REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3105/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz V. G., , OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 92/2024-2 od 2. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-66/2019-38 od 12. siječnja 2024., u sjednici održanoj 17. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-92/2024-2 od 2. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-66/2019-38 od 12. siječnja 2024.
2. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, prije svega stoga, što sudska praksa županijskih sudova nije jedinstvena te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih su joj povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda time da pitanja glase:
"1. Je li nekorištenje prava na stanku (pauzu) pravo ili novčano potraživanje radnika u smislu odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14,127/17, 98/19 i 151/22)?
2. Je li tužiteljica (radnica) bila dužna u skladu s člankom 133. stavkom 1.Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14,127/17, 98/19 i 151/22) prije podnošenja tužbe podnijeti tuženici/poslodavcu zahtjev da joj omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kada tužiteljica nije mogla koristiti stanku jer se radi i poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada ili se pak radi nekorištenje stanke ima smatrati prekovremenim radom u kojem slučaju se radi o novčanom potraživanju u smislu članka 133. stavka 3. Zakona o rada?
3. Može li se odredbu članka 73. stavka 1. Zakona o radu tumačiti na način da radnik koji radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo samo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, kako to tumači prvostupanjski sud, ili ima pravo izbora (slobodne dane ili novčanu naknadu)?
4. Derogira li odredba članka 41. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike (Narodne novine, broj 112/17,12/18 i 2/19) odredbe članka 73. st. 1. i članka 133. stavka 3. Zakona o radu?
5. Može li se presuda temeljiti na neutvrđenim činjenicama?
6. Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti i za dosuđeni trošak postupka odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troška postupka zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?"
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Tužiteljica je zahtjev za isplatu koja je predmet ovog postupka utemeljila na tvrdnji da joj tuženica kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada, niti joj je omogućila da vrijeme nekorištenja stanke iskoristi kao slobodne dane. Tužbeni zahtjev je odbijen pozivom na odredbu čl. 73. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19), te čl. 10. st. 1. i čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18 i 2/19). Naime sudovi su utvrdili da je tužiteljica stanku tijekom radnog vremena u spornom razdoblju koristila, odnosno da joj je bilo omogućeno korištenje iste uz uvažavanje specifičnosti njezina posla, s time da tužiteljica nije dokazala da je u iznimnim situacijama kada nije mogla koristiti stanu od poslodavca tražila da joj u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) ocjena je ovoga suda da prvo, drugo, treće, četvrto i peto pitanje kako je to naznačeno u prijedlogu nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To iz razloga jer iz sadržaja postavljenih pitanja i cjelokupnog obrazloženja prijedloga jasno proizlazi da tužiteljica još jednom izražava nezadovoljstvo pobijanom odlukom te osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, što u ovom stupnju postupka nije dopušteno. Slijedom toga proizlazi da navedena pitanja nisu ona pravna pitanja koja ima u vidu odredba čl. 385.a st. 1. ZPP.
6. Šesto pitanje koje se odnosi na parnični trošak nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava, jer je odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv RH, te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. donesene u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zbog čega nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju.
7. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja, pa je riješeno kao pod toč. I. izreke (u tom smislu i ovaj sud u Revd 1385/2024-2 od 9. travnja 2024. i Revd 360/2024-2 od 1. veljače 2024.).
8. U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se utemeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, ocjena je ovog suda da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju bila učinjena osobito teška povreda odredaba parničnog postupka ili na osobito težak način povrijeđeno neko materijalno pravo i da bi to bilo učinjeno u toj mjeri da bi tužiteljici bilo povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske (čl. 29. st. 1. i čl. 48. st. 1.) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na pravično suđenje (čl. 6. i čl. 1. Protokola 3. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), a kako to tvrdi u prijedlogu.
9. Slijedom navedenog u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, riješeno je kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 17. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
