Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3547/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz U., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice J. L. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2238/2018 od 1. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2238/2018 od 1. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kao i pod točkom II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 43.750,00 kuna/ 5.806,62 € te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

II. O troškovima sastava žalbe tužitelja odlučiti će se u konačnoj odluci.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici J. L., da tužitelju A. M., isplati na ime najamnine za stanovanje i korištenje suvlasničkog dijela stana u Z., ulica …, mjesečno iznos od 2.220,00 kn/294,64 € od mjeseca studenog 2008. pa do mjeseca siječnja 2019. te za mjesec veljaču iznos od 1.110,00 kn/147,32 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pobijane odluke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 43.750,00 kn/5.806,62 €, dok je u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška tuženice odbijen kao neosnovan.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. te pod točkom II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 43.750,00 kuna/5.806,62 €, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno podredno preinači sukladno žalbenim navodima uz trošak sastava žalbe.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za radi naknade koristi za korištenje suvlasničkog dijela tužitelja na stanu u Z. ul. …, koji se nalazi na četvrtom katu zgrade izgrađene na čz. 9620 k.o. Z., ukupne površine 71,47 m2, u razdoblju od studenog 2008. do veljače 2019.

6. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj suvlasnik predmetnog stana, te je tuženica u razdoblju od 31.10. 2008. pa do veljače 2019. onemogućila tužitelju korištenje predmetnog stana te je isti isključivo ona koristila, na koji način je tuženica, koristeći se suvlasničkim dijelom nekretnine tužitelja, neosnovano se obogatila za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine, te je obvezna tužitelju isplatiti naknadu za bespravno korištenje njegova suvlasničkog dijela.

7. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi;

- da je tužitelj bio u braku sa pok. V. L. majkom tuženice i da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu tužitelja i pok. V. L., a koja je predmetnim stanom raspolagala na način da je najprije sa tuženicom sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanja od 5. siječnja 2005., a potom i Ugovor o darovanju od 7. kolovoza 2008. čime je neovlašteno raspolagala i sa tužiteljevim suvlasničkim dijelom;

- da je tužitelj 2008. podnio tužbu protiv 1. tuženice V. L.-M., 2. tuženice J. M. (ranije J. M.-G.), ovdje tuženice, kao i S. L. i D. V. te je utvrđeno da zajednički stečenu bračnu imovinu tužitelja i tuženice V. L. M. čini stan u Z. ul. … (P. N. N.) koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na č.z. 9620 k.o. Z., na četvrtom katu zgrade ukupne površine 71,47 m2 koji se sastoji od dvije spavaće i dnevne sobe, kuhinje s blagovaonicom i nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljišta upisan u podulošku 672, zk.ul. 12954 k.o. Z. (ranije zk.ul. 14 poduložak 23 k.o. Z.) i da su tužitelj i majka tuženice V. L. M. suvlasnici svatko za 1/2 dijela, što su tuženice dužne priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude, a po pravomoćnosti iste, na prethodno navedenoj nekretnini, upiše kao suvlasnik za 1/2 dijela;

- da je tužitelj istom tužbom tražio da se utvrdi da je ništetan i ne može proizvoditi nikakve pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 05. siječnja 2005. između primateljice uzdržavanja V. M. i ovdje tuženice ovjeren istog dana pod posl.br. R2-10/05 Ov-1/05 pred Općinskim sudom u Zadru, a kojim Ugovorom primateljica uzdržavanja ostavlja davateljici uzdržavanja predmetnu nekretninu, što su tuženice dužne priznati i trpjeti, da se tužitelj po pravomoćnosti presude upiše kao suvlasnik za 1/2 dijela predmetne nekretnine, kao i da se utvrdi da je ništetan i ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, Ugovor o darovanju sklopljen u Z. između tuženice V. L. M. i ovdje tuženice ovjeren istog dana kod javnog bilježnika D. M. iz Z. pod posl.br. OV-12385/2008, kojim Ugovorom tuženica ad.1. V. L. M. poklanja svojoj kćerki ovdje tuženici stan u Z. a koji zahtjev je usvojen presudom P-2515/2008 od 18. prosinca 2015., a koja je presuda je postala pravomoćna 23. kolovoza 2018., a ovršna 1. listopada 2018. što među strankama nije niti sporno

