Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-726/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz V., OIB: ...., zastupana po M. R., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB:...., zastupan po OD G. i G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-134/2023 od 29. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-134/2023 od 29. veljače 2024. u točkama I), II), III), IV), VI) i VIII) izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 198-50-3770910 od 15.11.2006., zaključenog između stranaka u dijelu kojom je glavnica kredita, vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak (CHF), dok je toč. II) izreke utvrđena ništetnom odredba čl. 2. i 7. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, a u točci III) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik ovlašten u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunati naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Nadalje toč. IV) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.568,51 eura ( 19.352,43 kn ) sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. V) izreke odbijena tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 817,34 eura s osnove pretplate razlike kamatne stope sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, a u točci VI) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 838,02 eura zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Također je toč. VII) odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv toč. I), II), III), IV), VI) i VII) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge. Navodi da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 186. ZPP-a jer da nisu navedeni konkretni dijelovi spornih odredbi koje se utvrđuju ništetnim, kao i odredbu čl. 187. st. 2. ZPP-a u pogledu zahtjeva za djelomičnim utvrđenjem čl. 9. ugovora jer da predmetni kredit nije prijevremeno otplaćen, nego je u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku. Navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena apsolutna bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da su predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi bile razumljive, jasne i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da sud uopće nije ispitivao da li je sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača. Navodi da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite zbog čega da nije utvrđivao okolnosti vezane za osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbe čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Osporio je i odluku o trošku jer da je sud pogrešno odmjerio postotak uspjeha stranaka u sporu, te da je pogrešno tužiteljici dosuđen trošak sastava podneska kojim je dostavila punomoć u izvorniku.

4. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila sve žalbene navode tuženika, te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 1., čl. 2., čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu, br. 198-50-3770910 od 15.11.2006. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su stranke, dana 13.11.2006. u Vinkovcima zaključile predmetni ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 19.687,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski – za kupnju novog vozila T., s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, da je odredbama čl. 1. i čl. 7. ugovoreno vezivanje glavnice kredita i plaćanje anuiteta uz valutu švicarski franak (valutna klauzula), da je čl. 2. ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, te da je čl. 9. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akt kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora,

- da visina utuženog restitucijskog zahtjeva među strankama nije sporna, odnosno da razlika koju je tužiteljica uplatila na ime ugovorene kamatne stope ( u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% godišnje ) iznosi 817,34 eura, dok da razlika na ime porasta tečaja zbog ugovorene valutne klauzule ( u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita ) iznosi 2.568,51 eura,

- da iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao vjerodostojan proizlazi da je u vrijeme odobravanja kredita bila građevinski tehničar i vodila tehničku službu u gradskom komunalnom poduzeću K. d.o.o. V., te da je automobil T. C. kupljen predmetnim kreditom koristila za osobne potrebe, iz čega sud zaključuje da je u vrijeme zaključenja ugovora imala status potrošača,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o standardiziranom (tipskom) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, a o čijim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 14.06.2014. i Pž -6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik,

- da je navedenim presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju između 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, kao i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora,

- da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da tuženik, kao banka nije s tužiteljicom, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljicom pregovarao prilikom izmjene kamatne stope, a niti je tuženik tužiteljicu adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak,

- da je tuženik takvim postupanjem povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 93/03, dalje ZZP/03), na način da je postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu,

- da je odredba čl. 9. ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, neodređena i neodrediva jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini koju sam odredi, s time da tuženik nije precizno označio na što se ta naknada odnosi, niti je dao informacije o načinu određivanja te naknade, a niti je upoznao tužiteljicu s visinom te naknade,

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da ništetnost predmetnih ugovornih odredbi proizlazi iz odredaba čl. 81., čl. 82. i čl. 87. ZZP/03, te čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev, te obvezuje tuženika na povrat razlike primjenom odredbe o valutnoj klauzuli temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

9. Također prvostupanjski sud djelomično prihvaća prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva isplatu primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u preostalom dijelu prigovor zastare odbija kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 328., čl. 214. i čl. 225. ZOO-a. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 186. i čl. 187. st. 2. ZPP-a iz razloga što je u konkretnom slučaju iz izreke pobijane presude razvidno u kojem dijelu je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim predmetne ugovorne odredbe, pa stoga nije bilo potrebe citirati te dijelove ugovornih odredbi, te iz razloga što tužiteljica kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a.

