Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3862/2020-

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: …, iz K., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz K., protiv tuženika B. K. d.o.o., OIB: …, iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-22/2020-8 od 17. rujna 2020., u sjednici vijeća 17. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-22/2020-8 od 17. rujna 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je proglašena nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Ovr-670/19 pljenidbom i prijenosom tražbine, temeljem zahtjeva tuženika za izravnu naplatu Fini od 31. listopada 2019. po zadužnici tužitelja koja je 1. srpnja 2005. ovjerena kod javnog bilježnika M. M. pod poslovnim brojem OV-4072/2005 te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 86.450,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude proturječni. Pored toga navodi da je glede ocjene osnovanosti prigovora zastare tuženikove tražbine sud postupio protivno čl. 126. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), a kojim je propisan učinak prekida zastare prema jamcu. Tvrdi da je zastara prekinuta 26. travnja 2012. prijavom predmetne tražbine u stečajnom postupku nad glavnim dužnikom, korisnikom kredita, društvom E.-d. d.o.o., za koji kredit je tužitelj bio jamac platac, a koji stečajni postupak se još uvijek vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod poslovnim brojem St-145/2012. Podnošenjem prijave u stečajni postupak da je zastara prekinuta ne samo prema glavnom dužniku, već i prema jamcu platcu, u skladu s čl. 241. ZOO-a. Smatra irelevantnim što je prijava tražbine podnesena temeljem ugovora o kreditu, a ne temeljem zadužnice, budući da zadužnica služi isključivo kao instrument osiguranja tražbine po osnovnom pravnom poslu. Osim prijavom tražbine, zastara da je prekinuta i pokretanjem ovrhe od strane prednika tuženika protiv glavnog dužnika 26. studenoga 2008. i to na nekretnini na kojoj je upisano založno pravo radi osiguranja iste tražbine, koji ovršni postupak da je još uvijek u tijeku. Nadalje ističe da su razlozi presude kontradiktorni, budući da je izraženo stajalište da zadužnica ni na koji način nije vezana uz osnovni pravni posao, a istovremeno da sud prihvaća stajalište da je cjelokupna tražbina iz osnovnog pravnog posla dospjela 17. rujna 2008., danom raskida ugovora o kreditu. Osporava i zaključak suda da nije dostavio niti jedan dokaz na koji se poziva u odgovoru na tužbu, budući da je u tom podnesku naveo da se sva relevantna dokumentacija nalazi u spisu suda prvog stupnja broj Ovr-670/2019 koji se vodio između stranaka povodom prijedloga radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe te je predloženo izvršiti uvid u taj spis. Propuštanjem provođenja tog dokaza da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj pobija i odluku o trošku, pri čemu osporava pravo na nadoknadu troška u punom iznosu za sastav podneska od 28. kolovoza 2020., jer da su u tom podnesku ponovljeni navodi iz tužbe, a opreza radi osporava i nagradu za pristup na ročište održano 7. rujna 2020.

4. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te pritom nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude jasni te je presudu moguće ispitati.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi u Općinskom sudu u Kutini po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, na temelju zadužnice tužitelja od 1. srpnja 2005., u kojem postupku je tužitelj istaknuo prigovor zastare ovrhovoditeljeve tražbine.

8. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj radi osiguranja tražbine iz ugovora o dugoročnom kreditu koji je sklopljen između davatelja kredita N. b. d.d. Z. te korisnika kredita E.-d. d.o.o. K. 30. lipnja 2005. izdao zadužnicu kojom je dao suglasnost da se radi naplate tražbine banke iz narečenog ugovora u iznosu od 343.000,00 eura zaplijene sredstva na njegovom računu kod N. b. d.d. i svim njegovim kunskim i deviznim računima te isplate vjerovniku, s tim što ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi u smislu čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03,151/04- dalje; OZ/96). Nadalje je utvrđeno da je ugovor o kreditu otkazan 17. rujna 2008. te da je nad korisnikom kredita E.-d. d.o.o. otvoren stečajni postupak koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod poslovnim brojem St- 145/12, s tim što je banka prijavila tražbinu 26. travnja 2012. Također je utvrđeno da je između banke i tuženika iz ovog postupka sklopljen ugovor o cesiji kojim je tražbina iz ugovora o kreditu ustupljena tuženiku te da je tuženik 31. listopada 2019. radi naplate tražbine iz zadužnice podnio zahtjev za izravnu naplatu F. a.

