Poslovni broj: P-5575/2022-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, a po prijedlogu više sudske savjetnice Daniele Kralj Poličić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice ĆS, odvjetničke vježbenice, i zamjenika punomoćnice tuženika ŽS, odvjetničkog vježbenika, 16. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.805,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,56 EUR od 21. studenog 2008.,

- na iznos od 7,46 EUR od 15. siječnja 2009.,

- na iznos od 8,83 EUR od 17. veljače 2009.,

- na iznos od 9,44 EUR od 17. ožujka 2009.,

- na iznos od 7,92 EUR od 10. travnja 2009.,

- na iznos od 8,25 EUR od 15. svibnja 2009.,

- na iznos od 5,59 EUR od 16. lipnja 2009.,

- na iznos od 3,62 EUR od 15. srpnja 2009.,

- na iznos od 4,15 EUR od 14. kolovoza 2009.,

- na iznos od 5,18 EUR od 16. rujna 2009.,

- na iznos od 5,09 EUR od 20. listopada 2009.,

- na iznos od 4,04 EUR od 17. studenog 2009.,

- na iznos od 6,01 EUR od 15. prosinca 2009.,

- na iznos od 7,58 EUR od 13. siječnja 2010.,

- na iznos od 9,82 EUR od 16. veljače 2010.,

- na iznos od 9,30 EUR od 16. ožujka 2010.,

- na iznos od 12,34 EUR od 13. travnja 2010.,

- na iznos od 11,76 EUR od 13. svibnja 2010.,

- na iznos od 12,89 EUR od 15. lipnja 2010.,

- na iznos od 22,60 EUR od 13. srpnja 2010.,

- na iznos od 20,60 EUR od 14. kolovoza 2010.,

- na iznos od 26,71 EUR od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 24,60 EUR od 14. listopada 2010.,

- na iznos od 21,21 EUR od 16. studenog 2010.,

- na iznos od 28,37 EUR od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 37,49 EUR od 15. siječnja 2011.,

