o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti ugovorne kamate prema odlukama kreditora i odredbi o valutnoj klauzuli na dan dospijeća mjesečnih otplata, sadržano u ranije citiranim pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, zaključio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditu odnosne ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03 slijedom čega je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnim predmetnih ugovornih odredbi ocijenio osnovanim.
5.2. Nastavno tome, prvostupanjski sud na osnovu provedenog financijskog vještačenja povjerenog vještaku D. d.o.o. zaključuje da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene ugovorene kamatne stope u odnosu na početno nominalno ugovorenu iznosi 2.715,26 kn a razlika s osnova rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita – 10.752,49 kn (odnosno sveukupno 1.787,48 Eur), sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose razlike od dana plaćanja do isplate pa je obvezao tuženika da tužitelju sukladno odredbi čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 i 126/21 ) isplati neosnovano stečene novčane iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zateznom kamatom prema odredbi čl. 29. istog Zakona, a koja teče od uplate svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka do konačne isplate rukovodeći se odredbom čl.1115. ZOO/05.
5.3. Istodobno prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare smatrajući da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. travnja 2012.) prekida zastara na temelju odredbe čl. 241.ZOO/05 i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koji trenutak da je nastupio pravomoćnošću presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa (13. lipnja 2014.) u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF - 14. lipnja 2018.) dok je predmetna tužba podnijeta 10.6.2019. pa petogodišnji opći zastarni rok nije protekao.
6. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajuće navode svog odgovora na tužbu ističući – da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je priložio promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu no što da je prvostupanjski sud zanemario pogrešno smatrajući da je pitanje osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Posredno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502.c. ZPP-a.
6.1. Nastavno tome pledira na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašlih iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
6.2.Tuženik ističe i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 186.b. ZPP-a temeljeći je na tezi da nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe obzirom da je tuženik povodom zahtjeva tužitelja da mu dostavi traženu dokumentaciju istome dostavio upute za uplatu naknade za izdavanje takve dokumentacije a koju tužitelj nije uplatio pa ta okolnost ne opravdava podnošenje stupnjevite tužbe slijedom čega smatra da je prvostupanjski sud predmetnu tužbu trebao odbaciti.
6.3.Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na konkretnu presudu.
6.4. U žalbi tuženik ponavlja tijekom postupka isticani materijalno-pravni prigovor utemeljen na odredbi čl.326.stav.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.
6.5. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.
7.Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.
7.1.Tome valja nadodati da okolnost nepotrebno opširnog cjelovitog iznošenja svih podnesaka i očitovanja parničnih stranaka, iako odudara od zahtjeva propisanih odredbom čl.338.stav.4.ZPP-a nije bila od utjecaja na zakonitost pobijane presude pa nije ostvarena niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju tuženik niti ne konkretizira.
8.Nadalje, nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa 186.b. ZPP-a. Naime, iako tužitelj u predmetnoj tužbi nije postavio nominalni tužbeni zahtjev na način da može poslužiti kao ovršna isprava, niti je prvostupanjski sud postupio na način propisan odredbama ZPP-a koje se odnose na stupnjevitu tužbu, a nije ni postupio sukladno odredbi čl. 109. stav. 1. i 2. ZPP, to se činjenica da je tužitelj podneskom od 24.9.2020. u kojemu je postavio određeni, nominalno izraženi tužbeni zahtjev, treba tumačiti na način da je time otklonio inicijalni nedostatak tužbe (istovjetno stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2237/2014-2 od 4.lipnja 2019.). Sukladno citiranom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u takvom se slučaju danom podnošenja tužbe treba smatrati dan kojeg je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju.
9. U odnosu na preinaku tužbe koja je sadržana u tužiteljevom podnesku od 16.9.2021. (a koju prvostupanjski sud pogrešno smatra "specificiranjem tužbenog zahtjeva") u odnosu na koju tuženik u žalbi ističe da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl.190. stav.2.ZPP-a valja navesti da je isticanje i takve relativno bitne povrede neosnovano. Naime, preinaka tužbe, sukladno odredbi čl. 190.stav.2.ZPP-a iznimno je dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 162/2021 od 26.11.2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
10. Ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502 c ZPP/19 nije osnovana. Iako je citiranom, noveliranom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva, i da je primjena prvobitne odredbe čl.502 c proširena i na postupke radi isplate tek Novelom ZPP-a iz 2019. to valja međutim imati u vidu da je utužena isplata preplaćenih novčanih iznosa posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti odnosnih ugovornih odredbi, sa djelovanjem ex tunc, i da je tuženik u smislu ranije citiranih odredbi ZOO dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi to je evidentno da se pravni učinak odredbe čl.502.c. ZPP-a proteže i na predmetnu parnicu. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno njezinoj svrsi i intenciji zakonodavca da se njome u širem smislu ostvari načelo ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju.