9. Prema stajalištu suda prvog stupnja tražbina tuženika je dospjela na naplatu 17. rujna 2008. kada je raskinut ugovor o kreditu pa je zastara počela teći 18. rujna 2008. te je rok istekao 18. rujna 2013., u skladu s čl. 225. ZOO-a, budući da se primjenjuje zastarni rok od pet godina. Glede prijave tražbine banke u stečajnom postupku, sud prvog stupnja ocjenjuje da prijavom tražbine iz ugovora o dugoročnom kreditu nije došlo do prekida zastare tražbine iz zadužnice pa kako je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 31. listopada 2019., ocjenjuje prigovor zastare osnovanim, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

10. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tražbina tuženika prema tužitelju u svezi koje se vodi ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu u zastari pa je ovrha koja se vodi radi naplate tražbine po zadužnici tužitelja zakonito proglašena nedopuštenom.

11. Prije svega treba istaći da je u vrijeme izdavanja zadužnice tužitelja, 1. srpnja 2005. bio na snazi Ovršni zakon iz 1996. koji je u čl. 183. propisao uvjete za zapljenu računa na temelju zadužnice na način da je dužnik mogao ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi izravno isplaćuje vjerovniku, a takva isprava je imala učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate (st. 1.). Na istoj ispravi ili u dodatnim ispravama istodobno kad i dužnik ili naknadno, obvezu prema vjerovniku su mogle preuzeti i druge osobe u svojstvu jamaca plataca, davanjem pisane izjave na kojoj je javno ovjerovljen njihov potpis, a koja je sadržajno ista s izjavom dužnika (st.2.) Narečene isprave su prema tom propisu imale svojstvo ovršnih isprava na temelju kojih se mogla tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca i na drugim predmetima ovrhe (st.7.).

12. Dakle, u vrijeme njezinog izdavanja, narečena zadužnica je bila privatna isprava na kojoj je javno ovjerovljen potpis pa se za zastaru tražbine iz zadužnice primjenjuje opći zastarni rok od pet godina koji je propisan čl. 225. ZOO-a, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja. U nazočnom slučaju je sporno kada je dospjela tražbina iz zadužnice te je li došlo do prekida zastare.

13. Po svojim obilježjima zadužnica predstavlja vrijednosni papir, a jedno od glavnih obilježja vrijednosnih papira je apstraktnost ugovorne obveze izdavatelja pa stoga izdavatelj zadužnice može u odnosu na naplatu tražbine podnijeti ograničene prigovore i to one koji se tiču izdavanja zadužnice, ali ne i prigovore koji se odnose na pravni posao koji je bio razlogom za izdavanje zadužnice kao sredstvo osiguranja. S obzirom na takva obilježja zadužnice te okolnost da u zadužnici nije naznačen trenutak od kada ju je moguće podnijeti na naplatu, valja zaključiti da je tražbina dospjela sljedećeg dana od dana izdavanja (koje ovlaštenje bi imatelj zadužnice mogao zlouporabiti), što znači da dospijeće nije vezano za dospijeće tražbine iz osnovnog posla.

14. Točni su navodi tuženika da sud prvog stupnja, unatoč tome što zadužnicu očigledno ocjenjuje samostalnim pravnim poslom, ipak dospijeće računa od dana otkaza ugovora o kreditu, dakle osnovnog posla, što znači da bi zastara započela teći 18. rujna 2008., a ne danom izdavanja zadužnice (1. srpnja 2005.). Međutim, u svakom slučaju, i kada bi se dospijeće računalo na način kako to utvrđuje sud prvog stupnja, do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu je istekao rok zastare za naplatu te tražbine. Glede odgovora na pitanje je li došlo do prekida zastare zbog podnošenja prijave tražbine iz ugovora o kreditu u stečajnom postupku koji se vodi protiv stečajnog dužnika E.-d. d.o.o. K., treba reći da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da prijava tražbine iz osnovnog posla u stečajnom postupku protiv glavnog dužnika ne utječe na tijek zastare tražbine protiv izdavatelja zadužnice. Stoga nije u pravu žalitelj kada ukazuje na primjenu čl. 241. ZOO-a, budući da tuženik nije poduzeo ni jednu radnju protiv izdavatelja zadužnice, ovdje tužitelja, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a da bi time došlo do prekida zastare. Glede primjene čl. 126. st. 3. ZOO-a, valja odgovoriti da se u nazočnom slučaju, a s obzirom na činjenicu da se radi o tražbini iz zadužnice, na pravni odnos stranaka primjenjuju narečene odredbe OZ-a, kao odredbe posebnog zakona (lex specialis), a ne odredbe ZOO-a na koje se tuženik poziva u žalbi.

15. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je uspio u sporu pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, a trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife. Žalbeni navodi koji se odnose na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 28. kolovoza 2020. nisu osnovani, budući da je tim podneskom tužitelj osporio navode iznesene u odgovoru na tužbu pa mu puni iznos troška pripada primjenom Tbr.8.t.1. Tarife.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 17. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.