Poslovni broj: Usž-2399/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i mr.sc. Mirjane Juričić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. K., iz Z., koju zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 141/2023-9 od 15. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-141/2023-9 od 15. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/22-01/221, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. studenog 2022. i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Z. županije, KLASA: UP/I-471-02/21-01/154, URBROJ: 513-07-22-22-14 od 13. travnja 2022. kojim je tužiteljici utvrđen manje obračunati porez na drugi dohodak za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud nekritički potvrdio kvalifikacije iz rješenja tuženika i da se čitajući presudu prvostupanjskog suda stječe dojam da je izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka nedozvoljeno u upravnom postupku i u upravnom sporu. Ističe da je nejasno kako su porezna tijela djelomično uvažila njene navode da su njoj i njenom suprugu novac posuđivali roditelji supruga, odnosno kako su za 2016., 2017. i 2018. godinu isto uvažila, a za 2019. godinu isto nisu uvažila. U vezi s tim nadodaje da je životno da se ne može točno sjetiti kada je i od koga posuđivala novac te kada ga je vraćala, ali da su upravo posudbe suprugovih roditelja izvor gotovo svih spornih novčanih sredstava. Naposljetku navodi da niti jedno njezino obrazloženje nije prihvaćeno na zaključnom razgovoru. Predlaže stoga da Sud poništi pobijanu presudu te rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.
4. Iako uredno pozvan tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužiteljice obavljen porezni nadzor poreza na dohodak, o čemu je sastavljen Zapisnik od 14. veljače 2022. U provedenom postupku poreznog nadzora prikupljeni su podatci o primitcima i izdatcima tužiteljice za nadzirano razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019., a na temelju tih podataka utvrđeno je da postoji nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka za 2016. godinu u iznosu od 12.119,59 kuna, za 2017. godinu u iznosu od 25.793,05 kuna, za 2018. godinu u iznosu od 498.345,16 kuna i za 2019. godinu u iznosu od 884.651,94 kune te da tužiteljica nije vjerodostojno dokazala izvore stjecanje imovine u smislu odredbe članak 63. Zakona o porezu na dohodak za 2016. godinu i u smislu odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak za 2017., 2018. i 2019. godinu pa da razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak.
8. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis. Na temelju navedenog utvrdio je da izvori imovine tužiteljice nisu dokazani i da kao takvi predstavljaju dohodak na koji je ista dužna platiti porez i prirez na drugi dohodak. Obrazlažući svoj stav prvostupanjski sud navodi da porezni obveznici moraju vjerodostojnim ispravama dokazati podrijetlo svojih novčanih sredstava, a da je tužiteljica podrijetlo svojih novčanih sredstava predložila dokazati izjavama supruga, brata i prijatelja, koje se prema ocjeni prvostupanjskog suda ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama i to zbog toga što nisu sastavljene u trenutku nastanka poslovnog događaja, nego naknadno i zbog toga što se radi o izjavama bliske obitelji i prijatelja.
9. Odredbom članka 63. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15. - dalje: ZPD), mjerodavnom za 2016. godinu, propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza Porezna uprava dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje. Stavkom 2. istog članka ZPD-a propisano je da je Porezna uprava dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora. Stavkom 3. istog članka ZPD-a propisano je da ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Stavkom 4. istog članka ZPD-a propisano je da se dohodak utvrđen prema stavku 3. ovoga članka pripisuje ostvarenom dohotku od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugom dohotku u poreznom razdoblju u kojemu je taj dohodak utvrđen i oporezuje prema propisima koji važe u tom poreznom razdoblju.
10. Odredbom članka 76. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16. i 106/18. – dalje: ZPD/18) mjerodavnom za 2017., 2018. i 2019. godinu, propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.
11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se novčani priljevi i odljevi moraju prvenstveno dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama te da izjave poreznog obveznika ili drugih osoba mogu u tom smislu biti samo pomoćno dokazno sredstvo. Tužiteljica nije dokazala odgovarajućim vjerodostojnim ispravama da su sredstva na njenom računu odnosno imovina kojom raspolaže, a koja višestruko premašuju njezine primitke, stečena na valjan odnosno zakonit način i zbog toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak, na koji je tužiteljica obvezna platiti porez.
12. U odnosu na prigovor tužiteljice da prvostupanjski sud i tuženik nisu mogli djelomično prihvatiti navode tužiteljice da su njoj i njenom suprugu dio spornih novčanih iznosa posudili njegovi roditelji ovaj Sud nalazi da je isti neosnovan jer su tuženik i sud prihvatili takve navode u odnosu na 2016., 2017. i 2018. godinu, a ne i u odnosu na 2019. godinu zbog toga što je sama tužiteljica pozajmice suprugovih roditelja navela kao izvor stečenih sredstava, unatoč brojnim izmjenama vlastite izjave, samo za 2016., 2017. i 2018. godinu.
13. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 17. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić,v.r.
