Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-28/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog BV, zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog BV, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj K-10/2022- 18 od 9. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog BV kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi BV proglašen je krivim da je počinio kaznena djela protiv spolne slobode i to teško kazneno djelo protiv spolne slobode, opisano u članku 154. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 153. stavcima 1. i 2. KZ/11. te kazneno djelo bludne radnje, opisano u članku 155. stavku 3. u vezi sa člankom 154. KZ/11., a sve u vezi sa člankom 51. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. KZ/11. i člankom 153. stavcima 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz članka 155. stavka 3. u vezi sa člankom 154., na temelju članka 155. stavka 3. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, a potom je temeljem članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru počev od 13. rujna 2021. od 13,30 sati sve do puštanja na slobodu 5. listopada 2021.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) optuženi BV obvezan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna /132,72 eura, troškove psihološkog vještačenja u iznosu od 6.580,00 kuna /873,32 eura, troškove psihijatrijskih vještačenja u iznosu od 8.300,00 kuna /1.101,60, eura, isplaćeni trošak ranijeg branitelja po službenoj dužnosti Jasminke Marić Babić u visini od 20.913,75 kuna / 2775,73 eura u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, obzirom će se u protivnom isti troškovi naplatiti prisilnim putem, te je obvezan platiti i troškove sadašnjeg branitelja po službenoj dužnosti i troškove opunomoćenika žrtve u visini koja će se odrediti naknadno, posebnim rješenjima.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženiku utvrdi primjereno stroža kazna za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 153. stavcima 1. i 2. KZ/11., a posljedično tome i primjereno stroža jedinstvena kazna zatvora.

2.1. Žalbu i dopunu žalbe podnio je optuženi BV po branitelju Jovanu Ajdukoviću, odvjetniku u Vukovaru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke "…o kaznenoj sankciji i sve troškove kaznenog postupka proizašle iz istoga…" s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te optuženika oslobodi od kaznene odgovornosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu. U žalbi je zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja pozove na sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana dok je optuženik u svom odgovoru na žalbu državnog odvjetnika predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući prema zahtjevu branitelja, o sjednici su obaviješteni optuženi BV te njegov branitelj Jovan Ajduković, kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženog BV i njegovog branitelja Jovana Ajdukovića, kao i državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz tvrdnju da "…da je obrazloženje presude nejasno i nedorečeno …da postoji proturječje izreke i dokaza… te da nema razloga o odlučnim činjenicama...", očito aludirajući da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. Međutim, kada optuženik u žalbi navodi razloge zbog kojih pobijana presuda nije razumljiva, da je "...jednostavno sve proturječno i nerazumljivo…. da postoje samo izjave okrivljenika i žrtve koje su kontradiktorne…da je žrtva psihički i duševno bolesna osoba….koja bez ijednog bitnog detalja iznosi svoju….ili vjerojatno naučenu priču… da je činjenični opis maštovit…", očito je da se takvim razlozima zapravo osporavaju činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda. Stoga, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, time se ne ostvaruje citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka, već se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

8.1. Slijedom iznesenog, žalba optuženog BV podnesena zbog navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije nađena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on prema oštećenoj PV primijenio bilo kakvu silu jer da, kako to nadalje ističe u svojoj žalbi, o tome postoji samo tvrdnja oštećene, bez ijednog svjedoka, da se radi o psihički i duševno bolesnoj osobi….koja bez ijednog bitnog detalja iznosi svoju priču….ili što je još izglednije, vjerojatno naučenu priču, pod sugestivnim utjecajem svoje majke…da se radi o odjelu za psihijatriju koji je pod stalnim nadzorom te da je nemoguće da na tom odjelu njih dvoje budu nasamo, te da osim iskaza oštećene nema niti jednog dokaza da se to dogodilo, da je cijela priča oštećene izmišljena, pa kako je obrani onemogućeno da ponovno ispita oštećenu, zbog odbijanja takvog dokaznog prijedloga, po mišljenju žalitelja činjenično stanje ostalo je ne samo pogrešno utvrđeno, već i nepotpuno razjašnjeno.

