Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1785/2022 -3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A. B.-R. iz Z., OIB: ..., zastupana po I.A., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: ...., zastupan po L.J., odvjetniku iz OD K.i P.iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3957/2021 od 27. listopada 2022. na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3957/2021 od 27. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 016-1474/2006 od 23.06.2006. sklopljenog između prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužiteljice da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita prema čl. 5. st. 2. ugovora kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 10.667,54 kn ( 1.415,83 eura ) sa zateznom kamatom od 28.06.2006. do isplate, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.475,00 kn ( 992,10 eura) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi plaćanjem naknade za obradu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da je tužiteljica mogla previdjeti sve ekonomske posljedice sporne odredbe. Navodi da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pročitala spornu odredbu, pa da ne uživa pravnu zaštitu kao i ostali potrošači koji su primijenili dužan stupanj pažnje kako bi pokušali razumjeti sporne ugovorne odredbe. Navodi da je sporna odredba bila jasna i razumljiva, da njeno ugovaranje nije zabranjeno niti jednim propisom i ista da je uobičajna u bankarskom poslovanju, te da nije ništetna. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) jer da nije bio nesavjestan stjecatelj. Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. 016-1474/2006 od 23.06.2006. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužiteljice koja se odnosi na ugovorene troškove obrade kredita ( restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog tzv. ulaznu naknadu ), uz

primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je među strankama nesporno postojanje ugovora o kreditu od 23.06.2006. kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit od 184.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je tužiteljica podmirila naknadu za obradu kredita,

- da iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao vjerodostojnim proizlazi da se o spornoj odredbe u vezi naknade za obradu kredita nije posebno pregovaralo, već da je ista bila sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačima,

- da iz iskaza saslušane djelatnice tuženika A.-M. A. proizlazi da ista nema saznanja o relevantnim činjenicama, niti je sudjelovala u pregovorima vezanim za konkretni ugovor o kreditu,

- da je pravni prednik tuženika nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i na taj način doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora,

-da je sporna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, već je ista bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom pravnog prednika tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ta odredba neodređena ili neodrediva i posljedično ništetna.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna odredba ništetna temeljem čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) i ZOO-a, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a prihvaća tužbeni čl. 270. st. 1.

zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara još nije niti počela teći. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 23.06.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. st. 2. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 1,25% iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisnici kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,25% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti navedena činjenica proizlazi iz iskaza svjedokinje A.-M. A.. Štoviše navedena svjedokinja, predložena po tuženika, izjavila je da su ugovori o kreditu bili unaprijed pripremljeni od strane banke. Stoga su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

32. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

34. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje u konkretnom slučaju, nije

kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

35. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, primjenom

ne

odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

36. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 17. srpnja 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec