Poslovni broj: Usž-751/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i mr.sc. Mirjane Juričić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. H., S. V. (Belgija), kojeg zastupa opunomoćenik Z. V., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3471/22-10 od 21. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024. p r e s u d i o j e
I. Usvaja se žalba tuženika.
II. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3471/22-10 od 21. studenog 2023.
III. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-18/19-01/947, URBROJ: 513-04-22-3 od 12. listopada 2022., rješenja Porezne uprave, Područnog ureda V., Ispostave L., KLASA: UP/I- 410-23/2018-02/2925, URBROJ: 513-07-05-03-2019-14 od 25. listopada 2019. i privremenog poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda V., Ispostave L., KLASA: UP/I-410-23/18-02/2925, URBROJ: 513-07-05-03-2018- 01 od 17. listopada 2018.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II-410-18/19-01/947, URBROJ: 513-04-22-3 od 12. listopada 2022., porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda V., Ispostave L., KLASA: UP/I-410- 23/2018-02/2925, URBROJ: 513-07-05-03-2019-14 od 25. listopada 2019. i privremeno porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda V., Ispostave L., KLASA: UP/I-410-23/18-02/2925, URBROJ: 513-07-05-03-2018-01 od 17. listopada 2018. te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.243,75 EUR.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja od 25. listopada 2019., kojim je odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja od 17. listopada 2018. Navedenim privremenim poreznim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza plaćanja razlike poreza i prireza za 2017. godinu u ukupnom iznosu od 19.042,20 kuna.
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom u žalbi navodi da je poreznim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za promjenu statusa rezidentnosti iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta Republike Hrvatske i da je to rješenje postalo pravomoćno i izvršno te da se kao takvo ne može ispitivati u upravnom postupku niti u upravnom sporu. Nadalje navodi da tužitelj nije ostvario dohodak iz Kraljevine Belgije, već iz Velikog Vojvodstva Luksemburga pa da u ovoj upravnoj stvari treba primijeniti Ugovor između Republike Hrvatske i Velikog Vojvodstva Luksemburg o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Pojašnjava da je tim ugovorom propisana metoda odbitka kao metoda izbjegavanja dvostrukog oporezivanja i da je prvostupanjsko tijelo primijenilo propisanu metodu na način da je tužitelju uračunalo porez kojeg je platio u inozemstvu. Naposljetku navodi da se na tužitelja, obzirom da je rezident Republike Hrvatske primjenjuje odredba članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, prema kojoj odredbi oporezivi dohodak rezidenta čini dohodak ostvaren u tuzemstvu i u inozemstvu. Predlaže stoga da Sud poništi pobijanu presudu.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom navodi da njegov poslodavac ima sjedište u Luksemburgu, ali da se poslodavčeva cjelokupna poslovna aktivnost odvija na području Belgije, zbog čega on na tom području živi i to od 10. ožujka 2017. Napominje da činjenica da je on rezident Kraljevine Belgije nije utemeljena na njegovim paušalnim navodima, već na dokumentaciji financijskih tijela druge države članice EU, Kraljevine Belgije. Nadalje navodi da se na njega ima primijeniti odredba članka 4. stavka 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Kraljevine Belgije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, prema kojoj odredbi se osoba rezident dviju država ugovornica smatra rezidentom one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama smatra se rezidentom one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze. Naposljetku navodi da je tijekom 2017. godine imao prebivalište u objema državama članicama, gospodarske veze imao je isključivo s Kraljevinom Belgijom, a osobne veze ostvarivao je sa sinom u Kraljevini Belgiji jer je isti doselio k njemu pa se ima smatrati rezidentom Kraljevine Belgije. Stoga predlaže da Sud odbije žalbu tuženika i potvrdi pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj u 2017. godini imao prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, a od 10. ožujka 2017. da je imao prijavljeno prebivalište i u gradu S. V. (Belgija), da je 13. ožujka 2017. sklopio ugovor o radu s poslovnim subjektom čije je sjedište u Luksemburgu, da je u 2017. godini imao kuću u vlasništvu u Republici Hrvatskoj i da su u njoj te 2017. godine stanovali njegova supruga i dvoje djece te da je u 2017. godini ostvario dohodak u tuzemstvu i u inozemstvu. Na dohodak ostvaren u inozemstvu platio je porez u Kraljevini Belgiji. Prvostupanjsko tijelo je slijedom navedenog na temelju odredbi Ugovora između Republike Hrvatske i Velikog Vojvodstva Luksemburga o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i imovinu tužitelju utvrdilo obvezu plaćanja razlike poreza i prireza za 2017. godinu u Republici Hrvatskoj primjenom metode odbitka kao metode izbjegavanja dvostrukog oporezivanja.