10. Prije svega, u pravu je prvostupanjski sud kada je odbio dokazni prijedlog obrane da se ponovno ispita oštećenica, budući da iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je oštećenica ispitana na dokaznom ročištu, pred sucem istrage, na kojem je bio optuženik i njegova braniteljica (list 111 spisa, svezak II) i na kojem su od strane obrane oštećenoj postavljana pitanja i predočeni prigovori obrane na istinitost njenog iskaza, na koje je ona odgovorila (kako to proizlazi iz pregleda snimke), te se radi o konfrontiranom iskazu. Slijedom navedenog valjana je i ispravna odluka suda, kao i obrazloženje "… da se radi izbjegavanja sekundarne viktimizacije, odnosno zbog zaštite žrtve od traumatiziranja kojem bi bila izložena prekomjernim ispitivanjem…. taj dokaz odbija."

10.1. Isto tako, s pravom je odbijen i prijedlog obrane za vještačenje žrtve PV radi utvrđenja njene ubrojivosti, budući se stanje ubrojivosti vještači u odnosu na osobu optuženika, dok se žrtva vještači u odnosu na okolnosti eventualnog konfabuliranja, odnosno sposobnosti iskazivanja, a što je u ovom postupku i provedeno u odnosu na žrtvu PV.

11. Činjenica da događaj nije nitko vidio te da oštećenica "ukoliko bi ju optuženi dirao na opisani način, nije vrisnula i zvala u pomoć na odjelu psihijatrije" na kojem je došlo do počinjenja kaznenih djela zbog kojih je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, samo po sebi ne znači, niti je dostatno za zaključak kako se to sugerira u žalbi, da optuženik prema oštećenici nije primijenio silu. Naime, šutnja i trpljenje oštećenice ni na koji način ne isključuje primjenu sile od strane optuženika prema oštećenici, a do koje je i došlo kako bi on u nakani da spolno iskoristi PV, znajući da je ista psihički bolesna osoba u vidu emocionalne nestabilnosti ličnosti, takav odnošaj i ostvario.

11.1. S obzirom na tvrdnje optuženika koje su isticane i u tijeku prvostupanjskog postupka, a koje se sada apostrofiraju i u žalbi, prvostupanjski sud je proveo kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećene PV, s ciljem utvrđenja karakteristika osobnosti oštećene, a slijedom toga i mogućnosti vjerodostojnog iskazivanja.

11.2. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. Berislava Pašalić proizlazi da se PV (rođena **.**.2001.) nalazi u psihijatrijskom tretmanu još od srednje škole zbog poteškoća u vidu tjeskobe, poremećaja prehrane, samoozljeđivanja, poteškoća u učenju i socijalnom funkcioniranju, zbog čega su joj dijagnosticirani Emocionalno nestabilni poremećaj osobnosti–F60.31. Na temelju dostupne medicinske dokumentacije i saznanja dobivena pregledom, te razgovora sa psihijatricom dr. Lindom Rossini Gajšak koja je žrtvu liječila tijekom boravka u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači, vještak ne nalazi elemenata koji bi ukazivali na postojanje psihičkih smetnji koje bi značajnije remetile njezin uvid u realitet i mogućnost davanja iskaza, pa je zaključno mišljenje psihijatra da je PV bila u stanju dati vjerodostojan iskaz.

11.3. Iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa Dunje Baraban utvrđeno je da je žrtva PV u višegodišnjem psihijatrijskom liječenju radi polimorfne psihopatologije u sklopu emocionalno vulnerabilne ličnosti sa suicidalnim tendencijama, te da ju upravo njena dob i ozbiljni psihički problema s kojima se suočava više godina, čine posebno ranjivom i osjetljivom osobom i žrtvom. U aktualnoj psihodijagnostičkoj procjeni tijekom psihologijskog vještačenja kod PV se registriraju prosječne kognitivne sposobnosti koje joj omogućuju da primjereno misli, razlikuje stvarnost od mašte, donosi odluke i adekvatno se samoizražava te da prema metodama za procjenu vjerodostojnosti iskaza, žrtva je inkriminirano ponašanje okrivljenika opisala sukladno većini kriterija za ocjenu stvarno proživljenog, a ne izmišljenog događaja, nije nađen sugestivan utjecaj drugih osoba, niti patološka motivacija za optuživanje, dok i nadalje ima uznemirujuće misli o doživljenom nasilnom ponašanju optuženika u bolnici, ali i nakon njega, vezano uz prijetnje telefonom, ima noćne more koje su sadržajno vezane uz iste, ustrašena je, tužna i bezvoljna.