– da je istom pravomoćnom presudom povodom tužbe tužitelja da se naloži ovdje tuženici da preda u suposjed, tužitelju Anti Mrđenu stan u Zadru u ulici Pravdonoše 2 (Poljana Natka Nodila 7) usvojen tužbeni zahtjev tužitelja na predaju u suposjed;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u predmetnom stanu od 2008. do danas (2. listopada 2020.) stanovala tuženica, a za taj stan je pravomoćno od 2008. utvrđeno da se radi o bračnoj stečevini njega i bivše supruge V. te u razdoblju od 2008. do 2019. kada je tuženica predala ključeve toga stana njegovom punomoćniku je u više navrata tražio od nje i bivše supruge da mu daju ključeve od tog stana da može kao suvlasnik ući u isti međutim one su to odbijale, te su mu čak dale krivi ključ pa kada je pokušao uči u stan, nije ga mogao otključati;

- da iz iskaza tuženice proizlazi da 2008. godine njezin otac da nije nikada tražio od nje da se ona iseli iz stana već da je samo tužbom prema bivšoj supruzi tražio da se utvrdi da je taj stan bračna stečevina.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženica kao suvlasnica ima pravo izvršavati glede cijele nekretnine sve ovlasti koje proizlaze iz njezinog suvlasničkog dijela - dakle izvršavati i posjed, a načinom na koji je u konkretnom slučaju ona izvršavala te svoje ovlasti nije postupala protivno odredbi čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP), odnosno nije vrijeđala prava tužitelja kao jednog od suvlasnika koji je suvlasnikom utvrđen tek temeljem pravomoćne presude od 23. kolovoza 2018., jer je on i sam u svojem stranačkom iskazu priznao da od 2012. nije odlazio u stan dok nije dokazao da je tužena promijenila bravu na vratima i time onemogućila tužitelja u izvršavanju njegovog suposjeda stvari. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženica kao upisana zemljišnoknjižna vlasnica stana od 2008. u istome bila u posjedu temeljem valjane pravne osnove, a tužitelj nije dokazao da je tuženica nakon pravomoćnosti presude u 2018. uopće koristila stan u većem dijelu nego što joj pripada sukladno suvlasničkim omjerima jer je i sama iskazala da je u stanu bila soba koju je otac mogao koristiti kada je htio, da je htio. Nadalje, kako se poštenje presumira, kako je propisano čl. 18. st. 3. ZVDSP, a tužitelj nije dokazao da je tuženica nepoštena posjednica odnosno da je koristila i njegov suvlasnički udio stana, pošteni posjednik nije u obvezi platiti traženu naknadu na ime koristi od uporabe tuđe stvari sukladno čl. 164. st. 1. ZVDSP.

9. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju ne pripada pravo potraživati od tuženice naknadu za korištenje cijele nekretnine u suvlasništvu stranaka niti od 2018. jer se tuženica ne može smatrati nepoštenim suposjednikom u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP, a nije niti onemogućavala tužitelja u njegovom pravu na suposjed nekretnine jer kako proizlazi iz iskaza tuženice unatoč tome što je njezin otac 10. listopada 2018. podnio prijedlog za ovrhu radi predaje u suposjed stana i unatoč tome što je ulagala žalbe i smatrala da zajednica života između njih nije moguća, tijekom toga postupka nije osporavala pravo tužitelju na suposjed već je samo tražila kraći rok da bi se iz toga stana iselila (a kako i proizlazi iz podnesenih žalbi iz spisa) da bi u konačnici predala ključeve od stana i izbjegla provedbu ovrhe na licu mjesta. Isto tako, prvostupanjski sud podredno smatra u odnosu na prigovor zastare da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) te da je i istaknuti prigovor zastare djelomično osnovan pa slijedom svega navedenog odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

10. Međutim, takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti kao pravilna te osnovano tužitelj ističe da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama.

11. Najprije valja reći da u odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Isto tako, pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari, a takva stav je prihvaćen na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021.

12. U ovom konkretnom slučaju, niti jedna od stranaka ne tvrdi da je nekretnina koja je bila predmet posjedovanja promijenila oblik, pa su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP prema kojima je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku). To u konkretnom slučaju znači da je sud u prvostupanjskom postupku bio dužan utvrditi da li je tuženica u utuženom razdoblju u odnosu na koji se naknada koristi odnosi bila poštena odnosno nepoštena posjednica, te da li je tužitelja onemogućavala u suposjedovanju njegove nekretnine.

13. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženica stanovala u predmetnom stanu jer joj je majka Ugovorom o darovanju sklopljenim u Z. između V. L. M. i ovdje tuženice ovjerenog istog dana kod javnog bilježnika D. M. iz Z. pod posl.br. OV-12385/2008, poklonila predmetni stan, a za koji je utvrđeno da je bračna stečevina tužitelja i majke tuženice.