- na iznos od 31,03 EUR od 15. veljače 2011.,

- na iznos od 33,30 EUR od 15. ožujka 2011.,

- na iznos od 30,42 EUR od 15. travnja 2011.,

- na iznos od 30,93 EUR od 17. svibnja 2011.,

- na iznos od 43,16 EUR od 14. lipnja 2011.,

- na iznos od 44,35 EUR od 14. srpnja 2011.,

- na iznos od 54,56 EUR od 12. kolovoza 2011.,

- na iznos od 49,31 EUR od 15. rujna 2011.,

- na iznos od 43,57 EUR od 14. listopada 2011.,

- na iznos od 42,50 EUR od 15. studenog 2011.,

- na iznos od 42,06 EUR od 15. prosinca 2011.,

- na iznos od 44,77 EUR od 14. siječnja 2012.,

- na iznos od 47,14 EUR od 16. veljače 2012.,

- na iznos od 47,45 EUR od 15. ožujka 2012.,

- na iznos od 45,82 EUR od 12. travnja 2012.,

- na iznos od 46,92 EUR od 15. svibnja 2012.,

- na iznos od 47,68 EUR od 15. lipnja 2012.,

- na iznos od 46,41 EUR od 14. srpnja 2012.,

- na iznos od 46,74 EUR od 17. kolovoza 2012.,

- na iznos od 45,79 EUR od 15. rujna 2012.,

- na iznos od 43,73 EUR od 16. listopada 2012.,

- na iznos od 45,92 EUR od 15. studenog 2012.,

- na iznos od 46,98 EUR od 15. prosinca 2012.,

- na iznos od 46,24 EUR od 16. siječnja 2013.,

- na iznos od 42,10 EUR od 15. veljače 2013.,

- na iznos od 45,62 EUR od 14. ožujka 2013.,

- na iznos od 45,92 EUR od 16. travnja 2013.,

- na iznos od 44,55 EUR od 14. svibnja 2013.,

- na iznos od 40,26 EUR od 15. lipnja 2013.,

- na iznos od 40,15 EUR od 10. srpnja 2013.,

- na iznos od 41,20 EUR od 15. kolovoza 2013.,

- na iznos od 42,89 EUR od 17. rujna 2013.,

- na iznos od 45,23 EUR od 25. rujna 2013.,

- na iznos od 44,02 EUR od 1. studenog 2013.,

za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.287,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. listopada 2022. navodi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 041-50-3717836 od 10. listopada 2006. prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.473,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U bitnom ističe da je u predmetnom ugovoru ugovorena valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužiteljice da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi i bez upozorenja o specifičnostima valute CHF te se u smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 20/22., dalje: ZPP) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) poziva na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Smatra da utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužiteljica preplatila, odnosno tuženik stekao bez osnove te da je tuženik navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, jer da je tuženik nepošten stjecatelj. Stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi s osnove povrata preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.805,15 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose glavnica kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke ove presude, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik u bitnom smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se poziva tužiteljica ne mogu primijeniti na predmetni Ugovor budući ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, tuženik opširno obrazlože razloge zbog kojih smatra da nisu ništetne odnosno da su valjane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule u bitnom ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ukazuje da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te stoga u bitnom smatra da je stoga tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Nadalje, tuženik ističe kako iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik je tijekom postupka povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva, ali je istaknuo da i dalje osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom izvođenja dokaza izvršen je uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice (listovi 7-12 spisa), Izračun tečajne razlike za kredit RBA banke – korisnica ŠS (listovi 13-14 spisa), Otplatni plan (listovi 15-16 spisa), Otplatni plan (listovi 17- 18 spisa), Otplatni plan (listovi 19-20 spisa), Ugovor o kreditu broj 041-50-3717836 od 10. listopada 2006. (listovi 21-28 spisa), Zahtjev za kredit od 9. listopada 2006. (list 44 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.10.2006.g. do 31.12.2006.g. (listovi 45-49 spisa), Uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (listovi 48-50 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 71-72 spisa).

4. Temeljem ocjene svih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz priložene dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno je utvrđeno sljedeće:

- da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF/EUR za kupnju automobila, iz koje ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite vezane uz CHF;

- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za kredit (s namjenom kupnje novog vozila) s valutnom klauzulom u CHF,

- da je između tuženika, kao kreditora te tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja zaključen Ugovor o kreditu broj 041-50-3717836 od 10. listopada 2006., s namjenom kupnje novog vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.473,62 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz redovnu kamatu po stopi od 2,95% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1.) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu… (čl. 7. st.1.);

- da je Javni bilježnik Renata Kutija Kušpilić iz Zagreba 10. listopada 2006. izdala Potvrdu (solemnizacija) privatne isprave poslovni broj OU-1276/2006 kojom je potvrdila da je tužiteljici prethodno navedeni Ugovor pročitan i da je upozorena da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da su u otplatnom planu i prijepisu knjigovodstvene kartice precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih uz prikaz tečajne razlike i kamate.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor. Nadalje, nije sporno da je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen te da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, koje su promjene dovele do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka, ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. Pri tome se ističe da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

17. U ovom postupku tuženik je odustao od predloženog saslušanja javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić. Imajući u vidu da tuženik nije niti tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu odnosno dio odredbe čl. 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Prethodno navedeno potvrđeno je i iskazom tužiteljice iz kojeg proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, da je kredit korišten za kupnju novog automobila koji tužiteljica koristi isključivo za osobne potrebe, da su joj u banci sugerirali da uzme kredit vezan uz CHF jer joj je isti prezentiran kao najpovoljniji, a pri tome je nisu upozorili na moguće rizike valutne klauzule i promjene tečaja CHF, o čemu tužiteljica kao prosječan potrošač nije ništa znala. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

19. Konačno, valja dodati je da ispitivanje poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je glavni predmet ugovora dopušteno samo ako ta odredba nije transparentna. Imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnoj (jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj) odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Također valja napomenuti kako okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen - sama po sebi ne utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111. st.1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO) u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

21. Pri tome shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužiteljici nepripadno stečene iznose i to, kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatih prema početnom tečaju CH, a u visini koja je među strankama nesporna.

22. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

23. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". U slučaju da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na zaključak da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. S obzirom da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

24. Tužba u ovom predmetu je podnesena 21. listopada 2022., slijedom čega se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

25. Slijedom prethodno navedenih razloga sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa kako tužiteljica s osnove preplaćenog tečaja potražuje ukupno 1.805,15 EUR, te isplatu kamata na pojedine preplaćene iznose glavnica, to je tužiteljici s osnove povrata preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja dosuđen iznos od 1.805,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine preplaćene mjesečne od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I/ izreke, temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a.

26. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/2022. i 155/23.).

27. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

28. Tužiteljici su u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, sukladno postavljenom zahtjevu u dostavljenom troškovniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa), a uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (prema Tbr. 54. Tarife) kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 2 podneska (od 23. siječnja 2023. i od 3. listopada 2023.), prema Tbr 8/1- po 100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (26. ožujka 2024. i 13. lipnja 2024.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 500 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.250,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 37,83 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.287,83 EUR (toč. III/ izreke).

29. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak, temelji se na odredbama Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

30. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio predmetni spor, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. III/ izreke).

U Zagrebu 16. srpnja 2024.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici