Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4872/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice I. K., B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u Z.1 , protiv tuženika Z. b. d.d., Z.2 , OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o. u Z.2 , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P- 1920/2021-22 od 6. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1920/2021-22 od 6. srpnja 2023. pod točkom I. i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.534,69 eura[1] / 11.563,12 kn, u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 6. srpnja 2023. do isplate.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici I. K. isplati iznos od 2.477,86 eura/18.669,56 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečna iznose kako je to pobliže navedeno u izreci. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.534,69 eura/ 11.563,12 kn, u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku preko dosuđenog do zatraženog iznosa, zahtjev odbija.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužiteljici nadoknaditi trošak žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao nasljednice M. K., za isplatu iznosa od 2.477,86 eura/18.669,56 kn sa zateznim kamatama, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak.

5. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da je Ugovorom o kreditu od 22. ožujka 2007. br. … tuženik plasirao M. K. kredit od 16.697,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke,

-da je navedeni kredit namijenjen za kupnju vozila marke Renault Clio kako proizlazi iz čl. 5 kredita,

-da iz rješenja o nasljeđivanju slijedi da je iza smrti M. K. utvrđena njegova ostavinska imovina te je njegovom nasljednicom temeljem zakona i ustupa proglašena supruga I. K. za cijelo,

-da u pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka,

-da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava,

-da je odredbom čl. 502.b ZPP propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

-da odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima,

-da je povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak,

-da je u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim,

-da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,

-da kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača – korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom,

-da nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem stranaka, jer da citirane odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača,

-da što se tiče svojstva potrošača prednika tužiteljice, da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za kupnju motornog vozila i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim,

-da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan jer je tužiteljica nesporno nasljednica M. K. koji je bio sudionik sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u kojem ugovoru je ista navedena i kao sudužnik, te stoga ima aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe te nije od značaja za isto da prava i obveze iz predmetnog kredita nisu navedene kao ostavinska imovina u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju,

-da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ jer predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO,

-da valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla,

-da se, dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13,

-da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne,

-da nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava,

-da je tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala činjeničnu osnovu tužbe - da je njezin pravni prednik s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi,

-da je neosnovan prigovor zastare,

-da je sudski vještak M. M. izračunala preplatu koja predstavlja razliku između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja za ukupan iznos anuiteta bez promjene tečaja CHF od početka otplate kredita do kraja otplate što sveukupno iznosi 18.669,56 kn odnosno 2.477,86 eura.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o ništetnim odredbama, pa da je tuženik u smislu odredaba čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta smatrajući da je isključivo vezan presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

7. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti.

8. Tužiteljica se pravilno pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja. Tuženik je u tom predmetu bio jedan od tuženika, u kojem je utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te je utvrđeno da je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

9. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava da se radi o potrošačkom ugovoru valja reći da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.). S obzirom da iz predmetnog ugovora proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen zbog kupnje osobnog vozila prednika tužiteljice kao fizičke osobe utoliko se može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je time tužiteljica dokazala status potrošača prednika, ali kako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da prednik tužiteljice taj status nema, a s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da u spisu nema podataka da bi kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti niti u žalbi tuženik tvrdi da je na tu okolnost predložio provođenja dokaza, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava karakter predmetnog ugovora kao potrošačkog ugovora, odnosno da je prednik tužiteljice imao status potrošača.

12. Nadalje, neprihvatljiva je žalbena tvrdnja tuženika da tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu jer u rješenje o nasljeđivanju nisu navedena prava i obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Irelevantno je da li je potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju s obzirom da je nasljednik univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenje o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine, a Zakon o nasljeđivanju poznaje institut naknadno nađene imovine iz čl. 234. Zakona o nasljeđivanju. Smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je stoga prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

13. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač(ovdje slijednik potrošača) treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača te da je tuženik ovlašten predložiti dokaze na okolnost da li su potrošaču u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valutna klauzula, odnosno obveza korisnika kredita prema tečaju švicarskog franka (CHF).

15. Međutim, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora (točka 17. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

16. Naime, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji se na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Stoga su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

17. Stoga, s obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da banka prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača, koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

18. Naime, sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 81/2023 od 21. veljače 2023. i Rev 1279/2022 od 14. veljače 2023.), odnosno ne ocjenjujući takve tvrdnje tuženika uz primjenu pravila o teretu dokazivanja.

19. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je odbijajući dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem tužiteljice zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da zbog vezanošću presudom u postupku kolektivne pravne zaštite nije potrebno provoditi dokazni postupak, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP. Navedeno postupanje je posljedično dovelo i do toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

20. Zbog pogrešnog pravnog stava suda prvog stupnja u postupku je činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice ostalo nepotpuno utvrđeno radi čega je, na temelju odredbe članka 370. ZPP, pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

21. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je, po žalbi tuženika, i odluka o troškovima parničnog postupka te će novom odlukom o glavnoj stvari sud prvog stupnja odlučiti i o troškovima postupka (čl. 164. st. 4. ZPP).

22. U nastavku postupka prvostupanjski sud će nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesenim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga stranaka te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja donijeti novu odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice kao i odluku o troškovima parničnog postupka.

23. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 16. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.