12. Također je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

15. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 14.03.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

17. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

22. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

23. Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

24. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

25. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 1. i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako

se glavnica i

proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da otplata anuiteta veže za srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne.

26. Međutim tuženik niti u odnosu na tu odredbu nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

27. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

28. Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

29. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 30. Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

31. Nadalje iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 9. koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je i u odnosu na tu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

32. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz čl. 9. kojom je ugovorna naknada za prijevremenu otplatu prema uvjetima tuženika kao banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je mogućnost prijevremene otplate kredita vezana uz uvjete tuženika, odnosno dokumente koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, odnosno da prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Pored toga visina predmetne naknade bila je podložna

uženik,  osim promjenama isključivo po samovoljnom nahođenju tuženika, a t općenitog pozivanja na svoje uvjete niti ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita, niti na što se odnosi visina tih troškova.

33. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava jer je time tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

34. Pored toga kako je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, odnosno da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj ugovora, to sud zaključuje da i predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

35. Stoga, a kako se niti o toj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada ugovor sadrži potpuno neodređenu formulacije glede visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, te kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz takve naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

36. Pri tom valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što tijekom postupka nije utvrđeno.

37. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da se tuženik posve neosnovano poziva na činjenicu pojedinačnog pregovaranja jer tu činjenicu ničim nije dokazao. Tuženik je tijekom postupka predložio provođenje dokaza saslušanjem javnog koji je solemnizirao predmetni ugovor, međutim navedeno ne bilježnika B. A.

predstavlja adekvatan dokaz za utvrđivanje navedene činjenice pojedinačnog pregovaranja i obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti niti parametre promjene kamatne stope, niti rizike fluktuacije tečaja CHF, niti visinu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita jer ti podaci nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

38. Stoga su posve neosnovani žalbeni navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i da je sud zanemario dokazne prijedloge tuženika.

39. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju deklaratorni dio tužbeni zahtjev usmjeren je na utvrđenje ništetnosti, te se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva.

40. Također pravilno je odlučeno i o zastari u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova primjene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

41. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

42. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115.

prilikom

ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

43. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, s time da se to pravo ne gasi ( čl. 328. ZOO-a ).

44. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška, odnosno o omjeru uspjeha tužiteljice u sporu.

45. Naime, tužiteljica je u ovoj parnici zahtijevala ukupno isplatu iznosa od 3.385,85 eura, dok je djelomično uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u visini od 2.568,51 eura, međutim kako je tuženik u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, te kako se trošak ne može cijeniti samo kvantitativno, već i kvalitativno, to znači da je tužiteljica u pogledu osnove uspjela u omjeru od 100%, dok je sa visinom uspjela u omjeru od 76% iz čega proizlazi da je u ovoj parnici uspjela u omjeru od 88% (100% + 76% = 176% : 2 = 88%).

46. Tuženik je u ovoj parnici također djelomično uspio u sporu, ali samo u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ( ne i osnov ) i to u omjeru od 24% iz čega proizlazi da je uspio u parnici u omjeru od 12% ( 0% + 24% = 24% : 2 = 12%).

47. Kada se od postotka tužiteljičinog uspjeha u parnici od 88% oduzme postotak uspjeha tuženika u parnici od 12% proizlazi da je tužiteljica u konačnici uspjela u omjeru od 76% kako je to utvrdio i prvostupanjski sud.

48. Pravilno je sud tužiteljici dosudio i trošak sastava podneska od 27.01.2023. jer se radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

49. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

50. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu nisu niti dosuđeni troškovi žalbenog postupka. Također niti tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer podnošenje odgovora na žalbu nije bilo od utjecaja na donošenje odluke u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv pobijane odluke, pa taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

51. Stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točkama II) i III) izreke ove presude.

52. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci V)) izreke.

U Rijeci, 17. srpnja 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec v.r.