14. Međutim, tužitelj je podnio tužbu 2008. da se između ostalog naloži ovdje tuženici tužitelja da mu preda u suposjed predmetni stan, a koji tužbeni zahtjev je pravomoćno usvojen kao i zahtjev da se utvrdi da je predmetni stan zajednička stečena bračna imovina tužitelja i tuženice V. L. M. i da su tužitelj i majka tuženice V. L. M. suvlasnici svatko za 1/2 dijela, te zahtjev da se utvrdi da je ništetan i ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, Ugovor o darovanju sklopljen u Z. između tuženice V. L. M. i ovdje tuženice kojim Ugovorom V. L. M. poklanja svojoj kćerki ovdje tuženici stan u Z..

15. Slijedom navedenog, tuženica je u svakom slučaju postala nepoštena od trenutka kada je primila tužbu na predaju u posjed ili suposjed, te se ne mogu prihvatiti njezini navodi da 2008. njezin otac nikada nije tražio od nje da se ona iseli iz stana te da je tužitelj imao fizičku mogućnost posjedovanja predmetne nekretnine i da nije onemogućavala tužitelja u vršenju prava na suposjed budući da iz stanja spisa proizlazi upravo drugačije pa je obrazloženje presude suprotno stanju spisa kako to osnovano ističe žalitelj.

16. Također se ne mogu prihvatiti niti zaključci prvostupanjskog suda da činjenica da je tuženica u ovršnom postupku koji se vodio pod brojem Ovr 1354/2018 ulagala žalbe nisu relevantni jer da je tužitelj imao ključeve stana i nikada nije pokušao ući u stan poslije navodno neuspjelog pokušaja 2012., iako i sama tuženica navodi da je brava mogla biti promijenjena tijekom utuženog razdoblja, budući da suprotno proizlazi iz izvedenog dokaznog postupka kao i iskaza tužitelja kojeg je prvostupanjski sud propustio ocijeniti, a iz kojeg jasno proizlazi da je tuženica onemogućavala tužitelja u suposjedu nekretnine. Da je tome tako potvrđuje i činjenica što je i nakon pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gž Ob-319/2016 od 23. kolovoza 2018., tužitelj bio primoran podnijeti prijedlog za ovrhu radi predaje u suposjed 09. listopada 2018. u odnosu na ovdje tuženicu kao ovršenicu te je doneseno ovršno rješenje 10. listopada 2018., da bi 23. listopada 2018. tuženica podnijela žalbu protiv rješenja i prijedlog za odgodu ovrhe te je Županijski sud u Zadru dana 8. studenog 2018. odbio žalbu kao neosnovanu i doneseno je rješenje od 7. prosinca 2018. kojom je određena provedba ovrhe, a nakon čega je tuženica podnijela prijedlog za odgodom ovrhe 14. prosinca 2018. te je provedba ovrhe radi uvođenja ovrhovoditelja u suposjed stana ispravkom rješenja određena za dan 14. veljače 2019., nakon čega je ponovo 8. veljače 2019. podnijela prijedlog za odgodom ovrhe da bi tek dana 13. veljače 2019. putem punomoćnika predala ovrhovoditelju ključeve od stana.

17. Osim toga, osnovano ističe žalitelj i da je obrazloženje prvostupanjskog suda o djelomičnoj zastari nerazumljivo i nejasno na što se odnosi i u kojem dijelu pri čemu prvostupanjski sud gubi iz vida odredbu čl. 165. ZVDSP kojom je propisano da vlasnikovo traženje naknade za korištenje stvari od strane nepoštenog posjednika zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana, a u konkretnom slučaju stan je predan tužitelju u suposjed 13. veljače 2019.

18. Nadalje, osnovani su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na visinu naknade koristi budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pristupa odbio prijedlog za izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđenja iznosa naknade za korištenje predmetne nekretnine.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370 ZPP pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca. (čl. 371 ZPP).

20. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

21. U ponovnom suđenju sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovom odlukom te će nadopuniti činjenično stanje sukladno iznesenim primjedbama i uputama te valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava raspraviti i odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pri čemu će utvrdit i visinu naknade za koristi koje je tuženica ostvarila za vrijeme posjedovanja predloženim vještačenjem, a ujedno raspraviti i ocijeniti osnovanost ostalih žalbenih navoda, pri čemu će imati u vidu izražena stajališta ovog suda.

22. Tek nakon toga bit će moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka tužitelja ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. III. izreke rješenja).

U Zagrebu 16. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.