Poslovni broj: Usž-2012/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Marine Kosović Marković predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Eveline Čolović Tomić članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. B., vlasnice obrta „L. f. s.“, S
., koju zastupa opunomoćenik I. P., odvjetnik u S2 ., protiv tužene Općine Ston, S ., odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsI-1407/2023-9 od 19. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsI-1407/23-9 od 19. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužiteljice izjavljena protiv zaključka Općine Ston, S1 ., KLASA: 372-02/22-01/07, URBROJ: 2117/04-23-17 od 16. svibnja 2023. kojim je povodom prigovora Ž. Š. vlasnika obrta „D. 3“ poništen zaključak Komisije za provođenje natječaja i otvaranje ponuda o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja za davanje u zakup poslovnog prostora u vlasništvu Općine Ston, KLASA: 372-03/22-01/07, URBROJ: 2117/04-23-14 od 29. ožujka 2023. Tim zaključkom tužiteljica se izabire kao najpovoljniji ponuditelj temeljem javnog natječaja za davanje u zakup poslovnog prostora u vlasništvu Općine Ston KLASA: 372-02/22-01/07 URBROJ: 2117-04/23-04 od 9. ožujka 2023. (dalje Javni natječaj) s kojom će se sklopiti Ugovor o zakupu poslovnog prostora u skladu s odredbama Odluke Općinskog vijeća Općine Ston. KLASA: 372-03/20-01/01 URBROJ: 2117/04-20-3 od 13. studenog 2020. (Službeni glasnik Općine Ston, 02/2020 dalje: Odluka) i uvjetima Javnog natječaja.
2. Tužiteljica je izjavila žalbu protiv osporenog rješenja iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi u bitnom navodi da osporeno rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da se u njemu citiraju zakonske odredbe bez očitovanja na tužbene prigovore. Suprotno navodima iz osporenog rješenja, smatra da je osporeni zaključak upravni akt jer sadrži sve elemente upravnog akta. Ukazuje da tuženik kao javnopravno tijelo natječaj provodi u okviru upravnog postupka u kojem donosi odluku na koju zainteresirane osobe mogu izjaviti prigovor o kojem odlučuje načelnik nakon konačnosti donesene odluke, što je isključivo institut upravnog prava, odnosno Zakona o opće upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Upućuje i na sadržaj upute o pravnom lijeku čijim tumačenjem zaštitu svojih prava može ostvariti podnošenjem upravne tužbe, što je i učinila. Ističe da se tuženik nije očitovao na njezine navode da se u spornoj odluci navode odredbe ZUP-a, da ona ima sve elemente upravnog akta, zaglavlje, evidenciju, dispozitiv, obrazloženje, uputu o pravnom lijeku te da je donesena od javnopravnog tijela nakon provedenog upravnog postupka. Iznosi da joj je uz odluku trebao biti dostavljen u ugovor o zakupu radi čega se osporenom odlukom tuženika zadire u prava i obveze ponuditelja kojim je odlukom postao i zakupnik. Stoga zaključuje da u konkretnom slučaju postoji nadležnost upravnog suda poglavito što su svi uvjeti i sve odredbe za zaključenje ugovora o zakupu sadržani u javnom natječaju. Pozivajući se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske ukazuje i na manjkavost obrazloženja osporenog rješenja. Predlaže usvajanje žalbe, ukidanje osporenog rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu iznosi da prvostupanjski sud nije počinio povredu pravila sudskog postupka te je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Ističe da je prvostupanjski sud odbacio tužbu radi nedostatka formalnih pretpostavki za vođenje upravnog spora u kojem slučaju se niti ne upušta u odlučivanje o meritumu stvari, odnosno nije se dužan očitovati o razlozima tužbe. Smatra da je pravilno prvostupanjski sud u osporenom rješenju utvrdio da predmetni zaključak nije upravni akt protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. Kao razloge navodi da je zaključak tuženika donesen na temelju članka 5. Odluke i odredaba Javnog natječaja, a koji su pak doneseni na temelju Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj: 125/11., 64/15. i 112/18., dalje: ZZKPP). Suglasan je sa stavom prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o raspolaganju vlasnika njegovim pravom vlasništva u kojem slučaju tuženik ne nastupa s položaja autoritativne vlasti radi čega je irelevantno djelomično pozivanje na odredbe ZUP-a, što potvrđuje i sudska praksa iz presude ovog Suda, poslovni broj Usž-106/2017 od 15. ožujka 2017. U potpunosti smatra pogrešnim shvaćanje tužiteljice da je sama činjenica da je tuženik javnopravno tijelo dovoljna da bi se u konkretnom slučaju radilo o upravnom postupku. Slijedom navedenog predlaže da ovaj Sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi odluku prvostupanjskog suda.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem tužbu tužiteljice odbacio kao nedopuštenu.
6. Pritom se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), kojom je propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt), protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.
7. Naime, prema podacima spisa predmeta Javni natječaj i zaključak o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja od 29. ožujka 2023. pa tako i osporavani zaključak kojim je prihvaćen prigovor sudionika natječajnog postupka temelje se, između ostalog, na odredbi članka 6. ZZKPP, slijedom čega tim aktom nije odlučeno o kakvom pravu ili obvezi tužiteljice u upravnoj stvari, o kojoj se odlučuje upravnim aktom u upravnom postupku, već se radi o odlukama raspolaganja vlasnika, ovdje tužene – jedinice lokalne samouprave. Navedeno ima za posljedicu da se ovdje niti ne radi o pojedinačnoj odluci (upravnom aktu), kakvu ima u vidu citirana odredba članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima, a koja odluka jedino može biti predmet upravnog spora.
8. Sud ne nalazi osnovanim niti žalbene prigovore da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u kojoj se zaštita ostvaruje u upravnom sporu obzirom da je odluku donijelo javnopravno tijelo. Naime, u ovoj upravnoj stvari javnopravno tijelo ne odlučuje s aspekta autoritativne ovlasti u smislu članka 2. stavka 1. ZUP-a, već raspolaže svojim pravima u smislu odredaba ZZKPP-a radi čega se sporovi iz zakupnih odnosa rješavaju u parničnom postupku pred općinskim sudovima u skladu s odredbom članka 34. stavka 1. točke 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22 i 155/23.). (tako i Visoki upravni sud u presudi poslovni broj Usž-106/2017 od 15. ožujka 2017.).
9. Radi navedenog, ovaj Sud nalazi da je osporeno rješenje utemeljeno na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o upravnim sporovima, zbog čega nema osnove za usvajanje žalbe.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1., u vezi članka 67. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 17. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.
