Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-858/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz B., OIB: ..., zastupana po D. S., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ...., zastupan po OD K. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru pod posl. br. P- 1085/2021 od 18. travnja 2024. na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru pod posl. br. P-1085/2021 od 18. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru pod posl. br. P-1085/2021 od 23. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, br. 528-50-3235957 zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). Nadalje toč. II) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.633,94 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.858,35 eura zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Također je pobijanim rješenjem od 23.04.2024. naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici i daljnji parnični trošak u iznosu od 100,00 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja do isplate.

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da tužiteljica nema pravni interes da se utvrdi ništetnim dio čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer da isplatu potražuje samo po osnovi valutne klauzule, pa da je sud trebao sukladno čl. 288. st. 2. ZPP-a tužbu odbaciti, čime da je počinjena relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i uočljive, pa da nije dopušteno utvrđivati da li su iste poštene. Navodi da sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić, pa da nije jasno na temelju čega je zaključio da se o odredbama ugovora nije pregovaralo. Navodi da sud nije obrazložio svoj stav da je tužiteljica potrošač čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) jer da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Navodi i da je tužiteljica podneskom od 14.09.2023. preinačila tužbeni zahtjev, te da je u odnosu na taj preinačeni dio nastupila zastara.

5. Također tuženik navodi da je sud pobijanim rješenjem neosnovano priznao tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude jer da taj trošak nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

6. Odgovor na žalbu nije podnijet.

7. Žalba je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, br. 320-50-4141136 od 28.05.2007. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe o uz

valutnoj klauzuli.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je predmetnim ugovorom o kreditu od 23.01.2006. tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od kunske protuvrijednosti CHF 17.791,52 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovorena redovna kamata od 5,50 % godišnja, promjenljiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, te rok otplate kredita od 84 mjeseca za kupnju novog vozila VW,

- da je čl. 7. ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku,

- da iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više iznos od 1.633,94 eura radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita,

- da iz iskaza tužiteljice i sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da tužiteljica ima status potrošača jer je ugovor zaključila kao fizička osoba za kupnju motornog vozila za vlastite osobne potrebe,

- da je tužiteljičina preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja dopuštena,

- da je tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio neosnovan jer je tužiteljica već podnošenjem tužbe zatražila i isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose, a podnošenjem tužbe da je došlo do prekida zastare,

- da je neosnovan prigovor tuženika da je trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta jer da tuženik tijekom postupka nije postavio prigovora radi prebijanja ili materijalno pravni prigovora prijeboja ili protutužbeni zahtjev,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012. od 04.07.2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., te odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev 2221/18 od 03.09.2019. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanje valute uz švicarski franak prosječnom potrošaču bile nerazumljive,

- da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je sud vezan utvrđenjima izu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača temeljem čl. 502.c ZPP-a.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), čl. 323., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 288. st. 2. ZPP-a iz razloga što tužiteljica kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i bez restitucijskog zahtjeva jer se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi.

13. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

15. Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

16. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 14.03.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

17. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

18. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

21. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

23. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

24. Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,50% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,50% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

25. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

26. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnose na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i

se otplata anuiteta veže za

da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da

srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna.

27. Međutim tuženik niti u odnosu na tu odredbu nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

28. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

29. Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

30. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 31. Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

32. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da se tuženik posve neosnovano poziva na činjenicu pojedinačnog pregovaranja jer tu činjenicu ničim nije dokazao. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svog saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao zaposlenika I. O. ( list 78 spisa ), dok

predmetni ugovor nije adekvatan dokaz za utvrđivanje navedene činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

33. Neosnovni su i žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru.

34. Naime, prema odredbama ZZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

35. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirala kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz njenog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju automobila marke VW, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribavi podatak da li je tužiteljica automobil kupljen sredstvima kredita unijela u imovinu obrta jer tijekom postupka nije niti utvrđeno da bi tužiteljica bila vlasnica obrta. Štoviše utvrđeno je da je tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora radila u školi u Č., a koja činjenica proizlazi i iz Zahtjeva za kredit ( list 28 spisa ) kojeg je dostavio u spis tuženika, a na kojem se navodi da je tužiteljica „nastavnik razredne nastave“.

36. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor glede statusa potrošača tužiteljice jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

37. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

38. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF ( čija restitucija je predmet ovog postupka ), postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 39. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni ) dio tužbenog zahtjeva. Naime, u konkretnom slučaju je tužiteljica pismenim podneskom od 14.09.2023. preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. zahtjeva, pa se radi o

financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Budući da se preinačeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temelji i tužba, to je u takvoj situaciji po stajalištu ovoga suda podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Stoga predmetna preinaka nema značaj isticanja novog tužbenog zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi jer je do prekida zastare došlo podnošenjem same tužbe.

40. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev- 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

41. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115.

prilikom

ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

42. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg da iz sadržaja žalbe

razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

43. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

44. Konačno pravilno je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude.

45. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

46. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točci II) izreke ove presude.

U Rijeci, 17. srpnja 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec v.r.