11.4. Stoga prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz oštećenice ispitane u svojstvu svjedoka PV koja je posve jasno i otvoreno iskazivala o svemu što joj se dogodilo, opisujući kako joj je optuženik 31. srpnja 2021. prišao u prostoriji za pušenje, gdje su bili sami te stavio ruku oko struka i počeo ju ljubiti, a ona mu govorila da stane, da to ne radi te se pokušala odmaknuti, što nije uspjela, jer je on jači, što je trajalo oko 5 minuta, kad se uspjela odmaknuti i pobjegla u sobu, dok ju je dana 1. kolovoza 2021. u istoj prostoriji počeo ljubiti po vratu i trbuhu, te polegao na klupu, podignuo joj majicu te joj je gurnuo ruke u gaćice i počeo ju zadovoljavati i gurnuo kažiprst u njezino spolovilo, pa iako mu je govorila da stane, plakala i molila da prestane, odgurivala ga, nije prestao, već tek kada je čuo da netko dolazi, a to je bila pacijentica B, odmaknuo se od nje prije njenog dolaska. Osim što je oštećena posve jasno iskazivala o samim događajima, govorila je i o okolnostima zašto je šutjela i nije odmah prijavila optuženika, iskazujući da joj je optuženik prijetio da ne smije ništa govoriti te da se zbog toga nakon inkriminarinih događaja nije nikom povjerila u bolnici i "pravila se da se ništa nije dogodilo", sve dok nije došla kući i povjerila se majci, a potom na kontrolnom pregledu u bolnici sve ispričala i dr IV.

11.5. Iz iskaza svjedokinja BVK, žrtvine majke te liječnice IV proizlazi da im je žrtva posve istovjetno ispričala o oba kritična događaja, pa bez obzira što ispitane svjedokinje nisu bile neposredni očevidci događaja i što o istima imaju samo posredna saznanja dobivena putem same žrtve PV, prvostupanjski sud s pravom je prihvatio njihove iskaze kao istinite i vjerodostojne, budući njihovi iskazi u cijelosti potvrđuju istinitost onog što je o događajima iskazala sama žrtva.

12. Prema tome, istaknuta žalbena sugestija i tvrdnja optuženika, da to što nije bilo niti jednog svjedoka koji bi potvrdio navode oštećenice i to što ona nije vrisnula, ako je on koristio fizičku nadmoć da ju dira i polegne, potpuno je neprihvatljiva, kao razlog isključenja njegove protupravnosti.

13. Optuženik u žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud zanemario potpuno nelogične i nepotvrđene činjenice iz iskaza oštećenice "…da joj je optuženik gurnuo kažiprst u spolovilo…", kao i to "…kako je nakon zadnjeg događaja par dana imala krvi u mokraći…da nije mogla normalno sjediti….jer ju je boljelo spolovilo…", pa iako za takve navode ne postoji niti jedan pravno relevantan, niti vizualni, a niti materijalni dokaz, da je sud i u tom slučaju posve neosnovano i bezrezervno prihvatio iskaz oštećene, zbog čega smatra da je obrana uskraćena za valjano provedeni kontradiktorni postupak, jer je "…sadašnji branitelj uskraćen u razjašnjenju takvih tvrdnji oštećene, a što je sve rezultat odbijanja prijedloga obrane da se oštećena ponovno ispita".