8. Prvostupanjski sud održao je 15. studenog 2023. raspravu, na koji način je strankama dao mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, sukladno odredbi članka 6. ZUS-a. Osim toga izvršio je uvid u spis sudskog predmeta i spis tuženika, između ostalog i u financijsku potvrdu nadležnih belgijskih tijela u vezi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja i u potvrdu o rezidentnosti tužitelja izdanu od nadležnih belgijskih tijela. Na temelju navedenog utvrdio je da je tužitelj u 2017. godini imao prebivalište i u Republici Hrvatskoj i u Kraljevini Belgiji, da je imao ugovor o radu sklopljen s poslovnim subjektom izvan Republike Hrvatske, da je na dohodak ostvaren u inozemstvu platio porez u Kraljevini Belgiji te da postoji sukob porezne rezidentnosti između Republike Hrvatske i Kraljevine Belgije. Pozivajući se na odredbe Ugovora između RH i Kraljevine Belgije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i imovinu kojima je propisano da se porezna rezidentnost fizičke osobe određuje prema mjestu njezina prebivališta, odnosno ako ima prebivalište u dvije države članice prema tome s kojom državom ima uže osobne i gospodarske veze prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj ima smatrati belgijskim poreznim rezidentom. S obzirom da je tužitelj kao belgijski porezni rezident platio porez na inozemni dohodak u Kraljevini Belgiji ponovno oporezivanje tog dohotka u Republici Hrvatskoj bi, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, kršilo načelo zabrane dvostrukog oporezivanja.
9. Ovaj Sud ne može prihvatiti ocjenu prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Ugovor između Republike Hrvatske i Kraljevine Belgije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i imovinu jer je tužitelj zahtjev za promjenu rezidentnosti iz rezidenta u nerezidenta Republike Hrvatske podnio tek 2019. godine, a i tada je njegov zahtjev negativno riješen i jer je tužitelj dohodak ostvario iz Velikog Vojvodstva Luksemburg, a ne iz Kraljevine Belgije. S obzirom na navedeno prema ocjeni ovog Suda trebalo je primijeniti Ugovor između Republike Hrvatske i Velikog Vojvodstva Luksemburg o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i imovinu, a sukladno tome odredbu članka 9. stavka 1. točke 1. do 23. i odredbu članka 14. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16. i 106/18. – dalje: ZPD). Ovaj sud na temelju podataka spisa predmeta nalazi da je tužitelj u 2017. godini imao središte životnih interesa u Republici Hrvatskoj s obzirom da je u „Upitniku TI“ kojeg je 2019. popunjavao u svrhu promjene statusa rezidentnosti sam naveo da u Republici Hrvatskoj još i tada ima kuću u vlasništvu, da su u toj kući ostali stanovati njegova supruga i djeca, da ih je on nastavio uzdržavati i da je zadržao bankovne račune u Republici Hrvatskoj te napominje da se isprave koje je tužitelj priložio – potvrde o rezidentnosti Kraljevine Belgije - odnose na kasnija razdoblja i nisu relevantna za razdoblje 2017. godine. S obzirom na navedena utvrđenja i navedene mjerodavne odredbe pravilno su porezna tijela ocijenila da je tužitelj porezni rezident Republike Hrvatske i pravilno su primjenom metode odbitka tužitelju utvrdili obvezu plaćanja razlike poreza i prireza za 2017. godinu.
10. Slijedom svega navedenog trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 2.
ZUS-a odlučiti kao u izreci.
11. Odluka o troškovima tužitelja temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS- a.
U Zagrebu 17. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić, v.r.