11.Ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine također je neosnovano pri čemu valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.6.2019. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.
11.1. Prednjem valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je i žalbom ponovljeni prigovor zastare preinačenog dijela tužbe – neosnovan.
12.Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 326. stav. 2. ZOO/05 propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
13. Konačno, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (na što upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No u konkretnom slučaju mi po ocjeni ovog suda tuženik takvu obaviještenosti tužitelja kao potrošača nije dokazao, toviše što je odustao od predloženog personalnog dokaza saslušanjem svog zaposlenika na navedene okolnosti, slijedom čega su i tuženikovi (tome) suprotni žalbeni navodi bez uporišta u stanju prvostupanjskog spisa i njegovim vlastitim tijekom postupka poduzetim dispozicijama. Upravo stoga je ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.
14. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO/05 valja tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose od dana njihove uplate jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.
15.No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a) ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl.1. Ugovora koja definira iznos kredita i integralno glasi - citira se: "Kunska protuvrijednost CHF 12.010,89 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja".
15.1.Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) evidentno je da odredba čl.1. predmetnog ugovora u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti pledira tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena ni pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita
što znači da
izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, definira obvezu tuženika (prema odredbi čl.1021. ZOO/05 važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) a ne obvezu tužitelja kao potrošača niti je istome stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora.
15.2.Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena obveza vraćanja kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
16. Imajući dakle u vidu izneseno valjalo je djelomičnim usvajanjem tuženikove žalbe, pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu toč.I izreke i odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je kao valuta uz koju je vezana glavnica, ugovorena u švicarskim francima (CHF), dok je u preostalom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu toč.I- i u toč.II.izreke.
17. Žalba tuženika neosnovano osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – „Narodne novine“ broj 138/23) obzirom da je Tbr.52/3 propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.
17.1.No osnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud, protivno odredbi čl.8/1 Tarife priznao tužitelju nagradu za sedam podnesaka kao obrazloženih, a i dijelom nepotrebnih za tijek i ishod predmetne parnice, dok neosnovano osporava pravilnost dosuđenja nagrade za sastav podneska od 23.9.2020. kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon dostave mu relevantne dokumentacije od strane tuženika.
17.2.Rukovodeći se žalbenim navodima tuženika, ocjena je i ovog suda da podnesak od 4.5.2020. (kojeg je prvostupanjski sud honorirao po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 250,00 Eur) sadržajno nije bio potreban ni za tijek niti ishod predmetne parnice jer je sveden na ponavljanje tužbenih navoda, što je u svijetlu činjenice da se radi o predmetu u odnosu na čije sporne okolnosti postoji više tisuća sudskih odluka u kojima su zauzeta jasna stajališta o svim relevantnim pitanjima - nepotrebno. U odnosu na podnesak od 16.1.2024. (kojeg je prvostupanjski sud također honorirao po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 250,00 Eur) u kojemu je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u valuti Eur koji je kao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj uveden 1. siječnja 2023. Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 85/22) valja navesti da je u pravilnoj primjeni materijalnog prava isti trebalo honorirati po Tbr. 8/4 Tarife u iznosu od 62,50 Eur (uključujući naknadu po Tbr. 46 Tarife).
17.3. Konačno, pravilno tuženik upućuje da je sukladno odredbi čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., tužitelj kao potrošač u predmetnoj parnici oslobođen od plaćanja sudske pristojbe slijedom čega tuženik ne može biti obvezan na naknadu mu troškova podmirene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 Eur pa je i u tom dijelu valjalo usvojiti žalbu tuženika i preinačiti toč.III. izreke te odbiti tužitelja sa zahtjevom radi naknade mu troškova u iznosu od 503,86 Eur, dok je odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.III. izreke u preostalom dijelu valjalo potvrditi i odbiti tuženikovu žalbu sukladno odredbi čl.380.toč.2. ZPP-a.
18. Konačno, unatoč djelomičnom usvajanju žalbe tuženika i odbijanja dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva (radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tečaju CHF uz kojeg je vezan iznos glavnice kredita na dan njegovog korištenja) i žalbenog uspjeha u odnosu na manji dio odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, ocjena je ovog suda da zbog dijela zahtjeva sa kojim tužitelj nije uspio u provedenom postupku nisu nastali posebni troškovi niti je takav žalbeni uspjeh od utjecaja na opći uspjeh tužitelja u provedenom postupku, slijedom čega tuženiku nije dosuđen niti trošak žalbenog postupka.
U Varaždinu, 17. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec v.r.