14. Međutim, što se tiče ovog potonjeg, kao što je već prethodno odgovoreno na žalbene navode optuženika, oštećenica je u svom iskazu, koji je prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnim, bila dosljedna kako u vlastitom iskazu na dokaznom ročištu, tako i kod opisa događaja svojoj majci i liječnici, a koje su to detaljno i iskreno prenijele u svojim iskazima. Stoga, problematiziranje "kažiprsta" i "krvi u mokraći" uopće nije od utjecaja za odgovor na temeljno pitanje za odluku o postojanju kaznenopravne odgovornosti optuženika, a to je, da li je došlo do guranja prsta u spolni organ oštećenice. Za odgovor na to pitanje nije odlučno to "…kako oštećena zna da je bio baš kažiprst…" i "…da li je bila intacta…pa je oštećen himen…" (upravo u tom dijelu optuženik svojom žalbom ponovno nastoji osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenice), jer sve kada bi se i prihvatilo "…da nije mogla vidjeti da je baš gurnuo kažiprst…", to samo po sebi ne isključuje da je optuženik nasilno gurnuo prst u spolni organ oštećenice, a upravo je to od utjecaja za postojanje kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11., jer ono postoji kad počinitelj izvrši napad na tijelo druge osobe činom, koji je u ovom konkretnom slučaju rezultirao guranjem prsta u spolni organ oštećene, odnosno, da je optuženik izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju i to prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine bolesti i duševne smetnje, čime je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, teško kazneno djelo protiv spolne slobode, opisano u članku 154. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 153. stavcima 1. i 2. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud s pravom proglasio krivim.

14.1. Istovjetno je i u odnosu na kazneno djelo bludne radnje iz članka 155. stavka 3. u vezi sa člankom 154. KZ/11., budući je optuženik 31. srpnja 2021. u kasnim večernjim satima u prostoriji za pušenje OŽB Vinkovci u nakani da spolno iskoristi oštećenicu PV uhvatio ju rukama za struk te ljubio po vratu i usnama, iako se ona pokušavala otrgnuti te iako je znao da je psihički bolesna osoba i na liječenju u istoj ustanovi, pa je s pravom proglašen krivim i zbog počinjenja ovog kaznenog djela.

15. Dakle, žalbeni navodi optuženika kojima pobija činjenična utvrđenja u odnosu na terećena kaznena djela, tvrdeći da su pogrešno prihvaćeni iskazi žrtve, njene majke i liječnice kao vjerodostojni iskazi, nisu osnovani. Naime, vještačenjem je utvrđeno da na strani žrtve ne postoje pokazatelji koji bi ukazivali na njezinu sklonost konfabulaciji i sugestibilnosti koja bi kompromitirala valjano iskazivanje o predmetnim događajima, niti je pronađen sugestivan utjecaj drugih osoba, niti patološka motivacija za optuživanje optuženika. Zbog navedenog, niti činjenica da je u odnosu na oštećenicu pokrenut postupak oduzimanja poslovne sposobnosti i trajni smještaj u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Nuštru nije od utjecaja, niti može biti razlog isključenja protupravnosti optuženika, kako se to sugerira u žalbi, pogotovo stoga što je vještačenjem te iskazom njezine majke potvrđeno da je "…PV, unatoč psihičkim poteškoćama iskrena te da nikad prije nije nikoga prijavila za slična seksualna zlostavljanja…", što dodatno potvrđuje iskrenost i istinitost njenog iskaza

15.1. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada nije prihvatio obranu optuženika kao istinitu i vjerodostojnu. Naime, to što optuženik tvrdi da ga je žrtva lažno optužila, da nije žrtvu ljubio po vratu i usnama i da je nije polegao na klupu u prostoriji za pušenje OŽB Vinkovci i gurnuo prst u njeno spolovilo, jer "…da je žrtva ispričala naučenu priču pod sugestivnim utjecajem svoje majke…" i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u suprotnosti je s izvedenim dokazima, budući je utvrđeno da niti sama žrtva, a niti ispitane svjedokinje BVK i IV, ni na koji način nisu bile motivirane ili imale razloga da optuženika lažno terete, pa je opravdan zaključak suda prvog stupnja da je obrana optuženog u cijelosti usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

16. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dobnu razliku optuženika (48 godina) i žrtve (20 godina) te da se radi o žrtvi posebno ranjivoj zbog bolesti i duševnih smetnji, što je trebalo cijeniti kao posebno otegotno, kao i činjenicu da je optuženik negirao počinjenje kaznenih djela. Stoga smatra da prema optuženiku nije trebalo primijeniti institut "maksimalnog ublažavanja kazne", već da mu je za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11. trebalo utvrditi veću kaznu bez ublažavanja, a potom ga osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, jer da se odabranom kaznom zatvora neće ostvariti svrha kažnjavanja.

16.1. Optuženik smatra da ne zaslužuje nikakvu kaznu, jer nije kriv i da ga treba osloboditi od odgovornosti.

17. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Tako je optuženiku od olakotnih okolnosti sud cijenio činjenicu da nije osuđivan, te da nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela nije evidentiran kao počinitelj novih kaznenih djela, da je u dugogodišnjem psihijatrijskom tretmanu s dijagnozom PTSP-a (bio je sudionik Domovinskog rata), da je lošeg zdravstvenog stanja te da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, a od otegotnih stupanj krivnje.

17.1. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika kojom se osporava pravilnost utvrđenja olakotnih okolnosti na strani optuženika i primjena instituta ublažavanja kazne, zbog niza utvrđenih naročito olakotnih okolnosti, dok osporavanje pravilnosti utvrđenja otegotnih okolnosti na njegovoj strani i činjenice da je negirao djela, nisu prihvatljivi kao valjani žalbeni razlozi za strože kažnjavanje, budući se radi o onim otegotnim okolnostima koje su sadržane u biću terećenih kaznenih djela, dok je negiranje istih djela ono pravo koje pripada optuženiku na obranu. Osim toga, ne odgovora istini navod državnog odvjetnika da je prema optuženiku primijenjeno "maksimalno ublažavanje kazne" za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11., budući je optuženiku za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, dok bi "maksimalno ublažavanje" bilo u trajanju od 2 godine.

17.2. Stoga je pravilnom ocjenom navedenih okolnosti prvostupanjski sud, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne iz članka 47. KZ/11. i svrsi kažnjavanja propisanoj u članku 41. KZ/11. optuženom BV za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. KZ/11. i člankom 153. stavcima 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za počinjeno kazneno djelo bludne radnje opisano u članku 155. stavku 3. u vezi sa člankom 154. na temelju članka 155. stavka 3. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca. Upravo takva kazna je, i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim tvrdnjama i državnog odvjetnika i protivno stavu optuženika "da ne zaslužuje nikakvu kaznu", primjerena počinjenim kaznenim djelima i stupnju optuženikove krivnje te njegovoj ličnosti, pa je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja, izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, kao i na sve ostale osobe da ne čine ista ili slična kaznena djela te utjecati na svijest i shvaćanje građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

18. Zbog toga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

19. U odnosu žalbu optuženika u kojoj ustraje u tvrdnji da poriče kaznenu odgovornost, pa stoga i "sve proizašle troškove kaznenog postupka", za naglasiti je da je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za terećena kaznena djela, a upravo donošenje osuđujuće presude podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08., te obvezu podmirenja troškova kaznenog postupka. Međutim, optuženiku se skreće pozornost, a s obzirom na isticanje da je slabog imovnog stanja, na članak 148. stavak 6. ZKP/08. koji propisuje da u slučaju promijenjenih okolnosti, nakon donošenja presude, predsjednik vijeća može osloboditi optuženog u cijelosti ili djelomično obveze plaćanja troškova, a za koju odluku od optuženog može zatražiti dostavljanje potvrde o imovinom stanju i prihodima od porezne uprave.

20. Budući da žalbama državnog odvjetnika i optuženika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti je njezinim ispitivanjem u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nađeno da bi tom presudom na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović

U zamjenu potpisao:

Tomislav Juriša