REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-5203/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., iz H. L., , OIB ..., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. u Z., protiv tuženika D. T. M., iz H. L., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-898/2019-2 od 5. lipnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 2350/18-17 od 26. veljače 2019. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn- 2350/18-18 od 26. veljače 2019., u sjednici održanoj 16. srpnja 2024.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod toč. I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „Tuženik M. D.- T. H. L., , dužan je tužiteljici M. A. iz H. L., , isplatiti iznos od kn 333.500,00 sa zakonskom zateznom kamatom koju određuje čl. 26 ZOO, a koja teče od 02.12.2018. pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici parnične troškove, sve u roku do 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ Pod toč. II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.531,25 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice podredno ukinuti obje presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužiteljica jer su u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između navoda suda o ispravama o odlučnim činjenicama i samih isprava u spisu, te presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

8. Nisu osnovani navodi revidentice kojima sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 1. ZPP, tvrdeći da se specificiranje tužbenog zahtjeva podneskom od 13. prosinca 2018. odnosi isključivo na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a temeljem iste činjenične osnove.

9. Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

10. Dakle, prema navedenoj odredbi ZPP tužba može biti objektivno preinačena zbog tri osnovna razloga: a) promjenom istovjetnosti zahtjeva, b) povećanjem postojećeg zahtjeva i c) isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći.

11. Promjena istovjetnosti postoji onda kada se prvotno postavljeni zahtjev zasniva na jednom životnom događaju, jednom činjeničnom stanju, odnosno jednom pravnom odnosu i kada se novopostavljeni zahtjev, neovisno kako je to nazvano: pojašnjenjem, preciziranjem i sl. zasniva na drugim činjenicama, drugom događaju ili pravnom odnosu koji nije identičan prvom. Kod ovakvog preinačenja tužitelj postavlja jedan sasvim novi zahtjev u tužbi, o kome se do tada nije raspravljalo u parnici koja teče. Promjena istovjetnosti zahtjeva predstavlja ustvari povlačenje ranije istaknutog zahtjeva, njegovo zamjenjivanje drugačijim, novim zahtjevom. Tužbeni zahtjev je novi ukoliko tužitelj mijenja njegovu sadržajnu osnovu. Pritom je dovoljno da je tužitelj sadržajno izmijenio jednu od više odlučnih činjenica pa da budu ispunjeni uvjeti za preinaku tužbe po gore citiranim odredbama ZPP.

12. Suprotno navodima tužiteljice, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova, a imajući u vidu sadržaj tužbe kako ga u bitnom i navodi prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, da je podneskom od 13. prosinca 2018. došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je u tužbi navodila da je u tijeku parnica radi utvrđenja bračne stečevine u kojoj tužiteljica zahtijeva utvrđenje da je suvlasnica 2/5 dijelova stambenog-poslovnog objekta izgrađenog tijekom braka sa tuženikom, da je napustila bračnu zajednicu 2005. pa isti objekt koristi isključivo tuženik te je postavila zahtjev za isplatu s osnova naknade za tuženikovo korištenje njenog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, dok je u podnesku od 13. prosinca 2018. i to s obzirom da je u parničnom postupku radi utvrđenja bračne stečevine bio odbijen njezin zahtjev za utvrđenje da je suvlasnica predmetne nekretnine, iznijela sasvim druge činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, jer više ne potražuje naknadu za tuženikovo korištenje njenog suvlasničkog dijela nekretnine, već potražuje naknadu za njeno ulaganje u tuđu tj. tuženikovu nekretninu.

13. Pravilno smatraju nižestupanjski sudovi da se radi o drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se pozivala tužiteljica u tužbi i da je došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, jer je tužiteljica podneskom od 13. prosinca 2018. iznijela nove činjenice i tvrdnje da su stranke u razdoblju od 1998. do 2005. u predmetnu nekretninu uložile 667.535,00 kn, da njezin udio u ulaganjima iznosi 333.500,00 kn, dok je nasuprot tome u činjeničnim navodima tužbe tvrdila da je 2005. napustila bračnu zajednicu od kada objekt koristi isključivo tuženik i s osnove naknade za korištenje svog suvlasničkog dijela zatražila iznos od minimalno 5.000,00 kn mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 1. siječnja 2009.

14. Stoga je na temelju odredbe čl. 371. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, jer je zastara počela teći u srpnju 2005. kada je tužiteljica napustila bračnu zajednicu i prestala koristiti predmetnu nekretninu a tužbeni zahtjev kojim traži naknadu na ime ulaganja u nekretninu tuženika postavila je 13. prosinca 2018., pa je tako protekao opći zastarni rok od pet godina.

15. Iz navedenih razloga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 16. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil